| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Travanj 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
<$Bannerr$>
Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.
Let's make it quick.
- 20:25 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Počet će se naplaćivat vješanje rublja na balkone, sabor donosi zakone o zabrani pijenja alkohola na javnim mjestima, a Škoro je na naslovnici blog.hr-a, pa se pitam di smo došli. Malo sam oooo. Spomenimo da su praznici počeli i da je jedan dan -3 a drugi +15, pa je to onda više globalni stres za organizam nego zatopljenje, al pustimo stručnjake nek se bave tim stvarima jer iovak ionak neće niš rješit, i za 50 godina ćemo se svi spržit od Sunčeve žege i zakopat će nas sve i nastat će humus pa će se tako čovječanstvo žrtvovat da bi na Zemlji bilo obradivih i plodnih površina i opet će procvjetat zemljišta, al buum ono, neće ih imat ko obrađivat jer smo svi crkli i ne pitajte odkud ironija opet, splet okolnosti ono ovo ble. Tako opet ja malo brijem na mudre izreke, neš me hvata jelda, da. Nika danas neš šprehala o Budiši i Glavašu, al ne u smislu ljudi koji imaju neke veze s politikom (il bar tak narod I DALJE misli), neg neš vicevi, ono ovo da. Osjećam se ko Denis Latin kad pregovaram sa starcima o povećanju netto novčane isplate na ruke, sam šta ja u privatnom životu nemam nekih većih problema sa crijevima, osim kad za Novu jedem Mexičku salatu kod Ivine mame, al to sad nije bitno, poanta je da se ja uživim u ulogu Denisa Latina al da mi se pregovaračke metode i nisu baš neš vinule u nebesa, pa sad majka i otac razmatraju da se podigne džeparac i produlje izlasci koji iovak nisu dugi i opet hop hop ironija. Ovo je, jel, trebo bit neki post di bi ja opet treala pričat o sebi kao glavnom liku sveg ovog, da ne kažem sranja, i samosažaljevat činjenicu da praznici ne znače sreću, neg sam relaksaciju, al post na temu "Opet je sve crno" pisan istovremeno kad je i vođen intelektualan razgovor s Martinom nejdu pa sad tu neš brljam. Laptop došo s popravljanja i sad ja skinula neku novu verziju MSN-a koja je uberful čudna i još se prilagođavam. Pokušo je Marko meni neš objašnjavat al plavi pramen na mojoj kosi došo nekak do izražaja pa i dalje histeriziram da oću staru verziju, a to je i Tonka predložila jer sam joj digla živac jer nisam znala namjestit veći font pa je bilo malo oj saro bla bla šitovi. Ovaj post nema nekog većeg smisla, al ak ga usporedimo s ostalima, onda ima tu nekog balansa. Ja bi jednu BuColu u Servusu i Ivu, Niku i Barbaru oko sebe da se sjetim kak nam je bila kul subota prije 2 tjedna ali neeeee. To tek next week, živi bili pa vidjeli. Moja mama u policama ima 4 lončića. Jedan za kuhanje kave. Drugi za čaj. Treći koji ne koristimo al je tu jer je istog uzorka ko i zdjela za salatu, pa je to neki dream team. Četvrti u kojem se kuha boja za farbanje Uskrsni jaja i u kojem si ja redovno kuhan Nes od vanilije, pa je malo kemikalija valjda ušlo u mene, a to bi štošta objasnilo. I onda ćemo farbat jaja. Onak redom. I onda ću si ja opet speć ruku. I onda će ih opet mnogo posto puknut pa će baka živčanit da mama u 15 godina braka nije naučila ni jaja skuhat. I onda će tat doć i pitat zakaj je tak malo muških jaja. (to mom tati znači zašto je tak malo jaja plave boje jer je to muška boja kakti) I onda ću namazat jaje uljem i ić lijepit naljepnice i onda će se mama opet derat da se prvo ljepe naljepnice a onda se stavlja ulje. Onda će tata opet ponovit zašto je tak malo muških jaja, jer ga od silne buke niko nije doživio. I tako ćemo u krug i u krug. Znači na polici moje sobe, stoji slika mene ko djeteta (da, i ja sam to nekad bila) i tate. I ja imam naočale i zgledam ko John Lennon. emiLy. says: i obozavam te emiLy. says: zato jer uviek znas sta trebas rec i jbno te volim I onda kad mi neko gore navedeno kaže, onda mi je sve kulno, stegne mi se grlo i popravi mi sve, pa sva prokleta ironija ode kvragu. [haha, fuckers, show me someone who has told you smthg like that ever before] EDIT., 25.3.2008., 16:43  Ma daaaaaj ajde. Prvo su telefonske govornice propale a sad će i porno sajtovi. |
GLAVNO DA SE RIMUJE.
