Dnevno na nas padaju granate vijesti. I ne samo da prirodne katastrofe slijede jedna drugu, atomska centrala u Fukushimi opet negdje propušta , samo što se jedan masakr završi slijedi drugi, revolti tamo, revolti ovamo, demonstracije... dvadeset mrtvih, tamo već stotinu, rijeka izbjeglica je negdje na putu, gdje i kamo ni oni sami ne znaju, čuje se i čita o povredama ljudskih prava... nijedan dan, nijedan sat ne može da prođe a da ne moramo da upotrijebimo sopstvenu snagu da prevladamo nečiji jad.

Samo što otvorimo fejsbuk, stižu nam od prijatelja neke peticije koje treba hitno potpisati, a koje će pomoći nekoj grupi aktivista neke daleke zemlje za koju ne znamo ni tko vlada tamo i u kakvim uvjetima ljudi žive... no to je neophodno jer sve stoji nekako u vezi s nama, tako nas ubjeđuju.

Pored toga, moramo se brinuti i kako stoji sa ljudskim pravima u samoj EU: kriza eura, kriza banaka, politička kriza. Obrazovanje i njene posljedice na zaposlenost treba pametno iskomentirati. I ne samo to, treba u svemu tome sudjelovati i boriti se protiv načina na koji se državni dugovi pokrivaju i pri svemu tome ne izgubiti iz vida norme, po kojima se određuje tko pripada dobrima a tko lošima.

Izgleda da je obilježje našeg vremena, iz kojih razloga već ... to se ne zna, da se svaki od nas osjeća odgovornim za svu moguću bijedu koja se oko nas dešava a istovremeno moramo da budemo svjesni bolne činjenice da je naš uticaj na sva ta dešavanja poprilično ograničen, čak u mnogo više slučajeva i ne možemo imati nikakav utjecaj na slijed stvari.

Ali loša savjest je ljudima sa osjećajem moralne odgovornosti postala stalni pratilac. Utapanje brodica u blizini italijanske obale sa izbjeglicama iz siromašne Afrike, koji su sjeli u pretrpani čamac a koji im je omogućio tamo neki „dušebrižnik“, čiji je jedini cilj bio da im uzme posljednju ušteđevinu i za to im pružio lažne snove o boljem životu u Europi... e o tome razmišlja jedan nastavnik gimnazije iz nekog našeg grada i osjeća se osobno odgovornim i krivim jer nije potpisao posljednju peticiju sa fejsa koji mu je poslao jedan prijatelj iz Pariza a koja je trebala da spriječi izručenje dva Nigerijanca nazad u njihovu domovinu. Jedna prekooceanska vožnja preko Sredozemnog mora košta izbjeglice navodno više tisuća eura? Nešto razmišljam: Jesu li to onda stvarno oni najsiromašniji?

Moramo li se, možemo li se zaista o svemu brinuti?

Ali kakvo ponašanje, koja strategija bi bila optimalna? Kako se čovjek treba ponašati kad se u njegove uši slije dnevno tisuće vijesti o strahotama koje se dešavaju u svijetu? Što učiniti a da ga se ne označi kao bezosjećajnog ignoranta i o kojim temama treba da bude informiran? Da li ima ikakvog smisla suosjećati sa žrtvama? I ako ima, da li je moguće bez stresa reagirati na sve nepravde koje se dešavaju u svijetu . Ili se trebamo brinuti samo o onome za što se stvarno i možemo „brinuti“. Smije li jednome sve predstavljati brigu a drugome prepustiti izbor zavisno od toga da li vidi ili ne vidi nepravdu u nekom događaju? Ovaj izbor zahtjeva kritičnu ocjenu određenog položaja, zahtjeva zauzimanje stava jer inače je sve i svako za „žaliti“. Ali može li se zaista osloniti na informacije koje dobijemo ili im treba dodati dašak zdravog skepticizma?

