Stara Bookaleta
31.08.2005., srijeda
Poziv u Bale
|
Inače baš ne preferiram poeziju, ali evo: TRENUTAK Trenutak nas donese. Trenutak i odnese. Živjeli ko planina ili list što se trese. Ovo je pjesma Enesa Kiševića iz njegove najnovije zbirke "Samo s tobom ja sam ja" (Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo 2005.), a koja će ove subote, 3. rujna u 20 sati biti predstavljena u konobi "Kamene priče" u Balama. Uz autora, knjigu će predstaviti i nakladnik Zoran Filipović. Naravno, svi ste pozvani! |
- 08:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.08.2005., ponedjeljak
Metak za teatar
Zanimljiv skandal s dalekosežnim posljedicama za srednjoevropsku kulturnu scenu dogodio se u mom rodnom gradu, Pazinu, tamo negdje 1912. ili 1913. godine. Glavni likovi tog pazinskog skandala dvije su dame: prva je princeza Valeria Windisgratz, unuka cara Franje Josipa odnosno kćer njegova sina, tada već pokojnog nadvojvode Rudolfa, udata za kneza Windischgratza, koji je u ono doba bio šef generalštaba austrougarske vojske; a druga je praška glumica Ema Švandova, ljubavnica tog istog kneza Windischgratza. Windischgratz je u to doba, u društvu nadvojvode Franza Ferdinanda i ostalih velikodostojnika, boravio na Brijunima, (gdje se uz ozbiljne Ferdinandove političke razgovore elita uzgred dobro i raskalašno zabavljala), i pozvao je iz Praga svoju ljubavnicu. No princeza Valeria, na glasu kao vrlo ljubomorna supruga koja je i ranije svome mužu priređivala skandale, saznala je preko mreže svojih doušnika da je češka glumica krenula na put kako bi se pridružila njenom mužu na Brijunima. Odmah je u Beču sjela na vlak, i dala se u potragu.Upravo na željezničkoj stanici u Pazinu, dok su se vlakovi prespajali, Valeria je pronašla svoju suparnicu. Iz jednog luksuznog vagona začuo se pucanj, a odmah zatim vrisak i dozivanje u pomoć. Gradski žandar Božo Rodić i šef stanice Wrischer naredili su zaustavljanje sveg prometa, i potrčali prema vagonu iz kojeg je još uvijek odjekivala ženska vriska. Zatečeni prizor ih je zaprepastio: jedna je vrlo ugledna dama držala u ruci pištolj iz kojeg se još dimilo, dok je druga, ne manje ugledna dama, sjedila u kupeu, stiskala rukama okrvavljeno mjesto pogotka, i neutješno zapomagala. Žandar Rodić je zgrabio atentatoricu (koja se bijesno otimala i psovala na njemačkom), odvukao ju s vlaka, zaključao ju je u čekaonicu, i zauzeo čuvarsku pozu pred vratima. Potrajalo je neko vrijeme dok akterice ovog obračuna nisu identificirane, a onda je tek nastala prava panika. Knez Windischgratz obaviješten je o događaju, i naredio je da se, u najstrožoj tajnosti, lakše ranjenu glumicu vlakom dopremi u Pulu, gdje joj je u bolnici pružena pomoć, a kneginju Valeriju neka se također u diskreciji vlakom otpremi u Beč. Ljubomorna supruga tako nije postigla svoj naum, jer je ljubavnica njenog muža ipak stigla do željenog odredišta. Austrijski cenzori strogo su pazili da nijedne novine u Austro-Ugarskoj monarhiji ne objave ni mrvicu informacija o ovom skandalu. Ipak, jedne novine u Brnu objavile su kratku noticu o tom pazinskom hicu, i za čas je zabrujala cijela Monarhija. Sada ni Ema Marija Švandova nije više mogla šutjeti: podnijela je krivičnu tužbu protiv princeze, zbog teške tjelesne ozljede koja joj je upropastila glumačku karijeru, i zatražila vrlo visoku odštetu. No do suđenja nikad nije došlo. Uskoro je glumica povukla tužbu, i za kratko vrijeme počela u praškoj četvrti Smichov obnavljati obiteljsko kazalište. Carsko-kraljevska obitelj je vjerojatno izvan suda velikim iznosom ušutkala ranjenu glumicu, koja je u svom novoizgrađenom kazalištu uspješno nastupala još dugo godina. Do mene je ova zgoda došla zahvaljujući knjizi Ernesta Radetića "Razbijeni mozaik - istarski zapisi", objavljene u Zagrebu 1962. godine. Uz brojne druge zgode iz tadašnje istarske "društvene kronike", na četiri se stranice opisuje i ova o pazinskom atentatu. Zahvaljujući prijateljima iz Praga, prije svega Ondreju Neffu koji mi je poslao fotografiju (koju vidite gore lijevo), saznao sam da Švandovo divadlo na Smichove i dandanas postoji, ali ne njegovim nedavno otvorenim službenim web-stranicama ova se pazinska zgoda ne spominje. Doduše, na povijesnim stranicama spominje se da je Ema Jelinkova Švandova 1922. godine obnovila kazalište, proširivši među ostalim gledalište za 200 mjesta! Izgleda da je dobru lovu dobila! Nije ni čudo da je nezgodna krvava pazinska epizoda zataškana, saznao sam vrlo okolišno, jer je nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Republike Čehoslovačke, Ema Švandova bila na glasu kao velika patriotkinja, pa joj ljubavna veza sa zapovjednikom neprijateljske vojske nije baš trebala u životopisu... |
- 15:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #
26.08.2005., petak
Istarski Stonehenge
