U globalu?
Relativno podnošljivo.
Već su svi u razredu lagano pukli. Pogotovo kad nas ostave još i 8. sat da sjedimo na kemiji, pa onda pola razreda pjeva. Ja buljim u novoobojani zid, koji je usput žut, a fenomeni poput Elle vide crne točkice, što je definitivno zabrinjavajuća činjenica.
David je opravdao svoju kolegijalnost, pa se sada prefiks "ne" više ne nalazi ispred "kolegijalan".
Ono najvažnije, zapravo, ono jedino važno što mi se od posljednjeg posta dogodilo, je koncert od Balaševića na kojem sam bila.
Nemogu to opisati nikakvom metaforom, usporedbom, ničime. Đorđe Balašević je unikat; jedinstven među svima ostalima; pravi umjetnik; ona granica zbilje i mašte. Njegovi tekstovi, način izražavanja, sama pojava i način kojem pristupa životu.
Najbolje uložena 4 sata u životu ikad. Neznam kako bi vam drugačija dočarala to iskustvo. Jedino što znam je da idem i na sljedeći koncert jer se najavio da dolazi i u 9. mjesecu pa ću, ako je potrebno, kampirat ispred Kerempuha (koji je nakon Kerumove pobjede na izborima prekršten u Kerumpuh).
Ono što najviše volim kod Đorđeta je što mi mjenja poglede na život. Imam neke čvrste, ali krive stavove o ljubavi, nadi ili moralu, a jedino je on svojim stvaranjem uspio narušiti taj moj sklad koji sam gradila dugo vremena. A znaš kako sam tvrdoglava inače :)
Ako postoji savršenstvo, Balašević je dio njega.
Inače, Bandić je i dalje gradonačelnik. Al ne petljam se više u politiku. Osim kad se Sanader meni petlja u školstvo. A također znaš da nikome ne ostajem dužna. I ne sviđa mi se činjenica što ga profesionalci smatraju vrsnim govornikom. Kad čitaš između redaka, ubiti isčitaš kako su nam ti dotični iz komisije poručili da Sanader zna vrhunski preokrenut stvari kada je u pitanju konferencija za novinare ili nešto tipa toga. Još nijednom nisam čula da je izgovorio "recesija" i "Hrvatska" u jednoj rečenici a da pritom to nije opovrgavao.
(a dobro svi znamo stanje Hrvatske) Al ostavljam se sad politike jer sam više šokirana ovim novim zakonima šta su nedavno stupili na snagu. Hrvatska je u recesiji, a turizam je grana od koje garantiratno svake godine dobar dio stanovništva prehranjuje i primarno zanimanje u koje se ulaže. I tako fino, tik prije sezone, eto tebi zakona o neradu trgovina nedeljom i zabrani pušenja u kafićima. Još samo fali da i turizam propadne pa će tako sve otić u Honduras, ako već i nije. Umjesto da sad njegujemo i pazimo ono šta imamo, mudre glave na vlasti su opet nametnule nedugoročna rješenja. Da, drago mi je zbog onih 0,14 % ljudi koji su zbog tih zakona prestali pušit, i još mi je više drago zbog žena koje sada više ne rade nedeljom pa imaju više vremena psihički se uništavat svađajući se s muževima, ali mi je isto tako na pameti onih 80 % u primorskom djelu koji mogu sad lagano počet strepit zbog sveg ovog. Da ne spominjem da će i cijela državna blagajna bit podosta oštećena.
Bandiću, radi reforme. Jebeš sad gradnju mostova da se spoje otoci s kopnom, još malo pa nam neće ko imat dolazit na otoke.
I dalje se borim da prođem s 5, i dalje imam iste primjedbe na iste profesore, i dalje spavam premalo, i dalje se natačem kavama i Red Bullovim, i dalje mi tupe da moram na prokletu operaciju, i dalje se nisam s Marinom dogovorila za London, i dalje isti ljudi rade iste tipične greške i pritom i dalje ne shvaćaju poantu, i dalje se Iva muči s jedinicama, i dalje. Di završava sve to?
Znaš koji je sad mjesec? Da, šesti.
A sjećaš se mene proše godine u ovo doba? Prevrti malo postove i podsjeti se svega.
Ne prepoznajem se tada. A ni one ljude iz tih postova.
Iako dobro znam kolko se sve promijenilo, i dalje me sve to šokira. Zapravo me ne šokira više, sad me samo rastužuje. Neke činjenice i dalje bole, a i bolit će još neko vrijeme očigledno.
Previše uspomena je ostalo. I previše nezavršenih prijateljstava. Previše pravila koje nismo prekršili. Previše gluposti koje nismo provalili.
Previše dana koje nisam provela s njima.
Ljudi iz prošlosti.
Bezveze. Baš bezveze.
Ne žalim se, nek ti to bude jasno. Sa srednjom za mene nije započeo novi život, samo sam postala drugi čovjek. Nije mi u planu bilo zaboravit sve što se izdogađalo u osmo razredu. I one koji su se izdogađali. Jesam zaboravila?
Obožavam srednju i sve što ona nosi sa sobom. I obožavam ove nove zgoditke koje sam našla i bez kojih bi sve bilo nikakvo.
Al to ti je ko ono; izgubiš neku sentimentalnu gumicu koju imaš cijele godine i kupiš novu. I nova ti je još bolja, al ipak te nešto veže za tu staru. Tako mene NEŠTO veže za vas stare. A izgubljeni se. A izgubljeno se ne pronalazi više. A veže me nešto. Nešto.
Tebi sam pisala pjesme, plakala po prvi put,
i zato nikada ne, ne reci da je sve sve bilo uzalud.
Post je objavljen 04.06.2009. u 16:24 sati.