Kada posmatramo neki dogadaj često se može primjetiti da vijesti o njemu zanimaju samo jedan određeni krug ljudi, vrlo često jednu manjinu. Većini je to svejedno. Naprimjer kada neki tamo religiozni fanatik digne sebe u zrak i pri tome ubije još nekoliko ljudi ili što se ljudi u Siriji i dalje ubijaju međusobno kao i činjenica da se stanje u Libiji pogoršava iako je postignut cilj: da se Gadafi skine sa vlasti. Zanimanje za ta dešavanja je prošlo.


Još jedna stvar. Plašimo li se mi ponekad da u diskusijama o svemu ovome nama osobno postave neko pitanje iz naše prošlosti na koje mi ne želimo odgovoriti. „A što si ti učinio da se neka opća situacija poboljša? Zašto nisi pomogao nekome ko je bio u teškoj situaciji?“

Moramo li se osjećati odgovorni za sve što se u svijetu događa?

Imam priliku da srećem različite ljude i mogu s punom odgovornošu potvrditi da ko je jedanput pokušao sa nekim Palestincem ili nekim Avganistancem diskutirati o problemima u Sjevernoj Irskoj ili na Kosovu, taj zna da će uvijek naići na nerazumjevanje i protivpitanje: „Što se to mene tiče? I s najčistijom savjesti on će reći da ima druge brige.“

I treba mu dati za pravo.

Ali zato Europljane zanima sve i trude se i pokušavaju da osmisle projekte koje će pomoći čak i tamo gdje nema smisla.

Prije nekog vremena dobila sam peticiju za zaštitu Amazonije i nakon što sam završila sve svoje poslove pročitala sam njen sadržaj napisan na dvadeset stranica te poslala mail nepoznatom predsjedniku nepoznate zemlje, sjela sam na kauč i pomalo iscrpljena od svega rekla sam sebi „Nikad više! Ne želim više ništa da imam s tim“. Otkazujem sve časopise, sve mailove sa peticijama obilježiću kao spam i napisaću provideru da mi stavi zabranu na sve strane programe a recaiver ostavljam negdje u podrum da na njega legne prašina

I pri tome razmišljam: „Najbolje bi mi bilo da nađem neki plesni studio u gradu i upišem tečaj, naučim da plešem pravi tango i pri tome istinski osjetim blizinu ljudi.“

I: „Jad i bijeda svijeta može se od sada odvijati i bez mene“.

Prebiranje po tipkama daljinskog upravljača umiruje. Ja ne znam nijedan lijek koji brže djeluje protiv dezorjentiranosti i izgubljenosti nego prebacivanje s jednog TV kanala na drugi. Nakon jednog napornog dana uđeš u stan ili u hotelsku sobu nepoznatog grada, gdje te sutra čekaju poslovi, uključiš TV i imaš odmah onaj osjećaj pripadnosti ovome svijetu.

Plava boja sa nizom dinamičnih ekrana na Dnevniku Nove. Limeni glasovi junaka turske ili domaće serije. Preglasne reklame u predugim pauzama RTL-a. Kritični pogledi televizijskog kuhara na zgotovljeno jelo. Sve je još uvijek na svom mjestu, jedna sigurna polazna točka stvarnosti. Žute linije na krilima pčelice Maje, Simsonovi. Snimci u gro-planu proizvoda Top-shop-a, Sanjin talk-show koji ide već godinama ( ne znam ni sama koliko jer se Sanja ne mijenja), i na kraju par grama ozbiljne glazbe na četvrtom kanalu.

Sigurnost koju daje televizija neovisna je od određenih kanala ili programa. Sama ta radnja i njen ritam je važnije od sadržaja pokazane emisije. Učiti gledati televiziju je učiti pritiskati tipku za promjenu kanala na daljinskom, iako su pedagozi u osamdesetim i devedesetim godinama, kada se broj programa naglo povećao, smatrali listanje kao jedan mentalni nazadak. Naime, tada se smatralo da gledatelj pri normalnom gledanju jednog sadržaja ostaje cijelo vrijeme pasivan, dok brzo prelaženje preko pojedinih kanala šteti koncentraciji i potiče žlijezde da luče „otrov ometanja“, koji u mozgu ostavlja trajne posljedice. Zbog toga treba tjekom cijelog sjedenja pred televizorom, gledati jednu emisiju i tek kad se ona završi preći na neki drugi sadržaj.