U neposrednom zaleđu Poreča, otprilike na prostoru između naselja Valkarin, Dračevac i Fuškulin, pejzaž obogaćuje desetak gotovo jednakih brežuljaka. Najveći od njih jedva nadvisuje stotinjak metara, no malo koja turistička zemljopisna karta navodi njihova imena, dok je svjetski značaj tih brežuljaka poznat tek malom broju usko specijaliziranih stručnjaka, uglavnom arheologa. Svi ti brežuljci imaju nešto zajedničko: vrhovi su im zaravnjeni, što se već pogledom izdaleka prepoznaje kao mjesto postojanja prethistorijske gradine. Prvi niz se obično naziva zajedničkim imenom Mordele, za drugi niz od tri u pravcu položena brežuljka poznat je samo zajednički naziv Picugi.Taj dio Poreštine bio je središte vrlo bogate i razvijene civilizacije, suvremene dobu procvata najpoznatijih predantičkih civilizacija. U vrijeme Trojanskih ratova, pa i prije, upravo tu nadomak Poreča jahali su i vitlali mačevima heroji drevnih doba, stolovale poglavice naroda još nezrelih da se prozovu kraljevstvima, i iz tisućama kilometara udaljenih zajednica dolazili su ljudi da bi trgovali i klanjali se, možda zajedničkim, a možda samo lokalno najjačim, božanstvima. Najstariji arheološki nalazi pronađeni na Mordelama sežu čak četiri tisuće godina natrag u prošlost i upoznaju nas s još neimenovanim brončanodobnim gospodarima Istre koji su tu bili prije Histra, dok su Picugi, s baštinom čija je starost identificirana na tri tisuće godina (i još pet do osam stoljeća naprijed prema našem dobu), svjedočanstvo o mnogim pojavnim, materijalnim pa i društvenim i duhovnim aspektima kulture Histra u Istri. Na cijelom tom kompleksu posljednja ozbiljna arheološka istraživanja obavljena su još u austrougarsko doba, i tada je bilo otkopano preko tisuću grobova s nalazima povezanim uz kulturu Histra, Grka, Kelta i Etruščana. Današnje arheologe taj kraj uglavnom ne zanima. Središnji od tri brežuljka koji čine niz Mordele, kojeg zovu Mali Sveti Anđeo, nudi najveće iznenađenje u cijelom tom kompleksu. Uspon na vrh Malog Svetog Anđela prolazak je kroz ostatke nekoliko koncentričnih krugova zidina. Pred vrh naslagano je, ali i razbacano, nekoliko vrlo velikih obrađenih kamenih blokova, a samo središte zaravnjenog platoa čini kružna konstrukcija kamenih megalita, a svaki je od njih po dvije-tri tone težak. Nejednake su veličine i razmaknuti su jedan od drugoga, no nesumnjivo čine pravilan krug, namjerno tako složen, potpuno nalik na kamene krugove u Engleskoj, Škotskoj, Irskoj ili zapadnim dijelovima Francuske. Taj "istarski Stonehenge" (na slici), ili "tolos", kako ga nazivaju arheolozi i povjesničari, najstarije je i najbolje sačuvano kultno mjesto predantičkih naroda na području Istre. Je li taj "istarski Stonehenge" također bio zvjezdani opservatorij, sunčani kalendar, ili nešto slično? Takvo sam pitanje postavio, pišući prije nekoliko godina, reportažu o Picugima i Mordelama u Glasu Istre, no na to pitanje tada mi nije imao tko odgovoriti. Ovih dana, na moje veliko zadovoljstvo, te je lokalitete počela proučavati ekipa višnjanske zvjezdarnice, na čelu s Koradom Korlevićem. Ne sumnjam da slijede doista spektakularna otkrića, jer osim mogućeg opservatorija, a u najblažem slučaju brončanodobnog hrama na Malom Svetom Anđelu, taj kraj krije još jednu veliku tajnu: dva niza brežuljaka, Picugi (s vidljivim tragovima oblika stepenastih piramida) i Mordele, "složeni" su u formaciju nalik na raspored zvijezda u pojasu i maču sazviježđa Oriona, što je raspored kojeg su vjerno slijedili graditelji egipatskih piramida, i mnogih drugih drevnih građevina staroga svijeta. |
- 15:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #
25.08.2005., četvrtak
Tri novinarska zakona
|
Vidim da među blogerima ima puno mladih novinara, ili onih koji će to tek postati, pa ću biti slobodan prenijeti im pouku koju sam primio davno, davno, kad sam i sam bio takav. Jedan mi je stari novinarski vuk tada, nakon što me dobro odmjerio i izrekao dramatičan uvod: "Je li, mali, ti bi htio biti novinar?", kazao sljedeće: - Ako stvarno želiš biti novinar, zapamti da će te u ovom poslu neprestano pratiti tri stvari: 1. Nikad nećeš imati dovoljno vremena 2. Nikad nećeš imati dovoljno novaca 3. Zbog prve dvije stvari uvijek ćeš imati problema sa ženom Vjerujte mi, mudar je bio stari. |
- 07:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #
24.08.2005., srijeda
Još malo "knjiga za plažu"
|
Ubacio sam nekoliko noviteta na moju web-rubriku "Knjiga za plažu", pa se poslužite, sad su tamo ukupno 82 prikaza (a novi stižu uskoro). Pišem isključivo o novijim izdanjima isključivo domaćih autora, mislim da su vrijedni pažnje. Neki od njih - itekako. |
- 09:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #
23.08.2005., utorak
Tomić napisao "žensko pismo"
|
Friško pročitano - Ante Tomić: "Ljubav, struja, voda, telefon". Izvrsna "ženska" priča, živopisnog splitskog kolorita, s pripadajućim jezičnim i humornim začinima. Iako je pripovijedanje u trećem licu, glavna junakinja (frizerka na dobrom putu da "promaši život") je izuzetno životna; pitam se zašto (i) žene tako ne pišu??? Od samog početka čitatelj mora ući u navijački zanos, i navijanje se isplati: roman završava... a ne, ipak neću reći... Dostupan je, i svatko ga može pročitati za jedan dan. Još ako mi vjerujete na riječ da je optimističan, pogotovo sa ženskog gledišta... |
- 23:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #
22.08.2005., ponedjeljak
Gradska proza
|
