Marketing
Bolje daljinski u ruci...?
Prebiranje po tipkama daljinskog upravljača umiruje. Ja ne znam nijedan lijek koji brže djeluje protiv dezorjentiranosti i izgubljenosti nego prebacivanje s jednog TV kanala na drugi. Nakon jednog napornog dana uđeš u stan ili u hotelsku sobu nepoznatog grada, gdje te sutra čekaju poslovi, uključiš TV i imaš odmah onaj osjećaj pripadnosti ovome svijetu.
Plava boja sa nizom dinamičnih ekrana na Dnevniku Nove. Limeni glasovi junaka turske ili domaće serije. Preglasne reklame u predugim pauzama RTL-a. Kritični pogledi televizijskog kuhara na zgotovljeno jelo. Sve je još uvijek na svom mjestu, jedna sigurna polazna točka stvarnosti. Žute linije na krilima pčelice Maje, Simsonovi. Snimci u gro-planu proizvoda Top-shop-a, Sanjin talk-show koji ide već godinama ( ne znam ni sama koliko jer se Sanja ne mijenja), i na kraju par grama ozbiljne glazbe na četvrtom kanalu.
Sigurnost koju daje televizija neovisna je od određenih kanala ili programa. Sama ta radnja i njen ritam je važnije od sadržaja pokazane emisije. Učiti gledati televiziju je učiti pritiskati tipku za promjenu kanala na daljinskom, iako su pedagozi u osamdesetim i devedesetim godinama, kada se broj programa naglo povećao, smatrali listanje kao jedan mentalni nazadak. Naime, tada se smatralo da gledatelj pri normalnom gledanju jednog sadržaja ostaje cijelo vrijeme pasivan, dok brzo prelaženje preko pojedinih kanala šteti koncentraciji i potiče žlijezde da luče „otrov ometanja“, koji u mozgu ostavlja trajne posljedice. Zbog toga treba tjekom cijelog sjedenja pred televizorom, gledati jednu emisiju i tek kad se ona završi preći na neki drugi sadržaj.
Danas ti isti pedagozi, suočeni sa najvećom konkurencijom TV-u – internetskom televizijom, iznose sasvim drugačije mišljenje.
Kuckanje po daljinskom, protiv kojega je više od dvadeset godina vođena borba raznim sredstvima, ostaće u sjećanju kao jedinstveni, prepoznatljivi znak ovog medija.
Odnedavno su počele promjene: prvo je televizija prerasla u kino na malom ekranu a onda se vrlo brzo pretvorila u online medijateku. Kino i internet su arhive, koje su bez granica raspoložive i možete ih naći i pogledati kad god vam srce poželi.
Klasična televizija je prikazivanje čiste sadašnjosti kod koje je sve do sedamdesetih godina brisano sve starije od dva dana i naprimjer neki festival ili utakmica bile su, nakon samo jednog emitiranja, izbrisane za sva vremena. Danas je televizija proslava istodobnosti na sedam, trideset ili stopedeset kanala a gledatelj može organizirati sopstvenu party izborom programa po osobnom ukusu.
Kad slušam kolege i prijatelje po temi televizija, uglavnom svi ponosno izjavljuju da je ne gledaju. Dakle, ko imalo drži do sebe ne gleda televiziju i rupa koja je ostala nakon što je ova sprava nestala iz dnevne sobe je simbolstatus, gotovo kao i onaj koji je nekada pripadao TV-stoliću na kojemu je „njena svetost“ imala svoje središnje mjesto.
DVD-serije, koje se gledaju sa laptopa, a koji je postavljen na ivici bračnog kreveta, je žig našeg vremena. Ljudi, dobi ispod trideset godina, pokazuju prezir kada neko kaže da ide da gleda neku emisiju koja počinje na televiziji u to i to vrijeme. Prebiranje po kanalima, u odnosu na novi trend, djeluje kao izumrla tehnika, To se može vidjeti u tome da se pred računalom ne nalazi daljinski upravljač, jer više nije potreban.
Razmak između gledalaca i urednika programa, dat u dimenzijama dnevne sobe, je postao puno manji. Po novom načinu gleda se na laptopu, koji doduše, ne leži uvijek na krilu (kako to i sam njegov naziv označava) a je udaljen najviše pola metra od nas.
Klasični daljinski upravljač se ne koristi, jer klikom na play u medijateci, počinje da se emitira baš ona serija koju smo mi želili da vidimo i to baš u to vrijeme. Kod televizije se, pak, prebacivanje kanala vrši i zbog sumnje da na nekom drugom programu ide nešto zanimljivije, veselije, smirenije od onoga što trenutno gledamo ili ne daj bože nešto što piše povijest dotičnog medija, koji će nam ostati zauvijek nepoznat ako to ne vidimo u određenom trenutku..
Sreća gledanja televizije, leži, dakle u suprostavljenosti dvije dramaturgije: između onoga što je odredio urednik pojedinih programa i samostalnosti gledatelja. Ja sam, znači, kod klasične televizije vođena programima kroz sadržaje, ali gumbima mog daljinskog mogu u svakom trenutku skrenuti s kolosjeka i dalje se kretati kako ja želim. A upravo to donosi kraj televizije kakvu smo gledali pomoću daljinskog. Internetska televizija omogućuje gledatelju potpunu slobodu u odabiru vremena i mjesta gledanja. Dakle, omiljena emisija može se pogledati svugdje u svijetu i u vrijeme kada nama odgovara. Ovaj stupanj slobode vrijedi opčenito i poželjan je.
Ali ne otima li ova prilagodba programa onu dinamiku, protiv koje se sada bori internet? Umjetnost prebiranja po kanalima je i nastala iz ove borbe. Ona je počela u vrijeme nastanka privatnih kanala i razvila se do perfekcije kada je trebalo premostiti pauzu za reklame. Moj otac, koji je bio virtuoz na daljinskom upravljaču, a prešaltavanje programa je tako senzacionalno savladavao da je, u sekundu točno kada su reklame završile, stigao nazad na kanal koji smo gledali.
Za neke gledatelje je ovo postala zaista prava i jedinstvena umjetnost.
A daljinski upravljač, koji će uskoro nestati iz uporabe, tek nakon destljeća pojaviće se među ostalim predmetima koje nazivamo retro.
Zato ga sačuvajte! A mene već hvata nostalgija i na samu pomisao da u vrijeme gledanja nekog programa neću imati daljinski upravljač na raspolaganju. Naime, naslijedila sam virtuoznost moga oca što se tiče prebacivanja kanala.
Post je objavljen 11.02.2014. u 15:47 sati.