Ne "urbana proza", to je već stari i ofucani termin, nego baš "gradska proza", proza obojana atmosferom baš jednog konkretnog grada, to je, čini mi se, trend koji raste u našoj domaćoj književnosti. Od Zagreba, koji već desetljećima iz razumljivih razloga biva poprištem najvećeg broja modernih književnih djela (a u najnovije doba književnu fizionomiju zadobivaju i pojedini njegovi kvartovi, kao kod Ede Popovića), posljednjih se godina trend gradske proze širi i u drugim pravcima. Slavonija prednjači u inovacijama: Zoran Lazić i njegove priče smještene u Slavonski Brod jedna su krajnost, a druga, recimo, Krešimir Pintarić, čiji nevjerojatno nježan i lijep roman "Ljubav je sve" odlično balansira između Osijeka i Zagreba. Riječani su se u gradskoj prozi okušali još poodavno, Splićani su trend dotjerali već i do romana, a na moje veliko zadovoljstvo, gradska proza stiže i u Istru, s dvije friško objavljene zbirke.
Kao što kod Pintarića relacija Osijek-Zagreb ima dramatsku funkciju, tako se i u ove dvije "istarske" zbirke razlučuju vezanosti, zbivanja i utjecaji i rodnog malog grada, i velikog grada kao sudbinskog boravišta, stalnog ili privremenog. Prva od te dvije zbirke priča je knjiga Tijane Vukić "Lako je postati Jackson" (onima koji su previdjeli jedan od donjih postova obavijest: večeras ćemo tu knjigu predstaviti u Poreču, na ljetnom sajmu knjiga, u 20 sati), a druga je zbirka Željka Maurovića "Istočno od Sunca, zapadno od Mjeseca". Kod Tijane Vukić raspon se zbivanja, osjećanja, simbolika i iskustvene razmjene kreće na relaciji Pula-Zagreb, dok je kod Željka Maurovića sličnu funkciju ima relacija Pazin-Rijeka. Ove dvije zbirke nipošto nisu slične: dok kod Tijane pratimo intimne iskaze o odrastanju, upoznavanju sa svijetom i njegovo prilično teško prihvaćanje i razumijevanje, posebno kad je riječ o percepciji raznih oblika nasilja što čovjeka prate gotovo od rođenja pa do životnog trenutka kad postaje prepušten sam sebi, kod Maurovića su reminiscencije na djetinjstvo i mladenaštvo u rodnom kraju groteskne, gotovo fantastične, dok riječke epizode grade sliku života okruženog apsurdima i očitog gubitka identiteta ostavljenog "tamo dolje". Volim takve "gradske proze", pogotovo znajući da je mjesto njihova nastanka iznimno, da se te priče ne bi mogle događati ni u jednom drugom gradu, nego baš u tom opisanom, iako mu počesto ni ime nije izrečeno...
Post je objavljen 22.08.2005. u 13:27 sati.