Jedan pisac, čiji sam intervju nedavno čitala, rekao je između ostalog, da se na razne vijesti o hiperbogatim umjetnicima, raduje bez imalo zavisti. Pri tome je mislio na repere, čiji se muzički talenat drži u granicama a koji prave milione svojim songovima, nose kilograme zlatnih lanaca oko vrata i ruku, imaju u garaži petnaest luksuznih automobila i koji prije večere smažu tri grupija. To je showbiz. Ili na J.K.Rowling, koja je sa Harry Potterom postala milijarderka. Ili pak Paul McCartney, Backham … i još neki.

Ovi ljudi su dobri u onome što rade ali oni pak nisu i tisuću puta bolji od drugih koji to isto rade. A zarađuju usprkos tome tisuću puta više. To je nepravedno. Zapravo oni to nisu zaslužili. Međutim, gore pomenuti pisac raduje se tome da ovakva mogućnost postoji, „simbolična mogućnost da se izađe iz mravinjaka i izgradi sopstvena egzistencija“.

Posmatram to na isti način. Sreća nije pravedna. Jedan živi zdravo i umre mlad, drugi doživi devedeset usprkos ekscesima. I ovo je već prva i najveća nepravda. Jedan dobije na životnom lotu a drugi izvlači uvijek samo krive brojeve.

Dvoje ljudi pišu dobre romane i na osnovu lanca sretnih okolnosti i slučajnosti, jedan od romana postane najčitaniji a za drugi se ne zanima niko. I nijedan jedini čovjek ne zna zašto je to tako. U stvarnosti to izgleda još lošije: Dobar roman leži u policama knjižara kao olovo, drugi koji je osrednjeg kvaliteta, postane hit godine. Dva vrijedna poduzetnika počnu da se bave poslom sa trideset ... jedan postane bogat a drugi završi ovrhom za vratom. Sreća je nepravedna. Neki to zovu sudbina. Meni je to svejedno.

Stvarna i puna pravda može se postići samo onda ako se sreća uništi i poništi. Tada bi ljudi, recimo oni koji su predodređeni da umru sa devedeset, živjeli samo osamdesetpet, ostale godine bile bi kao neki porez na starost koji bi se podjelio onima što su predodređeni da umru mlađi. Loto bi trebalo ukinuti. Dobit J.K.Rowling bila bi podjeljena na sve pisce svijeta i svaki pojedini bi dobio 8,95 eura, otprilike.

Nagrade su također nepravedne. Uvijek, kada neko dobije neku nagradu padne mi napamet barem deset njih, koji su tu nagradu zaslužili. Nobelova nagrada, Oskar, Porin... u jednom zaista pravednom društvu one ne bi postojale.

Ali, uzmimo da svi umiru sa osamdesetpet … to bi opet bilo nepravedno. Jer morali bi uzeti u obzir kod svakog čovjeka koliko je on učinio za svoj život, koliko se odricao, koliko je vrijedio u društvu, koliko ostaje onih koji za njim žale i još tisuće stvari koje bi trebalo uračunati kao bonus pri određivanju koliko vremena treba neko da živi.To bi izazvalo bez sumnje mnogo svađa. Pa i kada bi se većina složila o sistemu po kojemu bi se dijelio životni vijek, išli bismo dalje. S jedne strane svako smatra da je pravda dobra a s druge strane rijetko će se sresti dva čovjeka koja se slažu u tome šta se podrazumjeva pod „pravedno“


Ja sam u jednu ruku, za socijalnu jednakost. Malo zaštite, malo sigurnosti... zašto ne? Niže plate direktorima i političarima? Ako pomaže.

Ali ja sam protiv ukidanja sreće. Zašto?

Pa zbog jedne malecke šanse da budem slijedeća koja će napisati novog Harry Pottera odričem se onih 8,95 eura. To se neće dogoditi, znam. Ali možda se jednog dana dogodi da ja plivam u novcu … ili ti! Možda ćemo tada učiniti mnogo dobroga što je sigurno lijep osjećaj a za luksuzni automobil će ipak ostati još dovoljno.

A bogati ljudi? Oni su dobili Nobelovu nagradu sudbine. Definitivno!