Nije da sutra pišemo latinski a ja ga znam savršeno. Ma pjevam sve te deklinacije bolje nego Balaševića i Parni valjak zajedno.
Deklinacije kažeš? Ma di su sad deklinacije? Sad imamo i participe i prijedloge. Ma da je samo to, imamo mi i neke nove glagole kojima ja tako dobro znam značenja da bi jebenu epčinu o nekom nacionalnom junaku mogla napisat. Homer novog doba, kažem ti ja.
Nebi to sve ni bilo toliko tužno da mene i najmanje dira činjenica da sutra pišem pismeni ispit iz mrtvog jezika. Shvaćam kad me dave s pravilima za prezent u engleskom ili prepričavanju Thomasovih anegdota s rumom na njemačkom, ali brate mili, daj mi nađi logiku u štrebetanju nastavaka jezika koji nije u uporabi, a nema nekih bitnih naznaka da će uopće ikada i biti, osim možda u glavi Gerogea Busha, po čijoj teoriji u Latinskoj Americi pričaju latinski. I onda nam uporno govore da učimo s razumijevanjem a ne napamet. A postoji predmet koji se zove LOGIKA u školi. Čekaj malo, ko je tu lud?
Vrlo rado ću naučit 125 izreka na latinskom, opće kulture radi, ali ovo. To je nehumano.
Dakle, danas je onaj dan kad Sara nađe vremena za baš sve osim da sjedne za knjigu i prestane se samosažaljevati. Ako ništa drugo, imat ću doktorat do mature iz samosažaljevanja najvišeg stupnja.
Ima neko Apaurin viška?
Bitno da svijetom vlada svinjska gripa. Sad bar novinari imaju nešto o čem će pisati. Nitko jadne gimnazijalce do sad nije stavio u Milićev Dnevnik, a tu bi se štošta dalo reći.
Ma krasno sam, hvala na pitanju. Ova kava mi baš paše. Napravila sam je toliko da se već ohladila jer ju nisam stigla popit, a moš' mislit di smo došli ako ja nisam stigla kavu popit.
Jesam spomenula kako se krasno osjećam?
Službeno ću večeras otić k vragu (ako već dosad nisam). Sama pomisao na sve one krasne nastavke i prijevode me onako elegantno ubija u pojam.
I sama sebi sam već dosadna s ovim. Sa svim.
Opet ništa nije na svom mjestu. Apsolutno ništa. Gubim želju za dizanjem iz kreveta ujutro. Sve mi se čini da najviše pripadam ispod tih krasnih 6 deka na krevetu, one bar nikad ne prigovaraju, s njima se ne svađam, nikad ništa krivo ne naprave, ne pilaju me zbog gluposti, ne upadaju mi u riječ i slično, možda se ponekad samo malo razbacaju po podu kad mlataram nogama, ali to nije vrijedno spomena. One me bar griju, kad eto, već neće nitko drugi.
Bitno da je tata odnio laptop na servis. A igrom slučaja mi je pola života na tom laptopu. Rasporedi, tablice, bilješke za školu i slično. Sad sam još više izgubljena (ako mogu biti više no što jesam).
Ma sve je to za žive ljude, ne? Što nas ne ubije, ojača nas. Mora da će mene kolac iz testa jebeno ojačat. I cijeli vinograd koji mi se skuplja u imeniku. Bit će vina ove godine, kažem ti ja. Svi ste pozvani na berbu. Mama prva.
Što da ti još kažem?
Nisam zadovoljna s trenutnom situacijom, ako te to zanima. Nije u nadi spas, nemojte misliti. S nadom dolazi još veće razočaranje. A nada ne nestaje, pa tako ne nestaju ni razočaranja. Jesam li krasno ovo sročila.
Sumnja kao da me skinula,
Ogoljela me sve do kostiju,
Sad iza svakog osmijeha,
Slutim podsmijeh i prevaru.
Kažu da treba vjerovati vlastitom instinktu.
Treba li?
Post je objavljen 10.11.2009. u 20:36 sati.