Danas ti isti pedagozi, suočeni sa najvećom konkurencijom TV-u – internetskom televizijom, iznose sasvim drugačije mišljenje.

Kuckanje po daljinskom, protiv kojega je više od dvadeset godina vođena borba raznim sredstvima, ostaće u sjećanju kao jedinstveni, prepoznatljivi znak ovog medija.

Odnedavno su počele promjene: prvo je televizija prerasla u kino na malom ekranu a onda se vrlo brzo pretvorila u online medijateku. Kino i internet su arhive, koje su bez granica raspoložive i možete ih naći i pogledati kad god vam srce poželi.

Klasična televizija je prikazivanje čiste sadašnjosti kod koje je sve do sedamdesetih godina brisano sve starije od dva dana i naprimjer neki festival ili utakmica bile su, nakon samo jednog emitiranja, izbrisane za sva vremena. Danas je televizija proslava istodobnosti na sedam, trideset ili stopedeset kanala a gledatelj može organizirati sopstvenu party izborom programa po osobnom ukusu.

Kad slušam kolege i prijatelje po temi televizija, uglavnom svi ponosno izjavljuju da je ne gledaju. Dakle, ko imalo drži do sebe ne gleda televiziju i rupa koja je ostala nakon što je ova sprava nestala iz dnevne sobe je simbolstatus, gotovo kao i onaj koji je nekada pripadao TV-stoliću na kojemu je „njena svetost“ imala svoje središnje mjesto.

DVD-serije, koje se gledaju sa laptopa, a koji je postavljen na ivici bračnog kreveta, je žig našeg vremena. Ljudi, dobi ispod trideset godina, pokazuju prezir kada neko kaže da ide da gleda neku emisiju koja počinje na televiziji u to i to vrijeme. Prebiranje po kanalima, u odnosu na novi trend, djeluje kao izumrla tehnika, To se može vidjeti u tome da se pred računalom ne nalazi daljinski upravljač, jer više nije potreban.

Razmak između gledalaca i urednika programa, dat u dimenzijama dnevne sobe, je postao puno manji. Po novom načinu gleda se na laptopu, koji doduše, ne leži uvijek na krilu (kako to i sam njegov naziv označava) a je udaljen najviše pola metra od nas.

Klasični daljinski upravljač se ne koristi, jer klikom na play u medijateci, počinje da se emitira baš ona serija koju smo mi želili da vidimo i to baš u to vrijeme. Kod televizije se, pak, prebacivanje kanala vrši i zbog sumnje da na nekom drugom programu ide nešto zanimljivije, veselije, smirenije od onoga što trenutno gledamo ili ne daj bože nešto što piše povijest dotičnog medija, koji će nam ostati zauvijek nepoznat ako to ne vidimo u određenom trenutku..

Sreća gledanja televizije, leži, dakle u suprostavljenosti dvije dramaturgije: između onoga što je odredio urednik pojedinih programa i samostalnosti gledatelja. Ja sam, znači, kod klasične televizije vođena programima kroz sadržaje, ali gumbima mog daljinskog mogu u svakom trenutku skrenuti s kolosjeka i dalje se kretati kako ja želim. A upravo to donosi kraj televizije kakvu smo gledali pomoću daljinskog. Internetska televizija omogućuje gledatelju potpunu slobodu u odabiru vremena i mjesta gledanja. Dakle, omiljena emisija može se pogledati svugdje u svijetu i u vrijeme kada nama odgovara. Ovaj stupanj slobode vrijedi opčenito i poželjan je.

