Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Travanj 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)

<$Bannerr$>

30.06.2009., utorak

And after all, you're my wonderwall.

Neke stvari jednostavno ne shvaćamo.
I nikad ih nećemo shvatiti ma koliko truda uložili u pokušavanje da pronađemo smisao, poantu...nešto.
Pitanje je zašto, ako znamo da je sve uzalud, i dalje pokušavamo. I tražimo način. I mučimo se, sve bespotrebno, iako znamo stanje situacije.
Gdje je čas kada se počnemo držati one surove istine i pokvarene realnosti, iako smo je pokušavali zatajkivati svo vrijeme, ona je ipak nekako došla na vidjelo svima osim nama samima, žrtvama tog kolapsa. Mi ne vidimo. Mi ne želimo vidjeti, gledamo i shvaćamo stvari onako kako bismo ih željeli vidjeti i shvaćati, svjesno znajući da to nije tako. Vjerujemo u činjenice bez temelja, bez osnove, ne obaziremo se na to da život nije fantazija, sanjarenje, kakogod, nego realnost. Odbijamo biti sudionici te realnosti.
A znamo.
Znamo točno sve što trebamo znati, pa i više.
A i dalje živimo u nekom devetom svijetu, nekom nadnaravnom, gdje je sve podmireno onako kako mi gledamo na svijet.
Ono što ne shvaćam je upravo to. A događa nam se iz dana u dan.
Ta prokleta nada koju si konstantno ulijevamo. Bez obzira na sve. I svakog. Ona je tu. Prisutna. Koliko god može biti. Prati nas kao sjena, htjeli mi to ili ne. Čak i kad je sve uzalud i kad je sve gotova stvar, nada je najjača. Gura nas dalje. Nečem višem, boljem, jačem. Gura nas da još postoji nešto što nam je promaklo. Što igrom slučaja nismo vidli. Uzdiže nas u nebesa da ne vidimo više ono što bismo trebali. Postaje nam neprijatelj jer nas koči da gledamo stvari onako kakve doista jesu. Tada si sami stvaramo neprijatelja, psihičkog neprijatelja, kojeg nemožemo pobijediti jer je on uvijek tu. Samo je pitanje vremena kada će se i u kolikoj jačini pokazati i djelovati.
Postoje situacije u kojima nada spašava. Tada si umišljamo problem i uzdižemo nadu misleći da će nam pomoći, a zapravo nam i nema šta, jer što je sigurno - sigurno je. Išli mi krivudavim ili ravnim putem, doći ćemo do istog cilja. Samo je pitanje koliko ćemo muke u to uložiti.
Vidiš, ja i dalje vjerujem u ona vremena koja su bila. Ne žalim se sad, naprotiv, odlično mi je. Ali osjećam određenu prazninu koja je prije bila ispunjena svim i svačim, a onda je naglo sve isparilo. Osjećaš posljedice, naravno. I živiš u toj istoj nadi da će se praznina popuniti, da će u njoj izrasti ono što je prije cvalo. A znaš da neće. A opet se nadaš. A znaš da neće. Ali nadaš se.
To je jednostavno prirodni poredak. Teško je ići u inat životu, gotovo nemoguće.