- 22:41 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Znači ukratko ćemo. 22:42 je, ja još nisam napisala zadaću. 22:42 je, ja neam raspored za sutra. 22:42 je, ja moram oprat kosu. Danas se previše upustih u tračanje s Vandom. Makar mi to zovemo "iskazivanje najosobnijih mišljenja o osoba koje se ističu nekim činovima, izjavama ili samom pojavom". To bar ona tako zove. (?!) I iako smo rješili gotovo sve testove; i iako sutra imamo samo 5 neuglednih sati; i iako kasnije idemo sa Mateom na kafo; i iako su još malo praznici...nije to "to". Povrjedila me tuđa mišljenja. Izjave. Ponašanje. Makar je nevidljivo. I sretna sam zbog Mare i Cekića. I sretna sam zbog Pavličkih novih hlača. I sretna sam zbog novog odnosa Marte i njene stare. I sretna sam jer je opet lijepo vrijeme. I sretna sam...nema više. Tužno je šta nemogu nabrojat više od 4 stvari koje me vesele. Opet fali ono "nešto". A danas se to skroz na skroz izgubilo. Al ovaj put zauvijek. [Remember the feelings, remember the day.] |
MAMIĆU CIGANE ODLAZI IZ SVETINJE?
- 22:19 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Još nisam načisto s gore navedenim naslovom. Neznam dal je dotični gospodin ciganske nacionalnosti, a sad ovo sa svetinjom mi baš nikak neide u glavu. Znači, Iva je bolesna pa mi je dosadno i nema me ko nasmijavat. (evo, rekla sam, si sad hepi?) I jelda da se "KAD SE STISNEM UZ TVOJE TOPLO DUPE, MENI JE SUPE" i "JA VOLI POLI" nikako nemogu mjeriti? E pa Iva tvrdi da mogu. Nisam na čisto sa cijelom sadašnjom situacijom u životu. 7 testova, lektira i sastavak u 2 tjedna? Zar ipak profesori malo ne pretjeruju? A da je to sve, bilo bi još i supe(r). Ali neeeee. Zašto bi pobogu milomu nešto kod mene bilo dobro, kad može bit 43987482. puta gore? Viš, to je jedno od pitanja na koje se nikada neće naći odgovor. Pitam se više ima li kraja. Ima li kraja da se ja ne obazirem i trpim sve gluposti koje mi dotične osobe priređuju? Ima li kraja iskorištavanju, manipulaciji i zabadanju u tuđe poslove? IMA LI? Da i ima, ja ne vidim taj kraj. Trudimo se svi skupa od 9. mjeseca. 6 prokletih mjeseci se stanje ne popravlja, samo ide na gore. A rekli smo da će ovo bit godina zajedničkog druženja, pomirenja i sklada. Ispala je godina otkrivanja nas samih kakvi jesmo. A niko nije za pohvalu. Ja prva. Sad ispada da dramatiziram, ko i obično. Al to su problemi našeg uzrasta i čine nam se veliki. Jer jesu. Jer se radi o nama. Jer odrasli to više ne razumiju. Čovjek se više umori. Umori. Neda mu se. Kad imam problema, reagiram tak da se povučem. Ne radim niš. Ne fermam nikog. Jednostavno razmišljam. O tom kak je bilo. Kak je sad. I kak će bit. Oće li uopće bit? Sjećam se prvog razreda. Marta, Martina, Lucija, Iva i ja. Sjećam se četvrtog. Tonka i ja. Dalje se ne sjećam. Da me ubiješ. Kolko smo prijateljstva izmjenili. Kolko smo puta jedni druge sjebali, a onda se nazivali best frendovima? Spletkarili, radili iza leđa. I mislimo da se imamo pravo nazivat pravim prijateljima. Zavidim nekad dečkima. Oni se drito druže od početka. Bez svađa. Bez spletki. Jel to zato jer se oni nikad toliko ne zbliže ko mi cure? Ili zato što imaju jednog vođu koji sve to drži u nekoj relativnoj normali? Ili se moramo pomirit sa činjenicom da su oni u pogledu prijateljstva jednostavno pametniji od nas ženskih? Mogle bi se fakat ugledat malo na njih. Bilo kako bilo, imamo sjećanja. I uspomene. I to je samo naše, ničije više. Imamo na pretek zajedničih trenutaka, ali vrlo malo onih koji još dolaze. Mislim da je "vrijeme je najveći neprijatelj" uzrečica uz koju ću se teška srca morat složit. Inače; danas bila u Kaptolu na kavi i kasnije na biljaru. |