Marketing
Vijesti, vijesti ...e pa šta je?
Dnevno na nas padaju granate vijesti. I ne samo da prirodne katastrofe slijede jedna drugu, atomska centrala u Fukushimi opet negdje propušta , samo što se jedan masakr završi slijedi drugi, revolti tamo, revolti ovamo, demonstracije... dvadeset mrtvih, tamo već stotinu, rijeka izbjeglica je negdje na putu, gdje i kamo ni oni sami ne znaju, čuje se i čita o povredama ljudskih prava... nijedan dan, nijedan sat ne može da prođe a da ne moramo da upotrijebimo sopstvenu snagu da prevladamo nečiji jad.
Samo što otvorimo fejsbuk, stižu nam od prijatelja neke peticije koje treba hitno potpisati, a koje će pomoći nekoj grupi aktivista neke daleke zemlje za koju ne znamo ni tko vlada tamo i u kakvim uvjetima ljudi žive... no to je neophodno jer sve stoji nekako u vezi s nama, tako nas ubjeđuju.
Pored toga, moramo se brinuti i kako stoji sa ljudskim pravima u samoj EU: kriza eura, kriza banaka, politička kriza. Obrazovanje i njene posljedice na zaposlenost treba pametno iskomentirati. I ne samo to, treba u svemu tome sudjelovati i boriti se protiv načina na koji se državni dugovi pokrivaju i pri svemu tome ne izgubiti iz vida norme, po kojima se određuje tko pripada dobrima a tko lošima.
Izgleda da je obilježje našeg vremena, iz kojih razloga već ... to se ne zna, da se svaki od nas osjeća odgovornim za svu moguću bijedu koja se oko nas dešava a istovremeno moramo da budemo svjesni bolne činjenice da je naš uticaj na sva ta dešavanja poprilično ograničen, čak u mnogo više slučajeva i ne možemo imati nikakav utjecaj na slijed stvari.
Ali loša savjest je ljudima sa osjećajem moralne odgovornosti postala stalni pratilac. Utapanje brodica u blizini italijanske obale sa izbjeglicama iz siromašne Afrike, koji su sjeli u pretrpani čamac a koji im je omogućio tamo neki „dušebrižnik“, čiji je jedini cilj bio da im uzme posljednju ušteđevinu i za to im pružio lažne snove o boljem životu u Europi... e o tome razmišlja jedan nastavnik gimnazije iz nekog našeg grada i osjeća se osobno odgovornim i krivim jer nije potpisao posljednju peticiju sa fejsa koji mu je poslao jedan prijatelj iz Pariza a koja je trebala da spriječi izručenje dva Nigerijanca nazad u njihovu domovinu. Jedna prekooceanska vožnja preko Sredozemnog mora košta izbjeglice navodno više tisuća eura? Nešto razmišljam: Jesu li to onda stvarno oni najsiromašniji?
Moramo li se, možemo li se zaista o svemu brinuti?
Ali kakvo ponašanje, koja strategija bi bila optimalna? Kako se čovjek treba ponašati kad se u njegove uši slije dnevno tisuće vijesti o strahotama koje se dešavaju u svijetu? Što učiniti a da ga se ne označi kao bezosjećajnog ignoranta i o kojim temama treba da bude informiran? Da li ima ikakvog smisla suosjećati sa žrtvama? I ako ima, da li je moguće bez stresa reagirati na sve nepravde koje se dešavaju u svijetu . Ili se trebamo brinuti samo o onome za što se stvarno i možemo „brinuti“. Smije li jednome sve predstavljati brigu a drugome prepustiti izbor zavisno od toga da li vidi ili ne vidi nepravdu u nekom događaju? Ovaj izbor zahtjeva kritičnu ocjenu određenog položaja, zahtjeva zauzimanje stava jer inače je sve i svako za „žaliti“. Ali može li se zaista osloniti na informacije koje dobijemo ili im treba dodati dašak zdravog skepticizma?
Kada posmatramo neki dogadaj često se može primjetiti da vijesti o njemu zanimaju samo jedan određeni krug ljudi, vrlo često jednu manjinu. Većini je to svejedno. Naprimjer kada neki tamo religiozni fanatik digne sebe u zrak i pri tome ubije još nekoliko ljudi ili što se ljudi u Siriji i dalje ubijaju međusobno kao i činjenica da se stanje u Libiji pogoršava iako je postignut cilj: da se Gadafi skine sa vlasti. Zanimanje za ta dešavanja je prošlo.
Još jedna stvar. Plašimo li se mi ponekad da u diskusijama o svemu ovome nama osobno postave neko pitanje iz naše prošlosti na koje mi ne želimo odgovoriti. „A što si ti učinio da se neka opća situacija poboljša? Zašto nisi pomogao nekome ko je bio u teškoj situaciji?“
Moramo li se osjećati odgovorni za sve što se u svijetu događa?
Imam priliku da srećem različite ljude i mogu s punom odgovornošu potvrditi da ko je jedanput pokušao sa nekim Palestincem ili nekim Avganistancem diskutirati o problemima u Sjevernoj Irskoj ili na Kosovu, taj zna da će uvijek naići na nerazumjevanje i protivpitanje: „Što se to mene tiče? I s najčistijom savjesti on će reći da ima druge brige.“
I treba mu dati za pravo.
Ali zato Europljane zanima sve i trude se i pokušavaju da osmisle projekte koje će pomoći čak i tamo gdje nema smisla.
Prije nekog vremena dobila sam peticiju za zaštitu Amazonije i nakon što sam završila sve svoje poslove pročitala sam njen sadržaj napisan na dvadeset stranica te poslala mail nepoznatom predsjedniku nepoznate zemlje, sjela sam na kauč i pomalo iscrpljena od svega rekla sam sebi „Nikad više! Ne želim više ništa da imam s tim“. Otkazujem sve časopise, sve mailove sa peticijama obilježiću kao spam i napisaću provideru da mi stavi zabranu na sve strane programe a recaiver ostavljam negdje u podrum da na njega legne prašina
I pri tome razmišljam: „Najbolje bi mi bilo da nađem neki plesni studio u gradu i upišem tečaj, naučim da plešem pravi tango i pri tome istinski osjetim blizinu ljudi.“
I: „Jad i bijeda svijeta može se od sada odvijati i bez mene“.
Post je objavljen 25.02.2014. u 11:36 sati.