Ne volim mudre izreke. Sažmu životne situacije u par riječi, i učine ga jednostavnim. Nije jednostavan. Prevare te.
Sadržavaju u sebi određenu dozu istine, ali kao da je photoshopirana. Uljepšana. A život je sve samo ne takav. Najčešće je onakav kakvim ga ti urediš (ili unerediš u većini slučajeva) svojim postupcima i, još više, načinom razmišljanja. Nitko nije savršen, i nemože živjeti život s lakoćom, bar tu i tamo napravi koju pogrešku. S vremenom veću, pa još veću. Pa preokreneš sve naopačke. I tražiš se, ali se ne pronalaziš.
Tražiš što si imao. Ali ne nalaziš načina da to natrag dobiješ. Ili nalaziš, pa opet nemaš petlje izazivati sudbinu da napravi nešto od onog što ti nije namijenila. Odjednom se nađeš u određenoj situaciji u kojoj nemaš izlaza. Imaš, ali je potrebna snaga koju ćeš uložiti u to. A nemaš uvijek za sve snage, zar ne? Život je kao mozaik. Jedan dio slagalice fali i ništa više ne štima. Ili neki dio nije na svom mjestu, ili je oštećen, ili ne pripada svem tom. Svi imamo svoje životne slagalice koje slažemo i rušimo cijelog života, samo je pitanje koliko ćemo puta fulati pri slaganju. Izgubiti neki djelić. Trajno ga oštetiti. Odbaciti jer nam nije dovoljno dobar. Koliko će nas puta neki djelić nasamariti. Prevariti.
Za koliko djelića ćemo žaliti. Hoćemo li ih ikad preboljeti. Dali ćemo ih znati pravedno tretirati. Nemogu, a i neću tražiti zaključak sveg ovog, dosad nitko nije našao poantu života pa neću ni ja. Iznijela sam činjenice na jedan način, blizak meni. Koji će rijetko tko shvatiti. Ako će itko.

Znaš ono kad stalno tražiš nešto. Treba ti nešto da bi ti život bio potpun. Barem misliš da će ti s tim bit potpun. A kad to dobiješ, onako iznenada, razočaran si jer i dalje nešto fali. Kako se to zove? Jel te život to prevari? Nikad nismo zadovoljni. Baš nikad. Neznam jel to u psihi ili nešto drugo. Mora da je u onom kako si postavimo stvari. Najčešće ih postavimo krivo, a to ni ne vidimo. Pašu nam onakve kakve jesu, ali nas čine nesretnima, pa opet sami sebi nanosimo bol.
Kako da se suočimo s istinom. Zvuči lako. A svi znamo da nije. Kako zapravo prepoznati istinu? Od toliko stvari, treba je prvo pronaći, a onda se suočavati s njom. Sad, koliko to uspješno ili neuspješno prošlo.

I must forgive you,
You must forgive me too.
If we wanna try to put things back,
The way they used to be.
'Cause there's no sense in going over and over
The same things as before,
So let's not bring the past up anymore.

Koje si sad pitanje trebam postaviti?

- 01:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.06.2009., četvrtak

Sigurna u to da te volim, sigurna u to da si stvoren za mene, sigurna u to da smo jedno i da sve je drugo manje vrijedno.

U globalu?
Relativno podnošljivo.
Već su svi u razredu lagano pukli. Pogotovo kad nas ostave još i 8. sat da sjedimo na kemiji, pa onda pola razreda pjeva. Ja buljim u novoobojani zid, koji je usput žut, a fenomeni poput Elle vide crne točkice, što je definitivno zabrinjavajuća činjenica.
David je opravdao svoju kolegijalnost, pa se sada prefiks "ne" više ne nalazi ispred "kolegijalan".

Ono najvažnije, zapravo, ono jedino važno što mi se od posljednjeg posta dogodilo, je koncert od Balaševića na kojem sam bila.
Nemogu to opisati nikakvom metaforom, usporedbom, ničime. Đorđe Balašević je unikat; jedinstven među svima ostalima; pravi umjetnik; ona granica zbilje i mašte. Njegovi tekstovi, način izražavanja, sama pojava i način kojem pristupa životu.
Najbolje uložena 4 sata u životu ikad. Neznam kako bi vam drugačija dočarala to iskustvo. Jedino što znam je da idem i na sljedeći koncert jer se najavio da dolazi i u 9. mjesecu pa ću, ako je potrebno, kampirat ispred Kerempuha (koji je nakon Kerumove pobjede na izborima prekršten u Kerumpuh).
Ono što najviše volim kod Đorđeta je što mi mjenja poglede na život. Imam neke čvrste, ali krive stavove o ljubavi, nadi ili moralu, a jedino je on svojim stvaranjem uspio narušiti taj moj sklad koji sam gradila dugo vremena. A znaš kako sam tvrdoglava inače :)
Ako postoji savršenstvo, Balašević je dio njega.

