Marketing
I ove stare melodije bude memorije; čiste nostalgije, i ne znam šta mi je.
Nije sasvim čisto kad na -10 + ledena kiša pjevaš "ljeto nam se vratilo uououo". Dobra stvar je šta su u mojoj školi svi u svom filmu pa te niko ne gleda onim pogledom kaeovo-dajšuti-glupasisimalo-eee. Može bit i to da su nas pustili prije zvona pa nas i niko nije mogo čut jer nikog u biti i nije bilo, osim 3 ralice i ponekog saborskog čovika.
E vidiš, to ti je prednost kad ti je škola udaljena 7 metara od Sabora, zapravo sabora, pa onda i da kinezi padaju s neba, a njih je rukunasrce puno, tu će uvijek biti pedesetak ralica koje će ih vješto čistiti, jer nedo Bog da nam se Sanader i ostala banda lopovska poskliznu pa slome ruku, pa ko bi se rukovao s Bušom koji komentira da je naše nebo plavo ko more, a more nam je plavo ko nebo.
Baš me zanima da Sanader ima gips, dali bi dopustio da mu se svi potpišu.
Ali ljeto nam se nije vratilo, a s njim ni ništa drugo.
Martina se bacila u ozbiljne fotografske vode, pa onda fino na Tuškancu slika tinejdžerske mladenke, a kao svoj kreativni nadodatak zna ponekad ubacit i koju bocu Ribara, koja ti je kraj bijele haljine onak baš šakauoko.
Ja sam, s druge strane, počela otkrivat čari ranijeg dizanja ujutro. Ne kasnim više na buseve, stignem pogledat jutarnji ajrobik na dobro jutro hrvacka, makar si nikad ne dozvolim da to zapravo i vježbam, popijem si kavu taman da mi bude zlo u busu kad mi počne naglo kočit na semaforima i onda još sere da ima zimske gume, također i bolje vidim kad se šminkam pa ne završi veći dio maskare na zidu, a puder mi je čak i ravnomjeran po licu jer se sjetim upalit svjetlo, a nekidan sam saznala da imam i lampu iznad ogledala pa sam pošla pitat tatu kakvi su to noviteti po kući postavljeni bez mog znanja, no samo mi je refresho sjećanje da je to tu otkada je svijeta i vijeka. Mislim da nije mislio baš to šta je reko, jer to bi značilo da Tesla ipak nije zaslužan za struju, al mora da je ta lampa gore već duže vrijeme, sam šta ju nisam baš neš zamjetila. Vodim bitke i ratove s mamom da se preselim s engleskog natrag u Lectu, jerbo ovo mi je prekasno i prenaporno.
Nadam se da je gotovo sa snijegom ove godine, nemogu ga više gledat.
Čitala sam s Markom nekidan stare postove i prisjećala se svega šta je bilo. (...)
Bilo je lijepo.
Stvarno je.
Bilo je toliko ljudi tada, mogu reć -aktivno- u mom životu. Sad jedva viđam neke, žalosno.
Jer sve prolazi, ostaje samo u nama,
u srcima, u umu i fotoalbumu,
priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
nasmijana lica nekih starih prika.
Nekih nema više, ostale su sjene,
mora bit da je s njima nesta i dio mene.
Al vrate ga kiše i vitar s juga,
neka stara pisma, nostalgija i tuga.
Mah, nisam tužna sad. Ni nekog depresivnog pogleda na život. Samo mi dosta toga nije jasno.
Neke male sadisfakcije i dalje postoje, al ne vesele više ko nekad.
Ljeto.
Post je objavljen 22.01.2009. u 23:25 sati.