Ne "urbana proza", to je već stari i ofucani termin, nego baš "gradska proza", proza obojana atmosferom baš jednog konkretnog grada, to je, čini mi se, trend koji raste u našoj domaćoj književnosti. Od Zagreba, koji već desetljećima iz razumljivih razloga biva poprištem najvećeg broja modernih književnih djela (a u najnovije doba književnu fizionomiju zadobivaju i pojedini njegovi kvartovi, kao kod Ede Popovića), posljednjih se godina trend gradske proze širi i u drugim pravcima. Slavonija prednjači u inovacijama: Zoran Lazić i njegove priče smještene u Slavonski Brod jedna su krajnost, a druga, recimo, Krešimir Pintarić, čiji nevjerojatno nježan i lijep roman "Ljubav je sve" odlično balansira između Osijeka i Zagreba. Riječani su se u gradskoj prozi okušali još poodavno, Splićani su trend dotjerali već i do romana, a na moje veliko zadovoljstvo, gradska proza stiže i u Istru, s dvije friško objavljene zbirke. Kao što kod Pintarića relacija Osijek-Zagreb ima dramatsku funkciju, tako se i u ove dvije "istarske" zbirke razlučuju vezanosti, zbivanja i utjecaji i rodnog malog grada, i velikog grada kao sudbinskog boravišta, stalnog ili privremenog. Prva od te dvije zbirke priča je knjiga Tijane Vukić "Lako je postati Jackson" (onima koji su previdjeli jedan od donjih postova obavijest: večeras ćemo tu knjigu predstaviti u Poreču, na ljetnom sajmu knjiga, u 20 sati), a druga je zbirka Željka Maurovića "Istočno od Sunca, zapadno od Mjeseca". Kod Tijane Vukić raspon se zbivanja, osjećanja, simbolika i iskustvene razmjene kreće na relaciji Pula-Zagreb, dok je kod Željka Maurovića sličnu funkciju ima relacija Pazin-Rijeka. Ove dvije zbirke nipošto nisu slične: dok kod Tijane pratimo intimne iskaze o odrastanju, upoznavanju sa svijetom i njegovo prilično teško prihvaćanje i razumijevanje, posebno kad je riječ o percepciji raznih oblika nasilja što čovjeka prate gotovo od rođenja pa do životnog trenutka kad postaje prepušten sam sebi, kod Maurovića su reminiscencije na djetinjstvo i mladenaštvo u rodnom kraju groteskne, gotovo fantastične, dok riječke epizode grade sliku života okruženog apsurdima i očitog gubitka identiteta ostavljenog "tamo dolje". Volim takve "gradske proze", pogotovo znajući da je mjesto njihova nastanka iznimno, da se te priče ne bi mogle događati ni u jednom drugom gradu, nego baš u tom opisanom, iako mu počesto ni ime nije izrečeno... |
- 13:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.08.2005., nedjelja
Kovanice i novčanice
|
Neki dan mi se dogodilo, prvi put u životu, da mi prodavačica uzvraćajući mi kusur, u ruku prvo stavi kovanice, a zatim novčanice. Na prvi pogled, tu nema ničeg vrijednog spomena, takva jedna banalna, beznačajna stvar. Ali razmislite: kako vama vraćaju kusur? Uvijek dosad događalo mi se da mi prodavačica najprije uvali papirnate novčanice, a zatim preko toga kovani sitniš. Ako taj novac primate jednom rukom, dok u drugoj držite, primjerice, vrećicu s kupljenom špežom, i to s dva prsta jer s druga tri prsta te iste ruke držite rastvoreni ili zaklopljeni novčanik, operacija vraćanja kusura u lisnicu nije baš jednostavna ako su kovanice iznad, a novčanice ispod. Ako su kovanice ispod, onda ih lijepo možete stisnuti da vam ne ispadnu dok u novčanik prvo vraćate novčanice. I ne bih sve to držao bitnim, činilo bi mi se pukom slučajnošću, da ta pojava zapravo nema značajke svjetske zavjere. U čemu je zavjera? Osim što vas trgovci time namjerno živciraju, skrećući vam pažnju s mnogih drugih detalja (cijena, kvalitete i deklaracije na proizvodima), time ste i podložniji manipulaciji, a svakako i nesposobniji za nešto neprilično, primjerice pljačku. Da je to s kovanicama i novčanicama zavjera, tvrdi britanska autorica Kate Tuckett u svojoj knjizi "Teorije zavjera", koju je nedavno u Hrvatskoj objavila "Naklada Zoro", u prijevodu Marka Fančovića. Kako sam imao zadovoljstvo biti urednikom te vrlo duhovite knjige, slobodan sam preporučiti vam upoznavanje s, u njoj obrađenih, ni manje ni više nego 118 zavjera iz raznih razdoblja ljudske povijesti. Knjigu možete naručiti e-mailom na adresu zoro@zg.htnet.hr. |
- 15:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #
20.08.2005., subota
Jebo sad hiljadu dinara
|
Izvrsno, fenomenalno, veličanstveno! Drugi roman Borisa Dežulovića, "Jebo sad hiljadu dinara" iz tekuće kiosk-biblioteke Jutarnjeg lista, apsolutno zavrjeđuje da mu se posveti vrijeme, jako je dobar. Sa zaklopljenom zadnjom stranicom, odzviždao sam rekvijem za Paka, Ćumura, Đoa, Morža, Huntu, Cigu, Jasera, Zagora, Vilija, Papca, Čepa i Robija, dvanaestoricu veličanstvenih, i ošo obrijati glavu. O Dežulovićevom prvom romanu već sam rekao dosta lijepih riječi, ovaj je nešto sasvim drugačije. Tragikomično ili komitragično, dinamično, jezikom prpošno i vrckavo, napeto i smiješno, prepuno fora za prepričavanje. Na prvi pogled, odlična ljetna literatura, a na drugi pogled, osebujna ratna proza koja će itekako nadživjeti obilnu, ali puno manje inteligentnu konkurenciju. |
- 23:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #
19.08.2005., petak
Ljetni sajam knjiga u Poreču
|
