Sa Zapada nešto novo

23.01.2014.



Evo me u Düsseldorfu i nešto sam razmišljala da napravim jednu fotoreportažu kako to čine svi oni koji negdje putuju ili borave: malo teksta, mnogo fotki i opisa i to bi bilo to. A Düsseldorf ima zaista što da pokaže.

Ali odlučila sam drugačije i fotkanje ću ostaviti za drugi put.

Jer istog momenta kada sam prelistala prve novine koje su mi došle pod ruku, uočila sam veliki naslov te pročitala članak koji je obrađivo zanimljivu temu. Kupila sam nekoliko novina, pročitala sve vezano za to i informacije sabrala u ovaj post, nadajući se da će biti koristan onima koji su zainteresirani.

O čemu se radi?

Naravno o našoj najbolnijoj temi: zaposlenju i kako doći do njega!

Pa počeću sa najtraženijim zanimanjima u Njemačkoj. Naime ko je u Hrvatskoj nezaposleni bravar, vlakovođa, njegovatelj ili liječnik, taj će ovdje najlakše dobiti posao. Jer to su zanimanja kod kojih vlada i najveća nestašica radne snage. Prema najnovijoj studiji njemačkog Saveznog biroa za rad broj zanimanja koja se traže porastao je sa šesnaest u prošloj godini na dvadeset u 2014. Pri tome je uočeno da se, osim akademski obrazovanih radnika traže sve više i radnici ostalih zanimanja.

Nova na listi su zanimanja vezana za željeznicu. Tako je prošle godine kolodvor u Mainzu osjetio na vlastitim leđima što znači nedostatak kvalificiranih radnika. Naime, ljetos je cijeli sistem stao upravo zbog nedostatka radnika. Njemačkim željeznicama nedostaje veliki broj vlakovođa i radnika za održavanje pruga i pripadajućih uređaja.

Isto tako se već osjeti i nedostatak radnika za popravku klima-uređaja a vrijeme čekanja na naprimjer otčepljivanje kade ili WC-a postalo je znatno duže jer nedostaju radnici vezani za ova zanimanja.

Ova oskudica je, međutim, različita u pojedinim regionima. Tako se nedostatak radne snage osjeti više u zapadnom nego u istočnom dijelu Njemačke. U pokrajini Nordrheinwesfallen traže se stručnjaci iz područja obrade metala, elektrotehničari, tehnički crtači kao i radnici za odvoz smeća, čistaći ulica te iz zanimanja koja pripadaju vodosnabdjevanju.

Strojarske i inžinjere saobračaja traže, prije svega u istočnom dijelu: u Berlinu, Brandenburgu, Sachsenu i Mecklenburg-Vorpommernu, iako zapravo u ovim pokrajinama ima više nezaposlenih nego raspisanih radnih mjesta, ali stvar je u zanimanjima.

U južnim pokrajinama traži se, osim liječnika, visokoobrazovana radna snaga iz područja matematike, informatike, prirodnih znanosti i posebno iz strojarstva. A uz to bravari, zavarivači, elektrotehničari...

Brizantno u svemu tome je vrijeme čekanja od trenutka raspisivanja tečaja do popunjenja radnog mjesta. Najduže se čeka na liječnike, prosječno 172 dana, zatim na strojarske inžinjere gdje firme čekaju 141 dan a zanimanja iz područja njege starih i iznemoglih u prosjeku 131 dan od dana objavljivanja oglasa.

Najdramatičnije stanje je ipak iz ovog posljednjeg područja. Naime na sto traženih njegovatelja starih lica javi se tek 39 i ovo važi za cijelo područje Njemačke. Zbog toga je moguće, osim onih koji su se obrazovali kod nas i koji mogu odmah dobiti zaposlenje, naravno uz uvjet da poznaju jezik, dobiti vrlo lako i tzv "Ausbildungsstelle". To je, doduše znatno manje plaćeno mjesto ali je istovremeno i školovanje, koje traje tri godine i koje kasnije garantira posao, naravno tada dobro plaćen.

