| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Travanj 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
<$Bannerr$>
Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.
I ove stare melodije bude memorije; čiste nostalgije, i ne znam šta mi je.
- 23:25 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Nije sasvim čisto kad na -10 + ledena kiša pjevaš "ljeto nam se vratilo uououo". Dobra stvar je šta su u mojoj školi svi u svom filmu pa te niko ne gleda onim pogledom kaeovo-dajšuti-glupasisimalo-eee. Može bit i to da su nas pustili prije zvona pa nas i niko nije mogo čut jer nikog u biti i nije bilo, osim 3 ralice i ponekog saborskog čovika. E vidiš, to ti je prednost kad ti je škola udaljena 7 metara od Sabora, zapravo sabora, pa onda i da kinezi padaju s neba, a njih je rukunasrce puno, tu će uvijek biti pedesetak ralica koje će ih vješto čistiti, jer nedo Bog da nam se Sanader i ostala banda lopovska poskliznu pa slome ruku, pa ko bi se rukovao s Bušom koji komentira da je naše nebo plavo ko more, a more nam je plavo ko nebo. Baš me zanima da Sanader ima gips, dali bi dopustio da mu se svi potpišu. Ali ljeto nam se nije vratilo, a s njim ni ništa drugo. Martina se bacila u ozbiljne fotografske vode, pa onda fino na Tuškancu slika tinejdžerske mladenke, a kao svoj kreativni nadodatak zna ponekad ubacit i koju bocu Ribara, koja ti je kraj bijele haljine onak baš šakauoko. Ja sam, s druge strane, počela otkrivat čari ranijeg dizanja ujutro. Ne kasnim više na buseve, stignem pogledat jutarnji ajrobik na dobro jutro hrvacka, makar si nikad ne dozvolim da to zapravo i vježbam, popijem si kavu taman da mi bude zlo u busu kad mi počne naglo kočit na semaforima i onda još sere da ima zimske gume, također i bolje vidim kad se šminkam pa ne završi veći dio maskare na zidu, a puder mi je čak i ravnomjeran po licu jer se sjetim upalit svjetlo, a nekidan sam saznala da imam i lampu iznad ogledala pa sam pošla pitat tatu kakvi su to noviteti po kući postavljeni bez mog znanja, no samo mi je refresho sjećanje da je to tu otkada je svijeta i vijeka. Mislim da nije mislio baš to šta je reko, jer to bi značilo da Tesla ipak nije zaslužan za struju, al mora da je ta lampa gore već duže vrijeme, sam šta ju nisam baš neš zamjetila. Vodim bitke i ratove s mamom da se preselim s engleskog natrag u Lectu, jerbo ovo mi je prekasno i prenaporno. Nadam se da je gotovo sa snijegom ove godine, nemogu ga više gledat. Čitala sam s Markom nekidan stare postove i prisjećala se svega šta je bilo. (...) Bilo je lijepo. Stvarno je. Bilo je toliko ljudi tada, mogu reć -aktivno- u mom životu. Sad jedva viđam neke, žalosno. Jer sve prolazi, ostaje samo u nama, u srcima, u umu i fotoalbumu, priča svaka slika, da ne zaboravin nikad nasmijana lica nekih starih prika. Nekih nema više, ostale su sjene, mora bit da je s njima nesta i dio mene. Al vrate ga kiše i vitar s juga, neka stara pisma, nostalgija i tuga. Mah, nisam tužna sad. Ni nekog depresivnog pogleda na život. Samo mi dosta toga nije jasno. Neke male sadisfakcije i dalje postoje, al ne vesele više ko nekad.  Ljeto. |
I need to have what I've once had.
- 15:18 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Relativa je neka. Možda više na gore neg na bolje, al da se preživjet. Jesam ikad spomenula kolko mrzim nedelje? Mislim da nisam, budući da 98% ovog bloga filozofiram a ne iznosim neke volim-nevolim kinda stvari. Uglavnom, mrzim nedelje. Tu glasnu tišinu, taj spokoj. Ništa nije dinamično, sve je nekako umrtvljujuće. Početak škole je oke prošo. Izuzev toga da se Matea preselila u 4. Nismo to baš najbolje podnjeli, al šta se može. Sad se netaktično držimo ruku pod ruku svako jutro i pokušavamo čitavi doć do Tituša, makar nekima i nije uspjelo, pa su fino trass na stepenicama xD Ništa novo zapravo. Osim nekih stvari koje su sad konačno završile i ne isplati se sad više vraćat ili gubit živce na njih. Nabavila sam si sve CD-e od Balaševića, opet intezivno slušam Simple plan, Amy Winehouse i Britney su žešće zabrijale na rehabilitaciju, Iva je za vikend bila sama doma i slično. Jučer smo bili u N-u. Tamo neki cheap kafić ispod uspinjače. Oke je, moš dofurat svoju cugu i pit i to sve. Martina je bila razbila čašu xD Karla je pala po stepenicama xD A kolektivno su zaključili da WC prdi. Prdi? Prdi. Mogla bih se primit knjige. :) |