Sljedećeg tjedna u Poreču se održava 7. ljetni sajam knjiga, kojeg organizira tamošnje Pučko otvoreno učilište. Osim prodaje knjiga s popustom, svake večeri će se na otvorenom, pod drvoredom Viale (a u slučaju kiše u Gradskoj knjižnici na trgu Marafor) predstavljati knjige i njihovi autori, sljedećim redosljedom: - Ponedjeljak, 22.08. u 20 sati - Tijana Vukić: "Lako je postati Jackson" (ovaj događaj najtoplije preporučujem, jer je Tijanina prva prozna zbirka jako dobra, a čast da ju predstavi imat će moja malenkost) - Utorak, 23.08. u 20 sati - Edo Stojčić: "Bože zašto sam tako glup" - Srijeda, 24.08. u 20 sati - Darko Dukovski: "Istra: kratka povijest dugog trajanja" - Četvrtak, 25.08. u 20 sati - Drago Orlić: "Filmski verši" - Petak, 26.08. u 20 sati - Nenad Kuzmanović: "Jabuka" - Nedjelja, 28.08. u 20 sati - Richard Swartz: "Kuća u Istri" Eto, zasladite se s malo književnosti na zalasku ljeta... |
- 11:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Antun Šoljan kao duhovni otac blog-književnosti
|
Odavno se nisam toliko nacerekao čitajući, kao jučer uz priču Antuna Šoljana "Život i rad Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea (1900-1975) i njegovo kapitalno djelo Buđenje Smail-age" (u knjizi "Hrvatski Joyce i druge igre", Zora, Zagreb, 1989.). Parodija je to, vrlo mudra, i zato vrlo urnebesna, svega i svačega, a napose mnogih nedodirljivih povijesnih i književnih tradicija, uz more jezičnih inovacija, bolje reći zajebancija, koje kao da su smišljane zato da posluže kao naslovi budućih blogova. Cijela priča (hm, zapravo je pitanje je li to priča) je i pisana kao da ju je danas pisao neki bloger, zato ću biti slobodan da Šoljana proglasim duhovnim ocem buduće blog-književnosti. Jer doista, ovo što možemo čitati na nekim kvalitetnijim književnim blogovima, vrhunska je subverzivna književnost, kao što je subverzivno i ovo Šoljanovo neveliko djelce. Neću previše odavati, potrudite se pronaći knjigu sami, vjerujte mi da vrijedi! Tek, jedna sitnica: primjerak koji je sada u mome posjedu nosi vlastoručnu Šoljanovu posvetu i potpis, datiranu 22. veljače 1989. godine. Knjigu su od autora tada bili primili na dar neki Ana i Marko (prezime nečitljivo), a ja sam je kupio u antikvarijatu. |
- 10:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #
18.08.2005., četvrtak
Babilonska e-biblioteka
|
Ovo me muči već petnaestak godina... Pretpostavljam da vam je poznata Borgesova priča "Babilonska biblioteka"? Za one koji ne znaju (ispričavam se onima koji znaju), vrlo kratak sažetak: Babilonska biblioteka je knjižnica, nezamislivo velika, ali ipak konačnih dimenzija, koja sadrži sve moguće knjige: sve knjige koje su ikad mogle nastati i koje će ikad nastati. Problem je u tome što su sve moguće knjige u biblioteci zajedno s onima koje i nisu baš moguće: naime, biblioteka sadrži knjige koje su sve jednake po broju stranica, po broju redaka na stranici i znakova u redu. Svaka od tih knjiga je unikatna, i sadrži jednu od konačnog broja svih mogućih kombinacija slova - prema zadanim veličinama redaka, stranica i knjige kao skupa stranica. Naravno da knjižničari u toj knjižnici nikako ne mogu pronaći nijednu smislenu knjigu, jer prevelik je broj onih s besmislenim kombinacijama slova. Ta Babilonska biblioteka zapravo je svijet, paraboličan je Borgesov svršetak pripovijetke. Tu, međutim, prestaje Borges, a počinjem ja. Još za studentskih dana pokušavao sam osmisliti priču koja bi Borgesovu Babilonsku biblioteku smjestila u svijet informatike. Ono što njegovi knjižničari nisu mogli s papirnatim knjigama, možda bi mogao svaki malo vještiji programer, ako se uspije osmisliti takav memorijski kapacitet i odgovarajući uređaj, koji bi mogao izračunati i pohraniti sve moguće kombinacije svih slova abecede u datotečnim jedinicama zadanih dimenzija (toliko slova u redu, toliko redova na stranici, toliko stranica u datoteci). Kako s kompjuterima tada nisam bio baš doma, potražio sam savjete kod ljudi koji se u njih razumiju. Ergo, tadašnji freakovi mi nisu mogli ni približno objasniti koliko bi snažna trebala biti ta memorija koja bi mogla obavitio postavljeni zadatak, ne razumijevajući da me zanima samo koncept, a ne fizičko ostvarenje tog "projekta", izvrdavali su se da bi taj kompjuter trebao biti velik kao planet Zemlja, ako ne i veći. Iako je informatička tehnologija u tih petnaestak godina ipak napredovala, a dimenzije hardvera drastično se smanjile, njihovi odgovori danas nisu ništa drukčiji: oni takav "stroj" ne mogu ni zamisliti. Ne mogavši preći tu prvu stepenicu, ostavio sam koncept priče na ledu nekoliko godina. Priča se kasnijih godina opet razvezala, čak u nekoliko navrata, na newsima i drugdje na mreži, no diskusija opet nije bila plodna: tada su mi rekli da bi se memorija koja bi taj posao mogla obaviti možda i mogla zamisliti (spominjali su mi neuronske mreže i takve stvari), no da je gotovo nemoguće zamisliti algoritam (jel' se tako kaže?) koji bi odvajao smislene sadržaje od besmislenih. Ljudima s kojima sam pričao opet je bilo nemoguće shvatiti literarni karakter cijele te priče, i tvrdoglavo su se držali sfera mogućeg i znanstveno objašnjivog. Čudilo me to. Onda sam, opet nakon nekoliko godina, na jednoj SF konvenciji (mislim da je Rikon bio u pitanju) pokrenuo raspravu o toj nesretnoj babilonskoj e-biblioteci; ovaj put s ljudima koji su mogli razumjeti literarnu dimenziju svega toga, no oni su mi otvorili neke druge probleme: zapravo