Njemačka se raduje pridošlicama u Europsku uniju: Bugarskoj, Rumuniji i Hrvatskoj jer se emigracijom iz ovih zemalja polako oporavlja tržište radne snage, posebno visokoobrazovanih stručnjaka. Tako je, naprimjer 25% useljenika iz ovih zemalja akademski obrazovano, dok u samoj Njemačkoj ovaj broj iznosi 19%. Pri tome ima veći broj useljenika sa zanimanjima koja nedostaju Njemačkoj. Zato se vjerovatno već osjeti nedostatak obrtničkih zanimanja.

Toliko o radnim mjestima ovdje. Ako se neko našao u ovome neka se javi, najbolje direktno na firme, bez obzira što nisu našli njihove oglase na internetu ili našim zavodima. Jer mnoge od firmi su odustale od oglašavanja baš zbog dugog (a nekada i uzaludnog) vremena čekanja da se neko pojavi.

Sreća

10.01.2014.



Jedan pisac, čiji sam intervju nedavno čitala, rekao je između ostalog, da se na razne vijesti o hiperbogatim umjetnicima, raduje bez imalo zavisti. Pri tome je mislio na repere, čiji se muzički talenat drži u granicama a koji prave milione svojim songovima, nose kilograme zlatnih lanaca oko vrata i ruku, imaju u garaži petnaest luksuznih automobila i koji prije večere smažu tri grupija. To je showbiz. Ili na J.K.Rowling, koja je sa Harry Potterom postala milijarderka. Ili pak Paul McCartney, Backham … i još neki.

Ovi ljudi su dobri u onome što rade ali oni pak nisu i tisuću puta bolji od drugih koji to isto rade. A zarađuju usprkos tome tisuću puta više. To je nepravedno. Zapravo oni to nisu zaslužili. Međutim, gore pomenuti pisac raduje se tome da ovakva mogućnost postoji, „simbolična mogućnost da se izađe iz mravinjaka i izgradi sopstvena egzistencija“.

Posmatram to na isti način. Sreća nije pravedna. Jedan živi zdravo i umre mlad, drugi doživi devedeset usprkos ekscesima. I ovo je već prva i najveća nepravda. Jedan dobije na životnom lotu a drugi izvlači uvijek samo krive brojeve.

Dvoje ljudi pišu dobre romane i na osnovu lanca sretnih okolnosti i slučajnosti, jedan od romana postane najčitaniji a za drugi se ne zanima niko. I nijedan jedini čovjek ne zna zašto je to tako. U stvarnosti to izgleda još lošije: Dobar roman leži u policama knjižara kao olovo, drugi koji je osrednjeg kvaliteta, postane hit godine. Dva vrijedna poduzetnika počnu da se bave poslom sa trideset ... jedan postane bogat a drugi završi ovrhom za vratom. Sreća je nepravedna. Neki to zovu sudbina. Meni je to svejedno.

Stvarna i puna pravda može se postići samo onda ako se sreća uništi i poništi. Tada bi ljudi, recimo oni koji su predodređeni da umru sa devedeset, živjeli samo osamdesetpet, ostale godine bile bi kao neki porez na starost koji bi se podjelio onima što su predodređeni da umru mlađi. Loto bi trebalo ukinuti. Dobit J.K.Rowling bila bi podjeljena na sve pisce svijeta i svaki pojedini bi dobio 8,95 eura, otprilike.

Nagrade su također nepravedne. Uvijek, kada neko dobije neku nagradu padne mi napamet barem deset njih, koji su tu nagradu zaslužili. Nobelova nagrada, Oskar, Porin... u jednom zaista pravednom društvu one ne bi postojale.

Ali, uzmimo da svi umiru sa osamdesetpet … to bi opet bilo nepravedno. Jer morali bi uzeti u obzir kod svakog čovjeka koliko je on učinio za svoj život, koliko se odricao, koliko je vrijedio u društvu, koliko ostaje onih koji za njim žale i još tisuće stvari koje bi trebalo uračunati kao bonus pri određivanju koliko vremena treba neko da živi.To bi izazvalo bez sumnje mnogo svađa. Pa i kada bi se većina složila o sistemu po kojemu bi se dijelio životni vijek, išli bismo dalje. S jedne strane svako smatra da je pravda dobra a s druge strane rijetko će se sresti dva čovjeka koja se slažu u tome šta se podrazumjeva pod „pravedno“


Ja sam u jednu ruku, za socijalnu jednakost. Malo zaštite, malo sigurnosti... zašto ne? Niže plate direktorima i političarima? Ako pomaže.

