Subotom, kad konačno dođe vikend, nismo raspoloženi za teške teme, muškarci stoga posežu za nogometom i pivom, a žene – za chick litom (priznajmo si i bit će nam lakše: čitamo chick lit, ponekad čak i plačemo nad stranicama takvih knjiga…)
Ako vam kažem da je podnaslov knjige “Kako upasti u veliki minus i iz njega se izvući - iskustvo okorjele šopingoholičarke”, mislim da će vam mnogo toga postati jasnije.
U tipičnoj američkoj maniri da je sve što ti se dogodi tijekom života vrijedno da se o tome napiše (i objavi!) knjiga, Karyn Bosnak je prepričala sve što je iskusila na vlastitoj koži od dana kad se u dvadeset šestoj godini odlučila osamostaliti od roditelja i iz Chicaga se preseliti u New York gdje je dobila posao producentice s plaćom od 1500 dolara TJEDNO. Ipak, nesmotrenim trošenjem i ovisnošću o šopingu (osobito o skupim dizajnerskim torbicama i dizajnerskoj odjeći iz svoga svetog trojstva: Barney’ sa, Bergdorfa i Bloomingdale’ sa), uspjela je nabiti maksimalnih 20 000 dolara duga na četiri kreditne kartice. Kad je izgubila posao, te se bila prisiljena preseliti iz svog luksuznog stana u jeftiniji u Brooklynu, shvatila je da nešto treba poduzeti, inače će joj same kamate još povećati dug, te ga neće nikad uspjeti otplatiti.
I, kao što kaže posljednja stranica knjige: “Što biste vi da dugujete 20 000$? Biste li: a) tajili to roditeljima; b) pokrenuli vlastitu web- stranicu na kojoj bez isprike tražite novac; c) prestali bojiti kosu, ići na pedikure i kupovati Gucci. Da ste Karyn Bosnak, učinili biste sve to.” Pokrenula je web stranicu (www.savekaryn.com) u kojoj je molila ljude da joj daju po dolar ili dva (po logici - ako joj 20 000 ljudi donira po jedan dolar, njen dug bi bio otplaćen. Ili ako joj 10 000 ljudi donira 2 dolara… Shvaćate model…). Usto je sve stvari koje je nakupovala tijekom tri godine boravka u New Yorku prodavala na eBayu, i njezin dug je nakon 20 tjedana bio otplaćen! (naravno, putem je saznala da ima još ljudi koji manijakalno troše preko kreditnih kartica, napisala knjigu o tome i prodala filmska prava Sonyu. Tipični američki san!)
Pa čak i ako uopće ne možemo shvatiti ZAŠTO to ljudi rade, i zašto je samo u Americi (te u hrvatskoj politici!) moguće da ljudi profitiraju od vlastite gluposti, nemara i neodgovornosti, moramo se ipak diviti tome. A ovakve uratke, poput romana/vodiča kroz neodgovornost “Spasite Karyn”, čitajmo samo kao dobar savjetnik za veću odgovornost prema novcu, a nipošto kao hvalevrijedno umjetničko djelo (jer ova knjiga to nije, niti ima pretenziju to biti).
Petkom – čitajmo žene! Žene pišu o svemu: o kućanskim poslovima, o obitelji, o prijevarama, o receptima, a ova žena koja je napisala današnju knjigu, piše samo o poslu, i to kako zadržati posao u multinacionalnoj kompaniji, a što manje raditi. Socijalistički princip!
Podnaslovljena „o umijeću i potrebi zabušavanja na poslu“, knjižica „Dobar dan, lijenosti“ francuske autorice Corinne Maier (u izdanju Oceanmorea) donosi filozofsku raspravu o smislu života radnika u tvrtki iz perspektive upravo jednog takvog radnika.