u toj e-biblioteci ne bi bilo škarta odnosno besmislenih sadržaja, jer bi svaka kombinacija slova u nekom meta-jeziku mogla biti simbol za neku kombinaciju slova u nekom drugom, realnom ili također meta-jeziku, i sad sam opet na početku. Borges problem jezika nije riješio, iako kao građu svoje biblioteke uzima 24 slova engleske abecede, plus dva interpunkcijska znaka - znači li to da je pretpostavio da je engleski temeljni jezik njegove biblioteke? Stvari bi svakako bile lakše kad bi se i zadani jezik uzeo kao jedna od postavki Babilonske e-biblioteke, no nakon petnaest godina čavrljanja s raznim ljudima nisam ni korak bliže nijednom upotrebljivom tehničkom rješenju. A taman su mi se na koncept elektronske biblioteke koja sadrži sve moguće kombinacije slova pa prema tome i sve moguće smislene knjige, počeli nadovezivati koncepti elektronskih pinakoteka koji sadrže sve moguće kombinacije pixela pa prema tome i sve moguće dvodimenzionalne slike; pa zatim slične -teke u tri dimenzije, sa svim mogućim kombinacijama, recimo, atoma u, recimo, jednom prostornom metru, čime dobivamo sve moguće materijalne oblike i sastave; pa zatim sve moguće kombinacije neurona u zbirci svim mogućih misaonih stanja, itd... Ponekad mi se čini da priča o Babilonskoj e-biblioteci neće nikad moći biti napisana, i da će prije biti napisana priča o pokušaju pisanja takve priče... |
- 15:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Jure Grando, vampir iz Kringe (3)
Na spomenutoj izložbi u Kringi prikazana su i tri filmića o Juri Grandu, vampiru ili štrigunu koji je krajem 17. stoljeća harao ovim mjestancem. Ova sličica je iz dokumentarno-igranog dvanaestminutnog filma "Vampir moga zavičaja" kojeg je nedavno snimila video-skupina pazinske Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile. Film je premijerno prikazan na četvrtom pazinskom Festivalu fantastične književnosti, ovo u Kringi bilo mu je drugo prikazivanje, a u studenom će biti prikazan i na državnoj smotri školskog filmskog i video-stvaralaštva u, čini mi se, Đurđevcu. Svi koji su vidjeli ovaj filmić kažu da je jako dobar.Drugi kratki dokumentarac zove se "Vampir iz Kringe", autor mu je Robi Selan, a napravljen je za potrebe DVD magazina "Moja Istra". Naposljetku, treći je film ujedno i najduži, traje pola sata, a napravio ga je prije pet godina za Hrvatsku televiziju Mladen Trnski. Naslov mu je "Misterij Kringe", a riječ je o epizodi iz dokumentarnog serijala "U potrazi za minulim vremenom". Jure Grando će se vjerojatno naći i na igranom filmu, no o tome drugi put. |
- 08:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #
17.08.2005., srijeda
Brodolom kod Thule
|
Monumentalni roman Predraga Raosa "Brodolom kod Thule" (friško pročitano!) objavila je 1979. godine zagrebačka "Mladost". Bilo je to doba kad je tek stasala druga generacija hrvatskih esefičara, odgojenih na tri godine ranije pokrenutom Siriusu. Raosu je to bio tek drugi SF roman, prvog, "Mnogo vike nizašto", objavio je 1975. godine. Kasnije ih je bilo još. "Brodolom kod Thule" sa svojih 850 stranica nije monumentalan samo opsegom, nego i epikom, tematikom, porukama koje, u trendu tadašnjih literarnih reakcija na kataklizmičke prijetnje, želi usmjeriti ne samo svome susjedstvu, nego i cijelom čovječanstvu. Ovaj roman sadrži natruhe skoro svih postojećih pod-žanrova u znanstvenoj fantastici. Dijelom je to space-opera, dijelom socijalna utopija, dijelom političko-filozofsko-moralna rasprava, dijelom eko-roman, dijelom techno-triler; ima u njemu i svemirskih putovanja, i putovanja kroz vrijeme, i hiper-skokova i kolonizacije poznatog svemira, i tehnoloških katastrofa i znanstvenih vizija; nema jedino vanzemaljaca, ali su i oni važni zbog svoga ne-prisustva, koje je jedan od važnih pokretača radnje. U prvim dijelu romana Raos postavlja temelje svijeta u kojem se događa radnja: Zemlja, nekoliko stoljeća u budućnost, čovječanstvo je riješilo sve bitne socijalne probleme: nema gladi, tehnologija je savršena, priroda je spašena, promet i industrija su vrlo ekološki, baze i ljudske naseobine postoje na svim planetima Sunčevog sustava, nema više bijede i siromaštva. Zapravo, čovječanstvo živi predvidivim, gotovo dekadentnim životom, no to uočava samo dio ljudi, okupljenih u fantomsku, ali od ujedinjenog Zemljinog političkog sustava proganjanu, političku grupaciju "pandorista". Dosta stranica prođe dok ne saznamo što žele i što zagovaraju pandoristi, no na kraju to biva i nebitno, jer izazov s kojim se suočava prva zemaljska interstelarna ekspedicija (a to "putovanje" zauzima čitav drugi dio romana) umanjuje značaj svega što je za sobom ostavljeno na matičnom planetu. Neću ipak reći da je ovaj roman remek-djelo, jer ima dosta balasta, ima i dosta, kako su neki prikazivači već primijetili, suvišnog ili ponavljanog "filozofiranja", ima možda i nekih likova koji se nisu trebali pojaviti, pa će pri čitanju roman djelovati rastegnuto, pogotovo prvi dio, i u drugom dijelu odlomci u kojima likovi haluciniraju. A i jezik je na trenutke malo "čudan". U današnje bi se vrijeme isto moglo reći i s upola manje teksta, no tada, kad je hrvatski SF tek ulazio u "pubertet", bio je potreban takav roman, a i danas je potrebno pročitati ga da se povijest domaće znanstvene fantastike sagleda u potpunom svjetlu. Trebala je proći četvrt stoljeća da se u hrvatskom SF-u pojavi nešto što bi u svim aspektima nadmašilo ovu Raosovu space-operu (od svih podžanrova, ovaj ipak najpotpunije opisuje "Brodolom kod Thule"), i to se dogodilo, prema onome što dosad znam, posljednjih godina romanima "Koža boje masline" Darka Macana, "Sablja" Ivana Gavrana, i "Sva krv čovječanstva" Dalibora Perkovića. |
- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.08.2005., ponedjeljak
Jure Grando, vampir iz Kringe (2)
Na sličici je ulaz u kafić "Vampire", u mjestu Kringa, petnaestak kilometara daleko od Pazina, u pravcu Poreča. Kafić je otvoren početkom ove godine, a njegov vlasnik, Robert Hrvatin, hrabro se odlučio napraviti posao inspiriran preko tristo godina starom legendom o vampiru Juri Grandu. Upravo tu, u ovom kafiću, u nedjelju, 14. kolovoza, otvorena je izložba o vampiru iz Kringe, koju je uz Hrvatina pripremio i Mladen Rajko. Njih su dvojica sakupili priličan broj novinskih i internetskih članaka o Juri Grandu, prostor krase i slike vampira mladih istarskih umjetnika, izložene su i knjige, a u posebnom kutku predstavljen je arsenal sredstava za obranu protiv vampira. Uz obavezni glogov kolac, križ i vijenac češnjaka, tu je i zbirka eteričnih ulja čijom se mješavinom po posebnom drevnom receptu spravljao napitak (ili ulje za mazanje) koje također štiti od nemrtvih stvorenja noći. Uz izložbu prikazana su i tri dokumentarna filma (o njima u posebnom postu).U kafiću "Vampire" bit će u skoroj i daljoj budućnosti još zbivanja - zabavnih, gastronomskih, turističkih, likovnih, i književnih - posvećenih ovom križanskom, ali i drugim vampirima iz povijesti i literature, a tu će u kolovozu 2006. biti održana i prva književna večer petog Festivala fantastične književnosti (detaljnije informacije očekujte narednih dana). Mlađi Križanci, a i oni stariji koji su otvorenijega i poduzetnijega duha, prilično su zadovoljni, neki čak i oduševljeni, što se oko te priče o vampiru "počelo nešto zbivati". Međutim, među starijima ima dosta sumnjičavih i onih koji negoduju, a čujem da se na ovu inicijativu posebno obrušio lokalni župnik... |
- 15:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #
13.08.2005., subota
Organić Blues
Upravo sam se vratio iz Gračišća, gdje je večeras održan prvi "Blues Organic Festival". Ugodno svježu večer ispunio je jako dobar program: najprije je nastupio Telefon blues band u kojem je briljirao Neven Mijač na usnoj harmonici, a gitaru Vedrana Božića da i ne spominjemo, zatim su nastupili fenomenalni Zagorci - Little Pidgeon's ForHill Blues iz Zaboka (to su ovi na slici), duet kojem poseban pečat daje živahni Tomislav Goluban i njegova usna harmonika (taj prvi dio programa bio je posvećen bluesu, onom koji struže do kostiju i tjera suze na oči), zatim su opet izašli Telefonci i s Dadom Topićem odsvirali nekoliko klasika grupe Time, i kao začin na kraju servirane su improvizacije na usnim harmonikama. Svega dvjestotinjak ljudi okupilo se na toj neuobičajenoj večeri za to neuobičajeno mjesto, a vi koji ste to propustili imat ćete prilike za popravni, jer bi taj festival trebao postati tradicionalan.E, ali ovaj događaj (kao i većina drugih događanja u unutrašnjosti Istre) ima i svoju priču, da ne kažem - background. Ono "organic" u nazivu festivala ne znači samo ono što znači u engleskom jeziku, već se može čitati i kao "organić", a to je u ovom kraju, i u još nekim dijelovima Istre, naziv za usnu harmoniku. Usna harmonika odnosno organić bila je, i još je uvijek, pučki, narodni instrument, kojeg su samouki seoski svirači svirali na negdašnjim seoskim plesovima. Prije desetak godina u Gračišću je pokrenut susret pučkih svirača na usnim harminikama, organićima, i to se događa u svibnju. S vremenom se oko usne harmonike u Gračišću priča počela širiti - prije nekih četiri-pet godina ovdje je pokrenuta ljetna škola usne harmonike koju vodi Neven Mijač. Ovogodišnja je upravo u tijeku. Lani se pak došlo na ideju da se "teorija" i praktično odnosno javno pokaže, i tako je nastao ovaj izvrstan, iako kratak i jednodnevan, festival bluesa na organićima u Gračišću. |
- 00:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
11.08.2005., četvrtak
Heki i Japanci
Malo selo Heki nedaleko Pazina bit će u nedjelju, 14. kolovoza, domaćin posljednje večeri šestog Istra Etno Jazz festivala. U 21:30 na livadi ispod 600 godina starog stabla kostanja (kestena) nastupa japanski glazbenik Joji Hirota uz bubnjarski sastav Taiko.Ovaj egzotičan spoj malog istarskog sela i japanskih glazbenika nije slučajan. Heki su, naime, u posljednjih nekoliko godina stekli imidž najljepše uređenog, najsložnijeg i domaćinstvu kulturnim događanjima najsklonijeg istarskog sela. Minulih su godina ugostili pjesnike iz karavane "Goranovog proljeća", lani su bili domaćini prve večeri "Festivala fantastične književnosti", pokrenuli su vlastitu književnu manifestaciju "Proljeće u Hekima". Prije nekoliko godina osnovali su udrugu koja skrbi o uređenju mjesta i kulturnom životu, i koja je potpuno obnovila zgradu stare škole. Heki imaju i jedne od najluđih maškara u cijeloj Istri. Već i ovih nekoliko šturih navoda kazuje da se radi o veselim, otvorenim i druželjubivim ljudima, no to nije sve. Heki su jedino istarsko selo (a možda i šire) koje ima vlastite web-stranice, a u Zagrebu postoji Klub prijatelja sela Heki koji također ima svoj web. Otkako su se počeli malo žešće otvarati svijetu, saznali su da u Japanu postoji poveći grad koji se također zove Heki, i jako bi željeli s japanskim imenjakom uspostaviti kontakt. Možda gostovanje japanskih glazbenika u tome posluži kao prvi korak? |
