Kao i uvijek, svaka godina počinje sa pitanjem: Jesam li ti već? Mogu li još uvijek? Iako godina još sasvim svježe miriše na konfete i prazne boce šampanjca, ona donosi sa sobom već i one svakodnevne brige i onu jednu veliku:“ Koliko dugo još treba pri susretu čestitati Novu godinu? Dok novogodišnji mamurluk ne prođe i dok se vrijednosti jetre opet normaliziraju? Do slijedećeg blagdana naprimjer Sveta tri kralja ili pravoslavnog Božića? Nakon koliko vremena se kolegama na poslu može poželiti sretna Nova? Kada se polovinom mjeseca vrati sa skijanja? Ili staroj prijateljici koju slučajno tek u veljači sretnemo na ulici?“

Pomoć sam potražila kod mog starog prijatelja googla, i odahnula: Iako tu i tamo postoji poneka uputa, nema određene granice, niti je navedeno vrijeme. Zbog toga i dolazi do nesigurnosti koju osjećamo kad se nađemo u dilemi: čestitati ili je već kasno?

Ne postoji nikakav algoritam po kojem se to odlučuje, nema nikakvih pravila: mi moramo jednostavno sami da odvažemo. A odluka je vrlo bitna i to baš kod takve želje, kod tako važnog sklopa riječi:“Sretna Nova godina!“ Jer to je veoma emocionalna rečenica kojom mi svojim prijateljima, kolegama, susjedima želimo da im godina bude uspješna. „Dobar dan“ smo se već odvikli poželiti jer se on temelji na pukoj sentimentalnosti, da ne spominjem „drage“ ili „prijateljske pozdrave“ koje skraćujemo zbog straha da ne budemo proglašeni suviše osjećajnim... i onda dođe prigoda koju odobravaju sve religije svijeta … pa da i nju propustimo? To nikako! Zbog toga mora da znamo koji je pravi trenutak za čestitku jer vrlo brzo stičemo dojam da smo kod izricanja novogodišnjih čestitki bili nametljivi ili da smo ga prespavali.

Pri tome se granice između početka i kraja godine, zapravo stapaju. Božić se slavi i u sječnju, jer su ga neki spojili sa novom godinom i otišli na skijanje pa se naknadno mora proslaviti i u uredu, razne novogodišnje priredbe odvijaju se i do ožujka. Veljača između i ne pripada nikamo. Zbog svih „tih stvari“ koje se događaju u prosincu, sječanj je mjesec poslije i pripada, ustvari još staroj godini. Zapravo Nova godina počinje kad smo se odmorili od karnevala i kad dođe ožujak i travanj, to jest vikend kada se slavi Uskrs i kada prvi puta vidimo našu rodbinu u tekućoj godini. I postavimo si pitanje: Možemo li još? Jesmo li već?

Da bismo mogli odahnuti imam jedan prijedlog do kada drugima želiti „sretnu Novu godinu“, a koji je prihvatljiv za sve, bezvremen je i neutralan. I neće biti proglašen kao luckast, hirovit i kao takav neprihvatljiv. A taj prijedlog glasi: ljetnji solsticij. Kod čaše vina smo to već ostvarili (polupuna ili poluprazna čaša) i kad ozbiljno razmislimo, tada se i godina koja je već napola prošla, može nazvati polupuna jer pred nama stoji cijela polovina od koje još dosta očekujemo.

21. srpanj, međutim bio bi apsolutna granica za poželiti sretnu Novu godinu. U tom smislu, svi koji su trenutno na skijanju ili ljetovanju, oni koji nemaju vremena zbog drugih važnih stvari stoji preporuka: Ne žurite, imate još vremena za čestitke. Pa godina je tek počela.