| < | studeni, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Travanj 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
<$Bannerr$>
Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.
Ja znam da vreme svemu menja boje, i da je silan sjaj pomračilo, al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo.
- 23:42 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Prije sam se bar psihičko totalno ucrnila po pitanju tebe ili se već pomirila da je gotovo, možda napisala post u kojem bi cijeli orijent bio usmjeren na tebe ili postala pjesmu na facebook s riječima u kojima se pronalazim, a tik nakon toga ti bi osvanuo i sve bi opet bilo savršeno. Zašto i sad nije tako? Najviše se bojim jer ne mogu plakati. Tužna sam. Baš u pravom smislu riječi. Mislim da do sad nisam nikada osjetila pravu tugu. Tek sada vidim kako je to. Bilo je bijesa, razočaranja, boli, patnje, krivljenja sebe, svega, al tuge ne. Evo je sad. Opisati tugu? Jednostavno ne može gore, svijestan si onoga što je zapravo posrijedi i pomiren si s činjenicama, ali na površini ostaje nada koja, kada na mah nestane, produbljuje tu tugu sve jače i jače. Sad uzmi u obzir da kod mene stalno ima nade, znaš onda sve. Dakle, znam di sam i šta sam, znam i na šta sam se dovela, znam sve. Za mene je bezdan. Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate. A noć mi preti, ponoć i pusta tama, kad me se samo dohvate. Više me ne voliš, kad se vraćam nisi budna, ne goriš, gasne naša zvezda čudna, lažna srebrna stvar. Daleko putujem, vetar nudi neke rime, kupujem, pristaju uz tvoje ime, dva-tri stiha na dar. Ne slušam više šta šapućes dok snivaš, plaši me koga pominješ. I sve si dalja, a sve mi bliže bivaš, kao da opet počinje... Ono što mi sad treba je samoća, što manje pričanja i zapitkivanja, i fokus na učenje. |
Najbolje godine ovog života mog, sjajne i rđave...
- 00:21 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Ma vidi. Još su 4 tjedna, ako se ne varam, do kraja. Zapravo, ne do onog pravog kraja, nego do završetka prvog polugodišta, a ako je to za nazivati krajem, onda neka. Čovjek bi očekivo da ću se sad itekako potrudit oko ocjena, al vidiš, čovjek bi se prevario. Neću reć da mi nije stalo, bome je, al teže me uhvatio sindrom drugog razreda o kojem je ravnatelj toliko pričao. Za neupućene, to je drugi naziv za lijenost, ili ti ga kako bi naš cijenjeni ravnatelj rekao "Razbahatili su se, uljenili, umislili". Nisam vjerovala u te bapske priče, ali sam se brzo predomislila nakon što sam vidla stanje u imeniku. Nemam sad neki iločki vinograd, makar dramatiziram ponekad koda imam 2, ali budući da sam osjetljive prirode pa me i četvorke ube u pojam, znaš situaciju. Ali koliko god sam se uljenila, i dalje stojim pri svom da profeosori nisu skroz fer prema nama ove godine. I kad naučim dobijem 4, iako se pretrgnem od rada a i tlak mi pobjesni od sve sile kofeina koju unesem u sebe, i kad ne naučim dobijem 4 jer se nekako izvučem na znanje sa sata i kolko-tolko uspješno prepisivanje od susjeda. Bilo kako bilo, i sam vidiš da je pola 1 ujutro, a ja iskorištavam prednosti bežičnog interneta u krevetu (u svrhu pisanja posta, da nebi bilo) i razmišljam hoću li stići u 45 minuta sutra prepisati još jednu lektiru, četvrtu od 20 koje me čekaju ove godine. Načekat će se, kažem ti ja. Iako sam entuzijastično danas odspavala sat vremena popodne i nakljukala se kavom, sve u svrhu da učim do kasno navečer, vidiš gdje sam završila, po neznam koji put. Držite mi fige da prosjek bar donekle dotjeram u red, ako ništa drugo, bar iz poštovanja prema papiru na kojem će bit otisnut, žali Bože papira ako na njemu stoji brojka manja od 4. Šta se tiče općenite situacije u životu, naravno da nisam zadovoljna, kako to već obično kod mene biva. Ovaj put stvarno nisam, al isto tako ću se ovaj put potrudit da stvarno budem. Moram pod hitno nać neku konstruktivniju zanimaciju subotom doli buljenja u fejs i čekanja da se pojavi koja notifikacija. Neki klubić i to? Može, ajde. Ako uspijem to uopće ugurat među sve te silne testove i ispitivanja. Grozno je ispasti budala. Kada je tebi previše stalo i sav si zaokupljen time, a onome drugome je stalo, no opet ne toliko, i pokazuje znakove indiferencije i daj-ohladi-malo geste, ali onako indirektno. Onda možeš birat, tulit, cmizdrit i zamarat glavu ZAŠTO JE TO POBOGU TAKO, ili i ti poprimit ta njegova obilježja pa i tebi postane manje stalo i svi sretni. Ja sam do danas uživala (ne)mogućnosti ovog prvog, a mislim da se od sutra primam ovog drugog, ipak zvuči više logično. Teže za izvesti, no lakše za živjeti sa. Dakle, sada stupaju akcije smanjivanja tenzija. Nadam se uspješno ovaj put? Također, moram poradit na svom odnosu s ljudima jer ja stvarno imam problema s povjerenjem. Moram počet vjerovat ljudima, ipak su ljudska bića :) Ne grizu baš svi. Idemo i to probat. Znam da ću se kad-tad opeć, ali ovo što sama sebi radim više prelazi sve granice normale. Iz nepovjerenja se javlja ljubomora, nakon nje ljutnja, teške riječi, bijes, nemir u samom tebi, ode koncentracija kvragu i tako dalje. Idemo probat nešto novo. I know you've seen a lot of things in your life, It got you feeling like this can't be rightm But, I won't hurt you, I'm down for you, baby. Let me show you, love can be easy, If you just let it be, Nothing is promised, but I believe if, If you give it everything, trust. I'll give you everything that I've got, I won't stop until you get it right, All the trust and all the love, You know we got a lot, baby. |
All of the stars are whandering around tonight, we used to try them on. And sometimes I hear you, the galaxy sings your song.