Ali ja sam protiv ukidanja sreće. Zašto?

Pa zbog jedne malecke šanse da budem slijedeća koja će napisati novog Harry Pottera odričem se onih 8,95 eura. To se neće dogoditi, znam. Ali možda se jednog dana dogodi da ja plivam u novcu … ili ti! Možda ćemo tada učiniti mnogo dobroga što je sigurno lijep osjećaj a za luksuzni automobil će ipak ostati još dovoljno.

A bogati ljudi? Oni su dobili Nobelovu nagradu sudbine. Definitivno!

Jesam li ti već? Mogu li još uvijek?

08.01.2014.



Kao i uvijek, svaka godina počinje sa pitanjem: Jesam li ti već? Mogu li još uvijek? Iako godina još sasvim svježe miriše na konfete i prazne boce šampanjca, ona donosi sa sobom već i one svakodnevne brige i onu jednu veliku:“ Koliko dugo još treba pri susretu čestitati Novu godinu? Dok novogodišnji mamurluk ne prođe i dok se vrijednosti jetre opet normaliziraju? Do slijedećeg blagdana naprimjer Sveta tri kralja ili pravoslavnog Božića? Nakon koliko vremena se kolegama na poslu može poželiti sretna Nova? Kada se polovinom mjeseca vrati sa skijanja? Ili staroj prijateljici koju slučajno tek u veljači sretnemo na ulici?“

Pomoć sam potražila kod mog starog prijatelja googla, i odahnula: Iako tu i tamo postoji poneka uputa, nema određene granice, niti je navedeno vrijeme. Zbog toga i dolazi do nesigurnosti koju osjećamo kad se nađemo u dilemi: čestitati ili je već kasno?

Ne postoji nikakav algoritam po kojem se to odlučuje, nema nikakvih pravila: mi moramo jednostavno sami da odvažemo. A odluka je vrlo bitna i to baš kod takve želje, kod tako važnog sklopa riječi:“Sretna Nova godina!“ Jer to je veoma emocionalna rečenica kojom mi svojim prijateljima, kolegama, susjedima želimo da im godina bude uspješna. „Dobar dan“ smo se već odvikli poželiti jer se on temelji na pukoj sentimentalnosti, da ne spominjem „drage“ ili „prijateljske pozdrave“ koje skraćujemo zbog straha da ne budemo proglašeni suviše osjećajnim... i onda dođe prigoda koju odobravaju sve religije svijeta … pa da i nju propustimo? To nikako! Zbog toga mora da znamo koji je pravi trenutak za čestitku jer vrlo brzo stičemo dojam da smo kod izricanja novogodišnjih čestitki bili nametljivi ili da smo ga prespavali.

Pri tome se granice između početka i kraja godine, zapravo stapaju. Božić se slavi i u sječnju, jer su ga neki spojili sa novom godinom i otišli na skijanje pa se naknadno mora proslaviti i u uredu, razne novogodišnje priredbe odvijaju se i do ožujka. Veljača između i ne pripada nikamo. Zbog svih „tih stvari“ koje se događaju u prosincu, sječanj je mjesec poslije i pripada, ustvari još staroj godini. Zapravo Nova godina počinje kad smo se odmorili od karnevala i kad dođe ožujak i travanj, to jest vikend kada se slavi Uskrs i kada prvi puta vidimo našu rodbinu u tekućoj godini. I postavimo si pitanje: Možemo li još? Jesmo li već?

Da bismo mogli odahnuti imam jedan prijedlog do kada drugima želiti „sretnu Novu godinu“, a koji je prihvatljiv za sve, bezvremen je i neutralan. I neće biti proglašen kao luckast, hirovit i kao takav neprihvatljiv. A taj prijedlog glasi: ljetnji solsticij. Kod čaše vina smo to već ostvarili (polupuna ili poluprazna čaša) i kad ozbiljno razmislimo, tada se i godina koja je već napola prošla, može nazvati polupuna jer pred nama stoji cijela polovina od koje još dosta očekujemo.

21. srpanj, međutim bio bi apsolutna granica za poželiti sretnu Novu godinu. U tom smislu, svi koji su trenutno na skijanju ili ljetovanju, oni koji nemaju vremena zbog drugih važnih stvari stoji preporuka: Ne žurite, imate još vremena za čestitke. Pa godina je tek počela.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.