Iako naslov privlači čitatelja svojom spektakularnošću poput jednostavnog humorističnog priručnika za ljetne dane, radi se o mnogo dubljem tekstu koji nastoji razbiti iluzije o neumitnoj potrebi uniformiranosti velikih kompanija – i to individualnoj, ustrojstvenoj, pa čak i izvanjskoj uniformiranosti. Velike kompanije koje su i u francuskoj ekonomiji počele uzimati danak u obliku ljudskih resursa, dehumaniziraju i alijeniziraju ljude, njihove posebnosti, svojom globalizacijskom šakom zahvaćaju u osobnosti, formirajući ih prema svojim potrebama. A njihova potreba je samo jedna – održati tvrtku na životu (prema autorici, čak ni stvaranje profita nije primarna funkcija tvrtke).
I upravo time Corinne Maier opravdava obavljanje radnih zadataka na minimumu potrebnom da si radnik ne priušti otkaz. Da je autorica na svom primjeru uspjela funkcionirati u društvu, svjedoči i podatak da radi u državnoj tvrtki za proizvodnju i distribuciju električne energije, a da je usto ipak uspjela biti i psihoanalitičarka i ekonomistica s nekoliko publicističkih djela iza sebe. Knjiga je opremljena i izvorima iz kojih je autorica crpila inspiraciju, a osobito se tu ističe kontroverzni pisac Michel Houellebecq i njegovo djelo „Širenje područja borbe“.
Za kraj autorica nudi i svojih deset protusavjeta, a osobito je nabrušena za srednji i visoki stupanj hijerarhijskog poretka u tvrtkama: rukovoditelje i šefove. Stoga u jednom od protusavjeta autorica kaže: „Kad „upravljate“ ljudima koji su privremeno u poduzeću (ugovor o radu na određeno vrijeme, zamjena, vanjski suradnici...) budite s njima srdačni jer nikada ne smijete zaboraviti da oni jedini doista rade.“
Četvrtak izgleda kao dan za suvremeni roman, odnosno za knjige koje su obilježile posljednjih dvadesetak godina. Daleki Istok je već jedno izvjesno vrijeme inspiracija mnogim umjetnicima – u dalekoistočnom stilu danas uređujemo stanove, gradimo kuće i pišemo, odnosno čitamo knjige. Iako roman o kojem govori današnji post nije najnoviji, ipak ga se dobro podsjetiti, jer je godine nakon što je izašao obilježio i istoimeni film.
Roman „Sjećanja jedne gejše“ ne samo da je svjetski bestseller, već za svoga autora, Arthura Holdena, predstavlja krunu njegove fascinacije Japanom, njegovom kulturom i umjetnošću; naime, autor je diplomirao povijest umjetnosti na Harvardu 1978. godine, specijalizirajući se za japansko slikarstvo, također je na Sveučilištu Columbia magistrirao iz japanske povijesti 1980. godine, gdje je naučio i mandarinski kineski. Neko je vrijeme čak i proveo u jugoistočnoj Aziji i Japanu. Ipak, danas se za stalno smjestio u SAD- u sa suprugom i djecom.
Pišući iz lika profesora Jakoba Haarhuisa, profesora japanske povijesti na Arnold Rusoff Collegeu Sveučilišta New York, ovaj je autor postigao izrazito visoku razinu realnosti, gotovo da možemo povjerovati da se radi o stvarnim memoarskim zapisima slavne gejše iz Kyota, Sayuri Nitta. Tijekom romana se ova gejša neprestano obraća profesoru, neposredno govoreći o kulturi miljama udaljenoj od naše, gotovo dijametralno suprotnoj. Možete li zamisliti siromašnu djevojčicu koju bogati tvorničar iz njenog mjesta sa sestrom prodaje u ropstvo u Kyoto? Možete li se poistovjetiti s djevojkom koja kao gejša pripravnica polazi u školu u kojoj uči svirati, pjevati i plesati da bi svojim umijećima mogla zabavljati bogate japanske muškarce? Teško se uvući u kožu djevojke čije je djevičanstvo (ili „mizuage“) dano na dražbu i prodano onome tko je ponudio najviše. Ovo nije samo blag, sažet uvid u japansko društvo od početka do druge polovice 20. stoljeća- ovo je njegov presjek, s gotovo otrovnom dozom uvjerljivosti (što ne začuđuje s obzirom da čitatelj u Zahvalama može pročitati kako je autor koristio suradnju i iskustvo jedne postojeće gejše iz Giona, predjela Kyota, te mnoge druge izvore). U isto vrijeme je to kronika povijesno- političkih događaja koji su potresali Japan u spomenutom razdoblju.