- 13:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #
10.08.2005., srijeda
Istarska tarantula
Otvorim tako neki dan nasumce Istarsku enciklopediju, i zaprepastim se naletivši na članak koji me poučava da u Istri živi - tarantula. Ovako ide jedan njegov dio:Tarantula (tarantula apuliae, Lycosa tarantula), dlakavi žuto-crni pauk iz porodice pauka-vučjaka - Lycosidae. Najveći je europski pauk, koji živi u zemlji u nekoliko centimetara dubokim rupama u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji (...), najčešće u područjima s oskudnom vegetacijom. Plijen hvata brzim trkom kao zvijer. Njegov ugriz nije otrovan, a može izazvati samo neke lokalne (alergične) prolazne znakove. Vjerovalo se da izaziva znatne duševne poremećaje (tarantizam), tešku bolest, pa i smrt žrtve. Najvjerojatnije iz neznanja, simptomi otrovanja (tarantizam) ujeda pauka crne udovice pripisivali su se tarantuli, koja rijetko kad dolazi u kontakt s čovjekom... Taman mi je ova informacija nedostajala, a da mogu zamisliti neku avanturu tipa Indiana Jonesa smještenu u Istru, kraj kome misterija i skrivenih blaga nimalo ne fali, ali mu nedostaje pravih - opasnosti. |
- 09:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #
09.08.2005., utorak
Jure Grando, vampir iz Kringe (1)
Izvornu priču o najpoznatijem i najstarijem po imenu zabilježenom evropskom vampiru, prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u svom čuvenom, na hrvatskom jeziku u knjizi još uvijek nepubliciranom, djelu "Slava vojvodine Kranjske" (izvorni naslov je "Die Ehre des Herzogthums Krein", a knjiga je prvi put objavljena 1689. godine)Neobična, čak i stravična zgoda, bilježi Valvasor pripovijedanja mještana Kringe, zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća. Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio "grupu srčanih ljudi" i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: "Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira" - nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a "sablasti su pritom navrle suze na oči". Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala. Otkad sam prvi put, prije šest-sedam godina, u novinama pisao o toj zgodi, priča o vampiru Juri Grandu razgranala se, oplodila, privukla i neke druge ljude, i otkrila neke nove elemente, pa će o tome ovdje još biti riječi, odatle i oznaka (1) za današnji post. Stay tuned! Ukoliko pak ima nestrpljivih, sjedajte u auto i dođite u nedjelju 14. kolovoza u Kringu, gdje će u povodu blagdana Svete Marije Velike (!) u mjesnom kafiću "Vampire" biti otvorena izložba - upravo o Juri Grandu, vampiru iz Kringe! |
- 16:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #
08.08.2005., ponedjeljak
Alka i Prstenac
E Sinjske alke, e dičnoga junaštva, e socrealizma! I bez dnevnopolitičkog folklora ima tu materijala za različite primisli. Ako je ovo bila 290. alka (jubilarna, kažu u medijima), onda je prva održana... kada? 1715. godine? E, Istra ima svoju "alku", još stariju, iz 1696. godine!Ovako ide priča: mletačka plemićka obitelj Loredan iz Barbana poželjela je krajem 17. stoljeća zaraditi malo novaca, pa je utemeljila godišnji sajam u Barbanu. Da bi povećali atraktivnost sajma, broj posjetitelja i prihod, uveli su u program te fešte i "Trku na prstenac", igru u kojoj su konjanici u trku kopljem pokušavali nabosti metalni prsten podjeljen na više polja. Prva Trka na prstenac u Barbanu održana je 10. lipnja 1696. godine, a između deset jahača pobijedio je izvjesni Ottavio Quellis s tri osvojena boda. Iduće godine ponovno je najbolji bio Ottavio Quellis, ali je s tri osvojena punta pobjedu podijelio s Fortunatom Paludi-Stigherom, u trećoj utrci pobjeđuje Zvane Dragonja, i tako redom, sve do 4. lipnja 1703. godine, kada sa svega pola boda pobjeđuje Antun Rovis, a nakon te godine gubi se pisani trag barbanskim "viteškim" natjecanjima. Ovo "viteškim" sam namjerno stavio u navodnike, jer povijesni zapisi jasno kažu da se radilo o komercijalnom, čak možemo reći i turističkom događaju! Nema tu spomena o "junačkoj prošlosti" i veličanju "slavnih pobjeda". Izvukavši iz arhiva podatke o tim negdašnjim barbanskim Trkama na prstenac, današnji su Barbanci prije trideset godina odlučili obnoviti ovaj TURISTIČKI događaj. Prva obnovljena Trka na prstenac održana je 14. kolovoza 1976. godine. Ovogodišnja, trideseta (jubilarna!), je planirana za 21. kolovoz, a dva dana prije održavat će se "pripremne" svečanosti. Bio sam nekoliko puta na toj barbanskoj svetkovini, i fešta je stvarno izuzetna, tisuće se ljudi okupljaju, atmosfera je odlična, iako sama Trka pati od, s jedne strane, imitacije nekih detalja Sinjske alke što je razumljivo jer dokumenti nisu sačuvali