| < | studeni, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Travanj 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
<$Bannerr$>
Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.
Juliet, when we made love you used to cry!
- 16:45 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Znači, 3 popodne je; špica u gradu; svi na posao-s posla, u školu-iz škole (čitaj: na kavu-s kave). Tramvaj pod rednim brojem 6 koji, ako se ne varam, vozi na relaciji prema Črnomercu - na kojem je više-manje najveća koncentracija putnika u svako doba dana. Već spomenuti tramvaj prepun je putnika, i samo što ne počnu ispadati kroz prozore. Uslijeđuje stanica pod nazivom "Britanski trg". Ako je u pitanju novi tramvaj, koji je u funkciji na Bandićevu inicijativu, vrata se potpuno normalno otvaraju. Oni stariji, da ne kažem srednjovjekovni tramvaji, nalete na koju poteškoću prilikom otvaranja dviju limenih zahrđalih ploča nazvanim vratima. E pa vidiš; nije stvar u tome što tramvaj poprima 60 sjedećih i 100 stajaćih mjesta a putnika je i-te-ka-ko više; nije niti stvar nekog lokalnog Štefa koji je nakon sinoćnje pijanke odlučio odspavati u tramvaju pa se tako od 6 ujutro vozi na relaciji Črnomerec - Sopot bez imalo pardona, čak nije niti stvar one proklete kondukterske nepravde kada tipovi nasumično odaberu 7 žrtava u tramvaju, i to baš one za koje smatraju da baš danas nemaju kartu ili pokaz, ne, čak ni to. Stvar je onih ljudi koji mi se bezobrazno nasade pred vrata tramvaja i puste korijenje, zadubljeno bulje u besplatno popodnevno izdanje 24 sata, te su težište tijela čvrsto uprli u pod tramvaja i pri tome raširili noge na metar i pol, tako da se čak ne možeš ni provući pokraj njih, ako slučajno, sasvim slučajno, trebaš izaći na sljedećoj stanici. Dakako, da stvar bude još bolja; ako se ti, obični putnik koji treba izaći na narednoj stanici ikojim slučajem možda obratiš dotičnoj spodobi nasađenoj pred vratima koja blokira izlaz, u nadi da se pomakne za koji centimetar, popraćen si zlim komentarima s ključnim riječima "bezobrazluk", "neodgoj", "nekultura" i slično. Klevete i psovke neću ni spominjati. Nevjerojatno koje te sitnice izbace iz takta. Pa se onda, naravno, ljudi na ulici čude kog Boga marširaš po Britanskom trgu kao u vojsci. Osim što zaradiš frustraciju koja će te pratiti dok ne popušiš sljedeće 3 cigarete, ljudi dobe dojam da si neprijateljski nastrojen i uobražen. Svašta! Inače, i dalje sam pod dojmom da Hrvatska Radio Televizija pušta u svome redovnom programu seriju nadasve glupog naziva, s nadasve bedastom temom, potpuno prozirnim glumcima i ne-smislom za humor, u trajanju od 8 minuta, i što je najbolje od svega, serija se emitira u udarnom terminu prije Dnevnika. Nećemo mi tako brzo u Europsku Uniju. |
Sweet reunion, Jamaica and Spain, we are like how we were, again
- 16:41 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Well, dobro kažu, "Cijeli život učiš a opet k'o budala umreš." Tako je to, očigledno, neke pogreške ponovimo nebrojeno puta, pa i dalje ništa ne naučimo. Jedino što znamo, na koncu konca, jest to da se sjetimo prijašnjih situacija, poistovjetimo događaje i sami sebi kažemo "Pa dobro, trebao sam znati." Al znaš, za to bude prekasno. Moram primijetiti kako često puta u životu za neke stvari bude "prekasno", a to shvatimo kada stvarno i bude prekasno. Od toga da prekasno dođemo na bus ujutro, a zamisli, ne bi bilo prekasno da smo se samo minutu ranije sjetili izaći od kuće, do toga da gradimo jedan odnos i ulažemo u njega maximalo od sebe, poklonimo toj osobi povjerenje i dopustimo joj da nam se približi, zanemarujući cijelo to vrijeme što ona ne