I ne samo to, ne radi se tu o pukom pripovijedanju, ne radi se o sterilnom realizmu lišenom stava (ne dvojim da bi i kao takva ova knjiga bila biser, zbog same izabrane teme koju Japan krije kao zmija noge!)- Holden na pladnju nudi psihološku karakterizaciju glavnog, ali i svakog drugog lika, koristeći upravo onaj jezik kojim bi govorila jedna japanska gejša u skladu s tradicijom i kulturom toga vremena, što je za svaku pohvalu. U prvom redu, on oslikava likove i djela tipičnog japanskog Muškarca- patrijarha, koji uz dobru i poniznu suprugu može koristiti i usluge bezbrojnih gejši (usluge uključuju samo razonodu uz umjetnost, neke druge „povlastice“ može imati samo gejšin „danna“- njezin zaštitnik koji je uzdržava; važno je napomenuti da gejša tijekom života ima samo jednog ili dva „danne“, i stoga je treba razlikovati od prostitutke, koju poznaje i japanska kultura). Međutim, Holden ocrtava i druge likove- gejše koje, iako se bave istim zanimanjem, imaju različite naravi, te su poneke sklone i prljavim potezima da bi zadržale slavu i popularnost. Tu su također i vlasnice „okiya“, kuća pod čijim se krovovima i vlašću gejše nalaze. Ne treba zaboraviti ni sluškinje koje nisu mogle postati gejše, ili one koje su bile prisiljene postati prostitutke - ovaj roman zaista broji niz iznimno šarolikih likova, različitih profila i usmjerenja, a sve to čini skladnu, iako dojmljivu cjelinu.
Moja preporuka:
S obzirom da se „Sjećanja jedne gejše“ protežu na oko 550 stranica, ne bih ih preporučila nepažljivom i nestrpljivom čitatelju. Ipak, takav će svojom nestrpljivošću i nepažnjom skupo platiti jednu dragocjenu spoznaju i vrhunsko čitatel
Srijeda neka bude dan za knjige koje su promakle preko našeg čitateljskog radara: knjige za koje nikad nismo čuli, a trebali smo ih pročitati. Prva takva je ovaj prvijenac Bradya Udalla.
Iako je u izvorniku ovaj roman prvijenac Bradya Udalla pod naslovom “Čudesan život Edgara Minta” objavljen već 2001. godine, pa se može nazvati i starijim romanom, u nakladi OceanMorea i prijevodu Marka Kovačića izašao je tek 2004.godine.
Oduševljava već naslovna stranica romana, s pikulama i citatom romana u fontu pisaćeg stroja. Taj citat vam navodim u cijelosti: “Tipkao sam jer sam se od toga osjećao dobro, jer nisam imao što drugo raditi, jer sam mislio da ću zapisujući, pretačući bezimeno u riječi, bolje sve shvatiti. Izmišljao sam priče o svojoj majci u Kaliforniji, kako živi na plaži s palmama i svaki dan šalje pisma policiji, nastojeći doznati gdje sam ja; o Artu kako je utvrdio da je došlo do zabune, da mu žena i kćer ipak nisu mrtve, nego žive u dvorcu s hrpom opatica; o poštaru koji me pregazio, koji svaki dan odnosi ljudima pisma i pakete i govori im: Ja sam zlikovac, ubio sam jednog dječaka. Tipkao sam jer je tipkanje za mene bilo jednako vrijedno kao i razgovor. Tipkao sam jer sam morao. Tipkao sam jer sam se bojao da ću nestati.”