Inače, Bandić je i dalje gradonačelnik. Al ne petljam se više u politiku. Osim kad se Sanader meni petlja u školstvo. A također znaš da nikome ne ostajem dužna. I ne sviđa mi se činjenica što ga profesionalci smatraju vrsnim govornikom. Kad čitaš između redaka, ubiti isčitaš kako su nam ti dotični iz komisije poručili da Sanader zna vrhunski preokrenut stvari kada je u pitanju konferencija za novinare ili nešto tipa toga. Još nijednom nisam čula da je izgovorio "recesija" i "Hrvatska" u jednoj rečenici a da pritom to nije opovrgavao.
(a dobro svi znamo stanje Hrvatske) Al ostavljam se sad politike jer sam više šokirana ovim novim zakonima šta su nedavno stupili na snagu. Hrvatska je u recesiji, a turizam je grana od koje garantiratno svake godine dobar dio stanovništva prehranjuje i primarno zanimanje u koje se ulaže. I tako fino, tik prije sezone, eto tebi zakona o neradu trgovina nedeljom i zabrani pušenja u kafićima. Još samo fali da i turizam propadne pa će tako sve otić u Honduras, ako već i nije. Umjesto da sad njegujemo i pazimo ono šta imamo, mudre glave na vlasti su opet nametnule nedugoročna rješenja. Da, drago mi je zbog onih 0,14 % ljudi koji su zbog tih zakona prestali pušit, i još mi je više drago zbog žena koje sada više ne rade nedeljom pa imaju više vremena psihički se uništavat svađajući se s muževima, ali mi je isto tako na pameti onih 80 % u primorskom djelu koji mogu sad lagano počet strepit zbog sveg ovog. Da ne spominjem da će i cijela državna blagajna bit podosta oštećena.
Bandiću, radi reforme. Jebeš sad gradnju mostova da se spoje otoci s kopnom, još malo pa nam neće ko imat dolazit na otoke.

I dalje se borim da prođem s 5, i dalje imam iste primjedbe na iste profesore, i dalje spavam premalo, i dalje se natačem kavama i Red Bullovim, i dalje mi tupe da moram na prokletu operaciju, i dalje se nisam s Marinom dogovorila za London, i dalje isti ljudi rade iste tipične greške i pritom i dalje ne shvaćaju poantu, i dalje se Iva muči s jedinicama, i dalje. Di završava sve to?

Znaš koji je sad mjesec? Da, šesti.
A sjećaš se mene proše godine u ovo doba? Prevrti malo postove i podsjeti se svega.
Ne prepoznajem se tada. A ni one ljude iz tih postova.
Iako dobro znam kolko se sve promijenilo, i dalje me sve to šokira. Zapravo me ne šokira više, sad me samo rastužuje. Neke činjenice i dalje bole, a i bolit će još neko vrijeme očigledno.
Previše uspomena je ostalo. I previše nezavršenih prijateljstava. Previše pravila koje nismo prekršili. Previše gluposti koje nismo provalili.
Previše dana koje nisam provela s njima.
Ljudi iz prošlosti.
Bezveze. Baš bezveze.
Ne žalim se, nek ti to bude jasno. Sa srednjom za mene nije započeo novi život, samo sam postala drugi čovjek. Nije mi u planu bilo zaboravit sve što se izdogađalo u osmo razredu. I one koji su se izdogađali. Jesam zaboravila?
Obožavam srednju i sve što ona nosi sa sobom. I obožavam ove nove zgoditke koje sam našla i bez kojih bi sve bilo nikakvo.
Al to ti je ko ono; izgubiš neku sentimentalnu gumicu koju imaš cijele godine i kupiš novu. I nova ti je još bolja, al ipak te nešto veže za tu staru. Tako mene NEŠTO veže za vas stare. A izgubljeni se. A izgubljeno se ne pronalazi više. A veže me nešto. Nešto.

Tebi sam pisala pjesme, plakala po prvi put,
i zato nikada ne, ne reci da je sve sve bilo uzalud.

- 16:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>