ulaže ni djelomično onoliko koliko dobiva. Naravno, prekasno shvate obje strane da nešto ne valja; ispadneš budala kada se trudiš, a onaj za kojeg se trudiš na kraju ostane sam. E pa da sadpriča ne bude tako crna, da ne kažem tipično patetična u mom stilu, i dalje čvrsto vjerujem da sam nešto naučila (as much as possible, jel) pa makar i sve ovo ne bilo vrijedno tog naučenog. Inače, pričam ti onoj maloj koju sam spominjala u jednom od prijašnjih postova, kad sam ti pričala da smo vadile osobnu zajedno. Vidiš kako se stvari mjenjaju, ne? A nitko nikada ne bi ni pretpostavio. Anyways, započela je moja najomiljenija faza godine, odnosno onda predbožićna euforija postavljanja lampica, ukrasa i ostalih gluposti po trgu. Dakako, ove smo godine, (nagađam, na Bandićev zahtjev) proširili svoj predbožićni entuzijazam, pa je tako i čitava Radićeva ulica okićena nekim mizernim kuglama koje su, pretpostavljam, zadnji put izvadili iz skladišta za vrijeme Tita pa me ne bi nimalo čudilo da samo četvrtina ili eventualno dvije svijetle kad upale te viseće nakupine metala koje su, naravno, simbol Božića. Osim dobro mi poznate Radićeve, ni cijeli skup ulica južno od glavnog trga nije ostao zakinut, pa sam tako krajičkom oka uspjela pohvatati da su na potezu Amruševe, Petrinjske i ekipe, isto tako nekakva svjetleća srca u pitanju. Doduše, bili su nešto izdašniji na ukrašavanju srca pa ona actually i nisu šuplja kao vražje kugletine u Radićevoj, a o svijetlosnim efektima ćemo podrobnije kad se drznu upaliti spomenuta prokletstva i naprave od Zagrebačkog centra jebeni Betlehem. Oko stupova, također na glavnom trgu (kojim, btw, prolazim svaki ibogi dan) postavljene su one uobičajene stvarčice za koje, koliko god ih promatrala, ne mogu naći definiciju, no nazovimo ih onako kako i izgledaju - iritantne bijele nakupine nečega oko stupa koje, appears to me, svijetle. S njima smo se iz Titovog doba premjestili na Tuđmanovo, jerbo ne izgledaju baš toliko staro i ofucano, što se nažalost ne može reći za viseće objekte. Samo čekam da mi se jednog dana strovali na glavu jedno od srca. Još za kugle i neće biti tolika nesreća, ipak su šuplje pa udarac ne bi bio toliko koban, jel. Štandovi s hranom na trgu i oni šatori ispod kojih se kriju šankovi i bačve s vinom, predstavljaju Mesićevo doba, onaj divni materijalizam o kojem blebećem od kad sam se u stanju služiti sa svih 30 slova hrvatske nam abecede. Pa kad smo već Božić pretvorili u marketinški trik, zašto se ne bi usput i okrijepili hot-dogom i čašom kuhanog vina? Ili još bolje, litrom kuhanog vina, znaš da je vani hladno i to sve? Doživljaj bi bio potpun da mi na područje između 2 bitna čvorišta hrane na lijevoj strani kod Dione i desnog čvorišta kuhanog vino tik do Varteksa, ne uvale one proklete pokretne drvene kućerke i prodaju Djedove-Mrazove od marcipana, snjegoviće od stopostotnog krutog šećera i lizalice s motivom sanjki. Sad još samo čekam da prođe sezona kad svim penzionerima grada Zagreba magično tlak padne, i u 7 ujutro jednostavno mo-ra-ju u isto vrijeme na bus kad i ja, pa da se napale da prave kolače i prodaju ih, također u onim mizernim kućercima koje samo što se ne sruše. Da kolači nisu pravljeni s jajima koje su farbali za Uskrs, još bi sve to i bilo prihvatljivo. Vidiš ti koje mene brige more. Ali neka, stvari će biti u redu sve dok ne postave onog jablana posred trga i okite ga licitarskim srcima koja tako i tako pokradu s nižih hrana u prvim danima postavljanja. Misliš, ne'š ti poklona brate misli, licitarsko srce. Pa daj. Dobro je, samo da ne bude gore. |
Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom, pomislim na onu pesmu...