Radnja:
Međutim, pravo značenje toga citata možemo obuhvatiti tek kad pročitamo roman od prve do posljednje stranice (bez daha!) Glavni lik je dječak Edgar Mint, čiju je majku, američku Indijanku, ostavio otac djeteta (bijelac). Dok se ona odaje alkoholu u svojoj kući, njezinog tada sedmogodišnjeg sina koji se igrao ispod poštanskog džipa, lokalni je poštar službenim vozilom pregazio preko glave. Dječak je nakon nekoliko mjeseci kome preživio, ali pretrpio je trajnu amneziju glede vremena prije nesreće. Majka mu je u međuvremenu umrla, te je bio poslan bakinom bratu Juliusu koji je bio domar u internatu (bolje rečeno - popravnom domu!) za mlade Indijance. Cijelom radnjom romana proteže se Edgarovo tipkanje svih događaja i detalja koji su mu bili zanimljivi ili ga na neki način promijenili (Edgar je tipkao iz sasvim posebnog razloga - oštećenje mozga nakon što mu je poštanski džip pregazio glavu je utjecala na njegove motoričke sposobnosti na način da nije bio sposoban držati olovku ili naučiti pisati. Artov poklon, pisaći stroj Hermes Jubilee, omogućio mu je bilježenje stvari oko sebe).
Kontekst:
Ovaj roman možemo promatrati kroz više prizmi: prva je život malobrojnih preostalih američkih Indijanaca na tlu SAD- a. Oni su zapostavljeni, slabije obrazovani, skloni alkoholu i u većem postotku kriminalci. Kauboji su prezali od intimnije interakcije s Indijankama jer one “nisu mogle da ne ostanu trudne”. Indijanci su naučili šutjeti i njima je pitanje časti bilo ne cinkati. Osobito je dirljiv prikaz indijanskog žalovanja nakon samoubojstva jednog od suučenika u internatu: staju gdje se objesio dječaci su zapalili, a onda zavijali uz požar i plesali u krug oko vatre. Razlog zbog kojeg je autor svoju radnju smjestio baš u takvo okruženje leži i u samoj biografiji autora: naime, Brady Udall je rođen na indijanskom području u obitelji s osmero djece (takva mu je scenografija, dakle, bliska!)
Druga prizma može biti promatranje socijalnog statusa djeteta bez roditelja u okruženju popravnog doma, kojeg maltretiraju veći i opakiji dječaci (eksplicitno opisane scene prisiljavanja manjih dječaka da progutaju fekalije ili brutalnog mlaćenja uistinu nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim!) Tragedija smještaja tih dječaka u takve uvjete se pokazuje i kao sramota za američki obrazovni sustav i sustav socijalne skrbi, i samim time “američki san” se, barem za manjine i starosjedioce, čini manje blistavim.
Moja misao:
Ovo je priča o jednom dječaku i njegovom putu prema odraslosti: osjećaji koje on nosi, ljudi koje sreće i koji obilježavaju neki život, samo su simboli različitih faza u odrastanju. Ne želim time reći da je ovo odrastanje bilo uobičajeno ili da Edgar Mint nije neobičan dječak s izvanrednom pričom, već samo naglasiti da njegova neobičnost nije bila razlog za slavu ili bogatstvo: njegova anonimnost i njegova svakodnevna borba da izokrenut životni put (djetinjstvo, koje bi trebalo biti zaštićeno i sigurno, je bilo burno, a uobičajeno burni pubertet za Edgara je postalo sklonište i oaza nakon tog tragičnog i okrutnog djetinjstva) zaključi na pravi način, Edgara čini jednim od snažnijih i u isti mah tragičnijih likova u suvremenoj američkoj književnosti. Detalj koji se može pročitati u pogovoru - da se radi o liku koji je nadahnut stvarnom osobom, još više govori o karakteru ovoga romana: prezačudan i presuosjećajan je da ne bi bio stvaran. Jer, iako književnost piše komplicirane zaplete, ne može se mjeriti sa kompliciranim zapletima koje stvara život.
Utorak je dan za velika djela, stoga će ovaj utorak biti dan za početak moje blogosfemije, počinjem s jednim nedovoljno poznatim književnim klasikom za koji čujem da je nedavno snimljen i film „Blindness“ brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa s Julianne Moore u glavnoj ulozi, kojim je otvoren ovogodišnji Canneski filmski festival.
