Srijeda neka bude dan za knjige koje su promakle preko našeg čitateljskog radara: knjige za koje nikad nismo čuli, a trebali smo ih pročitati. Prva takva je ovaj prvijenac Bradya Udalla.
Iako je u izvorniku ovaj roman prvijenac Bradya Udalla pod naslovom “Čudesan život Edgara Minta” objavljen već 2001. godine, pa se može nazvati i starijim romanom, u nakladi OceanMorea i prijevodu Marka Kovačića izašao je tek 2004.godine.
Oduševljava već naslovna stranica romana, s pikulama i citatom romana u fontu pisaćeg stroja. Taj citat vam navodim u cijelosti: “Tipkao sam jer sam se od toga osjećao dobro, jer nisam imao što drugo raditi, jer sam mislio da ću zapisujući, pretačući bezimeno u riječi, bolje sve shvatiti. Izmišljao sam priče o svojoj majci u Kaliforniji, kako živi na plaži s palmama i svaki dan šalje pisma policiji, nastojeći doznati gdje sam ja; o Artu kako je utvrdio da je došlo do zabune, da mu žena i kćer ipak nisu mrtve, nego žive u dvorcu s hrpom opatica; o poštaru koji me pregazio, koji svaki dan odnosi ljudima pisma i pakete i govori im: Ja sam zlikovac, ubio sam jednog dječaka. Tipkao sam jer je tipkanje za mene bilo jednako vrijedno kao i razgovor. Tipkao sam jer sam morao. Tipkao sam jer sam se bojao da ću nestati.”
Radnja:
Međutim, pravo značenje toga citata možemo obuhvatiti tek kad pročitamo roman od prve do posljednje stranice (bez daha!) Glavni lik je dječak Edgar Mint, čiju je majku, američku Indijanku, ostavio otac djeteta (bijelac). Dok se ona odaje alkoholu u svojoj kući, njezinog tada sedmogodišnjeg sina koji se igrao ispod poštanskog džipa, lokalni je poštar službenim vozilom pregazio preko glave. Dječak je nakon nekoliko mjeseci kome preživio, ali pretrpio je trajnu amneziju glede vremena prije nesreće. Majka mu je u međuvremenu umrla, te je bio poslan bakinom bratu Juliusu koji je bio domar u internatu (bolje rečeno - popravnom domu!) za mlade Indijance. Cijelom radnjom romana proteže se Edgarovo tipkanje svih događaja i detalja koji su mu bili zanimljivi ili ga na neki način promijenili (Edgar je tipkao iz sasvim posebnog razloga - oštećenje mozga nakon što mu je poštanski džip pregazio glavu je utjecala na njegove motoričke sposobnosti na način da nije bio sposoban držati olovku ili naučiti pisati. Artov poklon, pisaći stroj Hermes Jubilee, omogućio mu je bilježenje stvari oko sebe).
Kontekst:
Ovaj roman možemo promatrati kroz više prizmi: prva je život malobrojnih preostalih američkih Indijanaca na tlu SAD- a. Oni su zapostavljeni, slabije obrazovani, skloni alkoholu i u većem postotku kriminalci. Kauboji su prezali od intimnije interakcije s Indijankama jer one “nisu mogle da ne ostanu trudne”. Indijanci su naučili šutjeti i njima je pitanje časti bilo ne cinkati. Osobito je dirljiv prikaz indijanskog žalovanja nakon samoubojstva jednog od suučenika u internatu: staju gdje se objesio dječaci su zapalili, a onda zavijali uz požar i plesali u krug oko vatre. Razlog zbog kojeg je autor svoju radnju smjestio baš u takvo okruženje leži i u samoj biografiji autora: naime, Brady Udall je rođen na indijanskom području u obitelji s osmero djece (takva mu je scenografija, dakle, bliska!)
Druga prizma može biti promatranje socijalnog statusa djeteta bez roditelja u okruženju popravnog doma, kojeg maltretiraju veći i opakiji dječaci (eksplicitno opisane scene prisiljavanja manjih dječaka da progutaju fekalije ili brutalnog mlaćenja uistinu nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim!) Tragedija smještaja tih dječaka u takve uvjete se pokazuje i kao sramota za američki obrazovni sustav i sustav socijalne skrbi, i samim time “američki san” se, barem za manjine i starosjedioce, čini manje blistavim.
Moja misao:
Ovo je priča o jednom dječaku i njegovom putu prema odraslosti: osjećaji koje on nosi, ljudi koje sreće i koji obilježavaju neki život, samo su simboli različitih faza u odrastanju. Ne želim time reći da je ovo odrastanje bilo uobičajeno ili da Edgar Mint nije neobičan dječak s izvanrednom pričom, već samo naglasiti da njegova neobičnost nije bila razlog za slavu ili bogatstvo: njegova anonimnost i njegova svakodnevna borba da izokrenut životni put (djetinjstvo, koje bi trebalo biti zaštićeno i sigurno, je bilo burno, a uobičajeno burni pubertet za Edgara je postalo sklonište i oaza nakon tog tragičnog i okrutnog djetinjstva) zaključi na pravi način, Edgara čini jednim od snažnijih i u isti mah tragičnijih likova u suvremenoj američkoj književnosti. Detalj koji se može pročitati u pogovoru - da se radi o liku koji je nadahnut stvarnom osobom, još više govori o karakteru ovoga romana: prezačudan i presuosjećajan je da ne bi bio stvaran. Jer, iako književnost piše komplicirane zaplete, ne može se mjeriti sa kompliciranim zapletima koje stvara život.
Post je objavljen 28.05.2008. u 15:21 sati.