- 20:35 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Povratak? Ili prije usputno navraćanje. Here we are, 2010. godina Gospodnja, ujedno i 17. godina mog kratkog života, sramežljiva sredina studenog nam mjeseca, a uz sve to identična životna situacija kao i u prvom razredu u ovo doba. Da nije komično, bilo bi tragično; makar bi izreka i obrnuto rečena jednako dobro opisivala trenutnu situaciju. Knjiga je ponovo postala glavno sredstvo zabave; ako nisam u školi - učim, a i kad sam u školi, uspijevam pod predmetima na kojima profesori i ne obraćaju pretjerano pažnju na nas učenike, otvorit' knjigu iz predmeta čiji se test bliži. Jedina inovacija u svem ovom kaosu bi bila što sam uvela redovne prijenastavne kave, ako situacija dopusti i poslijenastavna, a zadnje vrijeme se gomilaju i one za-vrijeme-nastavne, što zbog vlastite nesigurnosti u dan prije naučeno gradivo, što zbog činjenice da se ne osjećam dovoljno sposobnom preživjeti 45 minuta nastave sociologije na kojoj se, više-manje, vrtimo u krug, povremeno ulazeći u samu srž poante gradive, no to su rariteti. Ne sjećam se točno kada sam prekinula s pisanjem ovog bloga; pardon, nisam prekinula, već nakratko odustala, no u svakom slučaju, stvari se od onda bitno promijenile, kako na gore, tako i na bolje. Volim ovu životnu relativnost gdje se sve pokrati. Also, Njega više nemam, i ovo ti govorim hladne glave, u nikakvom afektu ili napadaju bijesa gdje se nadam da će jednom, igrom sudbine, zalutati na moj blog, pročitati ovu gomilu idiotizama, i da će mu najednom doći u tu njegovu ludu glavu kako stvari stoje. Pustili smo se, otišli jedno od drugog, kako hoćeš. Cure su super, trenutno vladaju nesporazumi, ali ne sumnjam da ih nećemo rješiti. Došla mi je nova osoba u život, imenom Lebkica (prije nadimkom, jel) i sretna sam skroz jer je ovdje. Pomirila sam se Mavrom nakon dvije godine nepričanja i negiranja činjenice da smo si jednom actually bili dobri. Marko i Roko su isto super, odnosi su nam bolji nego ikad. Ili su oni konačno sazrjeli ili sam ja odustala i spustila se na njihovu razinu, ne znam. Marin je i dalje tu, kao i uvijek. On je ona životna konstanta koja se nikad neće promjeniti, pa da se i ne vidimo 20 godina, bili bi ono što smo bili i prije tih 20. Razbahatila sam se i počela suludo trošiti novce na kave i cigarete, ustrajna sam u svojoj religiji materijalizma više no ikad. Apetiti za fakultet variraju ovisno o raspoloženju; čas pravo, čas novinarstvo, čas psihologija, ovisi u kojem sam raspoloženju at the moment. O medicini i dalje maštam, pogotovo sad kad smo na biologiji u detalje proanalizirali krv i njene sastojke. Ali to su samo maštarije, znaš da ja nisam tip koji bi otvorio mrtvog čovjeka i onda mu čačkao po unutrašnjosti dok ne nađe bubreg ili slezenu. Jest da me privlači, ali kako se za ljude vežem brže no što bi trebalo i sve uzimam k srcu, vjerojatno bi više plakala da izgubim pacijenta nego njegova vlastita rodbina. Sve u svemu, u redu je. Nit je dobro, nit je loše - uvijek može bolje, a dabome da i gore. Đole mi je i dalje duhovni vođa u ovim kriznim situacijama pronalaženja harmonije, još malo pa je i koncert na koji je moj najdraži bratić odbio doći. S najdražim sam se bratićem prilikom posljednjeg susreta nabacala na razgovore o životu na faxu i svemu onom što dolazi. Mislim da nikad nisam otišla iz Siska puna entuzijazma i planova za budućnost kao tad. Čak sam presecirala čitavu web stranicu pravnog fakulteta da spoznam što me sve možda očekuje za koju godinu. Po novom, živim iz dana u dan, bez nekog posebnog prioriteta i smisla u životu. Znaš ono; što se dogodi, dogodi se - što ne, ne? Eh, pa opet sam nekako do toga došla - nažalost? |