Ono zbog čega se treba diviti autoru „Ogleda o sljepoći“, Joseu Saramagu, nije samo ovo djelo; naime, njegova biografija odaje da je rođen u 1922. godine u Portugalu u siromašnoj radničkoj obitelji i da je tijekom života radio kao bravar, činovnik i novinar te da nikada nije stekao akademsku naobrazbu, već je samostalno postavio temelje svog obrazovanja i životnih stavova. Zbog toga je još relevantnija činjenica da je autor 1998. godine za roman „Sedam Sunaca i sedam mjesečina“ dobio Nobelovu nagradu. Također je značajna njegova politička angažiranost u Portugalu, koja izbija i iz njegova pisma.
Radnja ovog romana je čista simbolika - naime, priča započinje prizorom čovjeka koji odjednom oslijepi, u automobilu na semaforu (prema boji koju „vidi“, njegov sindrom je nazvan bijelim) - njegova se bolest progresivno širi među stanovništvom neimenovane države i poprima razmjere epidemije. Ponašanje države prema oboljelima, zatvorenima u karantenu, graniči s neobuzdanim gaženjem ljudskih prava, dok vlasti tapkaju u mraku pokušavajući stati na kraj zarazi bijelim sindromom. Odnosi među zaraženima u zatvorenim prostorima su još jedan od mogućih aspekata promatranja ovog romana (kao u Big Brotheru, bez hrane i higijenskih potrepština, ljudi se pretvaraju u životinje!)
Mikrosferu romana čini priča čiji je glavni lik supruga jednog oftamologa, koji je oslijepio među prvima, i koja iz ljubavi prema suprugu odlazi s njim u karantenu iako ju je čudnovati virus zaobišao - međutim, ona kao takva, jedina uokolo s darom vida, promatra slijepce kao da je i sama slijepa i odjednom joj njen vid vrlo malo toga znači, osim kao sredstvo borbe za hranu i stjecanje prednosti pred onima koji su doista slijepi.
Moja misao: koliko je malo potrebno da izgubimo ljudskost – od pet osjetila neka samo jedno otpadne, i mi više ne znamo ni tko smo ni kamo idemo niti nam se čini primjenjivim ijedno inače čvrsto ukorijenjeno pravilo koje je iznjedrila civilizacija. Saramago je tu majstor fabule, briljirao je, radi se o knjizi koja ti doslovce prožvače želudac i ispljune ga da ga više nikad ne možeš koristiti. Toplo preporučujem, u svakom slučaju.
I zašto baš ovakav, u zemlji u kojoj više od pedeset posto ljudi nije u posljednjih godinu dana pročitalo ništa više od dnevnih novina i titlova ispod omiljene telenovele? Zašto kad će klinci ionako i dalje lektire skidati s neta, a knjige iz knjižnica više neće niti posuđivati?
Zato što pouzdano znam da nas postoji još - ludih čitatelja koji gutaju sve čega se domognu, ili onih manje ludih koji čitaju pomno probrano štivo, onih kojima knjige ispunjavaju prostore od poda do stropa u stambenom prostoru i onih koji su učestali gosti knjižnica. Neki od nas to obožavaju: ovo bi želio biti možda ne utjecajan ili trendseterski blog, ovo bi trebao biti blog za one koji traže što bi čitali i onih koji bi htjeli podijeliti ono što su već čitali, a silno ih se dojmilo.
Otvaram još jedan u moru blogova zato što me čitanje veseli, zato što prvo čitam, a tek onda pišem, zato što iz knjiga nisam ništa naučila, kao što kaže Miro Gavran, ali treba čitati knjige da bi se to spoznalo. Otvaram još jedan blog zato što želim zapišati svoj teritorij i raditi na tome da knjiga (p)ostane ono što bi trebala biti: didaktičko sredstvo, izvor zabave i zadovoljstva i jedna nezamjenjiva strast.
svibanj, 2008 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com