Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 27.05.2008.
Jose Saramago: „Ogled o sljepoći“ (Sysprint, Zg., 1999., prijevod: Nina Lanović)
Utorak je dan za velika djela, stoga će ovaj utorak biti dan za početak moje blogosfemije, počinjem s jednim nedovoljno poznatim književnim klasikom za koji čujem da je nedavno snimljen i film „Blindness“ brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa s Julianne Moore u glavnoj ulozi, kojim je otvoren ovogodišnji Canneski filmski festival.
Ono zbog čega se treba diviti autoru „Ogleda o sljepoći“, Joseu Saramagu, nije samo ovo djelo; naime, njegova biografija odaje da je rođen u 1922. godine u Portugalu u siromašnoj radničkoj obitelji i da je tijekom života radio kao bravar, činovnik i novinar te da nikada nije stekao akademsku naobrazbu, već je samostalno postavio temelje svog obrazovanja i životnih stavova. Zbog toga je još relevantnija činjenica da je autor 1998. godine za roman „Sedam Sunaca i sedam mjesečina“ dobio Nobelovu nagradu. Također je značajna njegova politička angažiranost u Portugalu, koja izbija i iz njegova pisma.
Radnja ovog romana je čista simbolika - naime, priča započinje prizorom čovjeka koji odjednom oslijepi, u automobilu na semaforu (prema boji koju „vidi“, njegov sindrom je nazvan bijelim) - njegova se bolest progresivno širi među stanovništvom neimenovane države i poprima razmjere epidemije. Ponašanje države prema oboljelima, zatvorenima u karantenu, graniči s neobuzdanim gaženjem ljudskih prava, dok vlasti tapkaju u mraku pokušavajući stati na kraj zarazi bijelim sindromom. Odnosi među zaraženima u zatvorenim prostorima su još jedan od mogućih aspekata promatranja ovog romana (kao u Big Brotheru, bez hrane i higijenskih potrepština, ljudi se pretvaraju u životinje!)
Mikrosferu romana čini priča čiji je glavni lik supruga jednog oftamologa, koji je oslijepio među prvima, i koja iz ljubavi prema suprugu odlazi s njim u karantenu iako ju je čudnovati virus zaobišao - međutim, ona kao takva, jedina uokolo s darom vida, promatra slijepce kao da je i sama slijepa i odjednom joj njen vid vrlo malo toga znači, osim kao sredstvo borbe za hranu i stjecanje prednosti pred onima koji su doista slijepi.
Moja misao: koliko je malo potrebno da izgubimo ljudskost – od pet osjetila neka samo jedno otpadne, i mi više ne znamo ni tko smo ni kamo idemo niti nam se čini primjenjivim ijedno inače čvrsto ukorijenjeno pravilo koje je iznjedrila civilizacija. Saramago je tu majstor fabule, briljirao je, radi se o knjizi koja ti doslovce prožvače želudac i ispljune ga da ga više nikad ne možeš koristiti. Toplo preporučujem, u svakom slučaju.