- 00:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Sad više nemožeš ni glumit. Jebate, mora da je fakat onda kritično. Oke je. Shvaćam ja, ipak mi je ostalo nešto zdravog razuma i pameti, a i navikli su me na takva razmišljanja pa mi i nije problem pomiriti se s činjenicama koje meni ne idu u korist. Dobro, postoje djelovi i koje ne shvaćam. Niti ih se trudim shvatiti jer je to čisto tvoja pogreška i to si sam kriv. U globalu gledano, ovaj raspad sistem (usudit ću se tako to nazvati) je tvoja krivica. Ali ne zamjeram ti. Bar ne još, čekaj dok postanem svijesna što se događa. Jebiga, osjećam da je kraj. Boli. |
Mozda je vrijeme konačno umiriti se, uz novine i večeru čekati lutrije.
- 20:36 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nije da sutra pišemo latinski a ja ga znam savršeno. Ma pjevam sve te deklinacije bolje nego Balaševića i Parni valjak zajedno. Deklinacije kažeš? Ma di su sad deklinacije? Sad imamo i participe i prijedloge. Ma da je samo to, imamo mi i neke nove glagole kojima ja tako dobro znam značenja da bi jebenu epčinu o nekom nacionalnom junaku mogla napisat. Homer novog doba, kažem ti ja. Nebi to sve ni bilo toliko tužno da mene i najmanje dira činjenica da sutra pišem pismeni ispit iz mrtvog jezika. Shvaćam kad me dave s pravilima za prezent u engleskom ili prepričavanju Thomasovih anegdota s rumom na njemačkom, ali brate mili, daj mi nađi logiku u štrebetanju nastavaka jezika koji nije u uporabi, a nema nekih bitnih naznaka da će uopće ikada i biti, osim možda u glavi Gerogea Busha, po čijoj teoriji u Latinskoj Americi pričaju latinski. I onda nam uporno govore da učimo s razumijevanjem a ne napamet. A postoji predmet koji se zove LOGIKA u školi. Čekaj malo, ko je tu lud? Vrlo rado ću naučit 125 izreka na latinskom, opće kulture radi, ali ovo. To je nehumano. Dakle, danas je onaj dan kad Sara nađe vremena za baš sve osim da sjedne za knjigu i prestane se samosažaljevati. Ako ništa drugo, imat ću doktorat do mature iz samosažaljevanja najvišeg stupnja. Ima neko Apaurin viška? Bitno da svijetom vlada svinjska gripa. Sad bar novinari imaju nešto o čem će pisati. Nitko jadne gimnazijalce do sad nije stavio u Milićev Dnevnik, a tu bi se štošta dalo reći. Ma krasno sam, hvala na pitanju. Ova kava mi baš paše. Napravila sam je toliko da se već ohladila jer ju nisam stigla popit, a moš' mislit di smo došli ako ja nisam stigla kavu popit. Jesam spomenula kako se krasno osjećam? Službeno ću večeras otić k vragu (ako već dosad nisam). Sama pomisao na sve one krasne nastavke i prijevode me onako elegantno ubija u pojam. I sama sebi sam već dosadna s ovim. Sa svim. Opet ništa nije na svom mjestu. Apsolutno ništa. Gubim želju za dizanjem iz kreveta ujutro. Sve mi se čini da najviše pripadam ispod tih krasnih 6 deka na krevetu, one bar nikad ne prigovaraju, s njima se ne svađam, nikad ništa krivo ne naprave, ne pilaju me zbog gluposti, ne upadaju mi u riječ i slično, možda se ponekad samo malo razbacaju po podu kad mlataram nogama, ali to nije vrijedno spomena. One me bar griju, kad eto, već neće nitko drugi. Bitno da je tata odnio laptop na servis. A igrom slučaja mi je pola života na tom laptopu. Rasporedi, tablice, bilješke za školu i slično. Sad sam još više izgubljena (ako mogu biti više no što jesam). Ma sve je to za žive ljude, ne? Što nas ne ubije, ojača nas. Mora da će mene kolac iz testa jebeno ojačat. I cijeli vinograd koji mi se skuplja u imeniku. Bit će vina ove godine, kažem ti ja. Svi ste pozvani na berbu. Mama prva. Što da ti još kažem? Nisam zadovoljna s trenutnom situacijom, ako te to zanima. Nije u nadi spas, nemojte misliti. S nadom dolazi još veće razočaranje. A nada ne nestaje, pa tako ne nestaju ni razočaranja. Jesam li krasno ovo sročila. Sumnja kao da me skinula, Ogoljela me sve do kostiju, Sad iza svakog osmijeha, Slutim podsmijeh i prevaru. Kažu da treba vjerovati vlastitom instinktu. Treba li? |