Povratak?
Ili prije usputno navraćanje.
Here we are, 2010. godina Gospodnja, ujedno i 17. godina mog kratkog života, sramežljiva sredina studenog nam mjeseca, a uz sve to identična životna situacija kao i u prvom razredu u ovo doba. Da nije komično, bilo bi tragično; makar bi izreka i obrnuto rečena jednako dobro opisivala trenutnu situaciju.
Knjiga je ponovo postala glavno sredstvo zabave; ako nisam u školi - učim, a i kad sam u školi, uspijevam pod predmetima na kojima profesori i ne obraćaju pretjerano pažnju na nas učenike, otvorit' knjigu iz predmeta čiji se test bliži. Jedina inovacija u svem ovom kaosu bi bila što sam uvela redovne prijenastavne kave, ako situacija dopusti i poslijenastavna, a zadnje vrijeme se gomilaju i one za-vrijeme-nastavne, što zbog vlastite nesigurnosti u dan prije naučeno gradivo, što zbog činjenice da se ne osjećam dovoljno sposobnom preživjeti 45 minuta nastave sociologije na kojoj se, više-manje, vrtimo u krug, povremeno ulazeći u samu srž poante gradive, no to su rariteti.
Ne sjećam se točno kada sam prekinula s pisanjem ovog bloga; pardon, nisam prekinula, već nakratko odustala, no u svakom slučaju, stvari se od onda bitno promijenile, kako na gore, tako i na bolje. Volim ovu životnu relativnost gdje se sve pokrati.
Also, Njega više nemam, i ovo ti govorim hladne glave, u nikakvom afektu ili napadaju bijesa gdje se nadam da će jednom, igrom sudbine, zalutati na moj blog, pročitati ovu gomilu idiotizama, i da će mu najednom doći u tu njegovu ludu glavu kako stvari stoje. Pustili smo se, otišli jedno od drugog, kako hoćeš.
Cure su super, trenutno vladaju nesporazumi, ali ne sumnjam da ih nećemo rješiti.
Došla mi je nova osoba u život, imenom Lebkica (prije nadimkom, jel) i sretna sam skroz jer je ovdje.
Pomirila sam se Mavrom nakon dvije godine nepričanja i negiranja činjenice da smo si jednom actually bili dobri.
Marko i Roko su isto super, odnosi su nam bolji nego ikad. Ili su oni konačno sazrjeli ili sam ja odustala i spustila se na njihovu razinu, ne znam.
Marin je i dalje tu, kao i uvijek. On je ona životna konstanta koja se nikad neće promjeniti, pa da se i ne vidimo 20 godina, bili bi ono što smo bili i prije tih 20.
Razbahatila sam se i počela suludo trošiti novce na kave i cigarete, ustrajna sam u svojoj religiji materijalizma više no ikad.
Apetiti za fakultet variraju ovisno o raspoloženju; čas pravo, čas novinarstvo, čas psihologija, ovisi u kojem sam raspoloženju at the moment.
O medicini i dalje maštam, pogotovo sad kad smo na biologiji u detalje proanalizirali krv i njene sastojke. Ali to su samo maštarije, znaš da ja nisam tip koji bi otvorio mrtvog čovjeka i onda mu čačkao po unutrašnjosti dok ne nađe bubreg ili slezenu. Jest da me privlači, ali kako se za ljude vežem brže no što bi trebalo i sve uzimam k srcu, vjerojatno bi više plakala da izgubim pacijenta nego njegova vlastita rodbina.
Sve u svemu, u redu je. Nit je dobro, nit je loše - uvijek može bolje, a dabome da i gore.
Đole mi je i dalje duhovni vođa u ovim kriznim situacijama pronalaženja harmonije, još malo pa je i koncert na koji je moj najdraži bratić odbio doći. S najdražim sam se bratićem prilikom posljednjeg susreta nabacala na razgovore o životu na faxu i svemu onom što dolazi. Mislim da nikad nisam otišla iz Siska puna entuzijazma i planova za budućnost kao tad. Čak sam presecirala čitavu web stranicu pravnog fakulteta da spoznam što me sve možda očekuje za koju godinu.
Po novom, živim iz dana u dan, bez nekog posebnog prioriteta i smisla u životu. Znaš ono; što se dogodi, dogodi se - što ne, ne? Eh, pa opet sam nekako do toga došla - nažalost?
Post je objavljen 08.11.2010. u 20:35 sati.