Ali ne otima li ova prilagodba programa onu dinamiku, protiv koje se sada bori internet? Umjetnost prebiranja po kanalima je i nastala iz ove borbe. Ona je počela u vrijeme nastanka privatnih kanala i razvila se do perfekcije kada je trebalo premostiti pauzu za reklame. Moj otac, koji je bio virtuoz na daljinskom upravljaču, a prešaltavanje programa je tako senzacionalno savladavao da je, u sekundu točno kada su reklame završile, stigao nazad na kanal koji smo gledali.

Za neke gledatelje je ovo postala zaista prava i jedinstvena umjetnost.

A daljinski upravljač, koji će uskoro nestati iz uporabe, tek nakon destljeća pojaviće se među ostalim predmetima koje nazivamo retro.

Zato ga sačuvajte! A mene već hvata nostalgija i na samu pomisao da u vrijeme gledanja nekog programa neću imati daljinski upravljač na raspolaganju. Naime, naslijedila sam virtuoznost moga oca što se tiče prebacivanja kanala.

Uvijek je nekako veselo kada se lijepe žene same naprave ružnima. Ponekad mi se to čak i dopada. To nekako podiže sportski duh i nama, koje nismo ljepotice daje barem jedan mali dašak nade da i mi imamo izvjesne izglede. Zbog toga: cipele sa debelim džonom, midi suknje, groteskne sunčane naočare, tajice... sve super trend … nosite ih slobodno ...hvala lijepa.

Ono što meni smeta kod nekih pripadnica ljepšeg spola je kada ovo samopredstavljanje preuzme predimenzionalne forme (silikonska usta, botox-ćelo). Ponekada pretjerivanje ne mora biti ni tako veliko ali zato nije ništa manje glupo.

Tako naprimjer od prije nekoliko mjeseci počela je trka u tome da se na nokte nanese lak što ružnije boje. Ne kričave, nego zaista ružne... što je boja odvratnija to je modernija. Tako je prošlog ljeta (i jeseni) boja laka za nokte koja je bila must-have, bila žuta boja... nešto kao boja mimoze, ja bih prije rekla da su nokti izgledali kao da si njima malo duže čačkao uho. Jednako atraktivne boje bile su smeđa boja, kao boja blata jer izgleda kao da je vlasnica noktiju cijeli dan kopala u nekoj pećini, a tu je i tamno-zeleno-plava boja, koja je, nanesena na nokte, izgledala kao da je netko njihovoj vlasnici lupao čekićem po rukama cijeli dan. U jesen je došla na red zelenkasta metalna boja koja liči na boju žabe kad je okreneš na trbuh.

Zagonetno u ovoj galeriji ružnoće nije samo to što je tamo neki kreator smislio sve te boje, nego i činjenica da su lakovi ovih boja bili uglavnom rasprodati čim bi se pojavili u prodavnicama. Toliko su bili vrijedni i traženi!

Mene fascinira i činjenica da ovaj poslovni model funkcionira perfektno: proizvede se nešto stvarno ružno što nitko ustvari ne želi. Tada se privoli manji broj onih luckastih da to kupe i limitira se broj proizvoda. Nakon toga počinje must-have histerija. Tako je naprimjer jedna bočica gore pomenutog laka za nokte, poznate kozmetičke marke, a koja je u prodavnici koštala 22 eura, na Ebay dostigla cijenu od 129 eura. Ovoj slobodnoj trgovini mora se stvarno skinuti kapa.

Međutim, postavlja se još jedno pitanje: zar nije možda ružnoća novi trend i ono što se cijeni? Prava ljepota... ultimativni must-have...je za većinu žena nedostižno. Ali, na ovu i ovakvu party koja pravi ružnom svaku ženu, svi su pozvani. To raduje i grije svako žensko srce, jer nokti boje gljivica na staroj mermeladi, daju šansu i gubitnicama koje tako na lotu, organiziranom od strane ljudskih gena, imaju šansu da dobiju. Na taj način mogu se osjećati konkurentni s onima kojima je priroda bila sklona. To bi bila revolucija, dobijena bitka, demokratizacija pojmova ljepote … ali nažalost nije tako.

To je ipak sve samo loš ukus.