sve pojedinosti pa ih se ne može baš autentično rekonstruirati, a s druge strane, od pomalo "ruralnog" imidža (konjanici jašu i gađaju prstenac odjeveni u istarske seljačke narodne nošnje, ne furaju se na kićene "viteške odore"). Barbanski Prstenac drukčije izgleda od sinjske Alke, ima drukčije formirana polja i drukčiji sistem bodovanja. Dan prije trči se "vitica", odnosno istim kopljem gađa se sasvim mali metalni obruč; a u tim predsvečanostima priliku za gađanje Prstenca imaju i turisti. Kroz godinu se Barbanci i u drugim prilikama zezaju s Prstencem - vozi se trka na prstenac na motorima, klinci na biciklima, i slično. Nema politike, nema pozivanja na slavnu i junačku prošlost, razlozi i motivi isti su kao i prije tristo godina: spektakl i profit. I čisto sumnjam da je Sinjska alka imala drukčije motive, i tada i danas. I Prstenac i Alka su lijepi spektakli za publiku koja dolazi trošiti, svi ostali podkonteksti su u biti čisti socrealizam, a ovo alkarsko "junačenje" izgleda mi vrlo blisko mentalitetu boračkih obljetnica ili sletova za negdašnji Dan mladosti. |
- 15:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #
02.08.2005., utorak
Uzlet domaćeg SF-a
|
Zlatno doba domaćega SF-a tek dolazi! Samo na ovogodišnjog zagrebačkoj konvenciji Sferakon predstavljeno je sedam novih domaćih SF knjiga, a od početka godine pojavilo ih se još nekoliko, što je u zadnjih nekoliko godina, čini mi se, nakladnički rekord. Skrećem pažnju na sljedeće naslove: - Godišnja, inače već jedanaesta sferakonska zbirka "Kap crne svjetlosti" Četiri autorske zbirke iz trećeg kola Biblioteke Sfera nakladničke kuće "Mentor": - Milena Benini: "Jednorog i djevica" - Krešimir Mišak: "Zvjezdani riffovi" - Goran Konvični: "Jeftine riječi" - Danilo Brozović: "Zeleno sunce, crna spora" - "Ispod i iznad", četvrta istrakonska zbirka - Roman Dalibora Perkovića "Sva krv čovječanstva", prva knjiga u novopokrenutoj Biblioteci WARP "Naklade Zoro" Izašlo je još nekoliko knjiga, a među njima treba posebno izdvojiti roman "Devet" Zrinke Horvat kojeg je objavila "Naklada MD" Hoćemo li do kraja godine imati dvadeset objavljenih domaćih SF knjiga? Naravno da hoćemo :-) |
- 09:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #
01.08.2005., ponedjeljak
Što se čita
|
Dosta bi bilo filma (ili barem filmskog festivala), ajmo natrag knjizi... Moj godišnji se rasplinuo u prvim oblačnim i kišnim tjednima srpnja; sad mi slijedi cijeli kolovoz na poslu, pa ajde neka barem nekome tko će narednih tjedana imati vremena korisno posluži ovaj briefing o knjigama pročitanim u zadnjih mjesec dana. Prikazi, kad ih stignem napisati, slijede na Knjizi za plažu... Dakle, najugodnije iznenađenje ovog ljeta je roman "Ljubav je sve" Krešimira Pintarića. Kritičari su se pogubili u zamjerkama ovom tekstu zbog nedostatka fabule, zbog čudne strukture, zbog izostanka konflikta, a ja ću reći samo: čitajte ga kao bajku. Očekivani hit ljeta, "Gori domovina" Tonćija Kožula i Gorana Lazića, iako je to atraktivan roman, duhovit, s jako puno aluzija, me ipak malo razočarao, od autora kalibra Zorana Lazića očekivao sam više. Zatim, Mima Simić: "Pustolovine Glorije Scott" zaslužuje svaku preporuku za priče, riječ je o vrlo duhovitoj parodiji na viktorijanske detektivske romane, no po mom mišljenju stripovski dio knjige je puno lošiji i možda čak i nepotreban. "Taksi za televiziju" Vesne Ćuro Tomić je unatoč pozamašnosti vrlo zanimljiv spin-off domaće "stvarnosne proze", u osnovi je to roman o mobingu u o tome kako nemoć pružanja otpora sustavu mijenja osobu žrtve. Zanimljiva je i zbirka "Muke Mikuline" Stjepana Lacka Vidulića, ali bi se lakše čitala da je redoslijed priča obrnut, riječ je o vrlo osebujnom intelektualnom humoru, o stilu i pristupu kakvog je sa svoje prve dvije knjige začeo, recimo, Igor Rajki, a slično je pisao i Darko Desnica. Čitao sam i zbirku ratnih priča "Pod pritiskom" Faruka Šehića, stil me na trenutke iritira jer s polustoljetnim zakašnjenjem imitira Normana Mailera i Jamesa Jonesa, ali je u cjelini to vrlo potresna i dojmljiva ratna proza iz jednog našoj publici još nepoznatog ugla, jer se tu radi o ratnim epizodama između bosanskih muslimana i Abdićevih autonomaša. Od novih SF izdanja stigao sam pročitati zbirku Krešimira Mišaka "Zvjezdani riffovi", koja je odlična, s nekoliko originalnih ali međusobno vrlo različitih priča o putovanju kroz vrijeme, i jednom podužom pričom nadahnutom Lemovim "Solarisom". Pročitao sam i zbirku "Jeftine riječi" Gorana Konvičnog, nije mi baš legla, ovaj autor ima vrlo osebujan stil koji ponekad i zakrije priču, ali od dvadesetak priča u zbirci nekoliko je i izvrsnih. Pročitao sam i "Antologiju hrvatske SF priče" koju je priredio Žarko Milenić, u njoj su sakupljene priče koje daju povijesni presjek prvih sedamdesetak godina ovog žanra u nas; neke priče po mom mišljenju nisu izdržale ispit vremena, ali neke bogami, itekako jesu; inače se polemika o ovoj zbirci može čitati na NOSF forumu. Bilo je toga još, ali se u ovom trenu ne mogu sjetiti... Trenutno sam u vremeplovnoj fazi, pa mi je u rukama najčešće roman "Brodolom kod Thule" Predraga Raosa, a na kupu s oznakom "još nedovršeno" ima i petnaestak drugih svezaka... |
