Monumentalni roman Predraga Raosa "Brodolom kod Thule" (friško pročitano!) objavila je 1979. godine zagrebačka "Mladost". Bilo je to doba kad je tek stasala druga generacija hrvatskih esefičara, odgojenih na tri godine ranije pokrenutom Siriusu. Raosu je to bio tek drugi SF roman, prvog, "Mnogo vike nizašto", objavio je 1975. godine. Kasnije ih je bilo još.
"Brodolom kod Thule" sa svojih 850 stranica nije monumentalan samo opsegom, nego i epikom, tematikom, porukama koje, u trendu tadašnjih literarnih reakcija na kataklizmičke prijetnje, želi usmjeriti ne samo svome susjedstvu, nego i cijelom čovječanstvu. Ovaj roman sadrži natruhe skoro svih postojećih pod-žanrova u znanstvenoj fantastici. Dijelom je to space-opera, dijelom socijalna utopija, dijelom političko-filozofsko-moralna rasprava, dijelom eko-roman, dijelom techno-triler; ima u njemu i svemirskih putovanja, i putovanja kroz vrijeme, i hiper-skokova i kolonizacije poznatog svemira, i tehnoloških katastrofa i znanstvenih vizija; nema jedino vanzemaljaca, ali su i oni važni zbog svoga ne-prisustva, koje je jedan od važnih pokretača radnje.
U prvim dijelu romana Raos postavlja temelje svijeta u kojem se događa radnja: Zemlja, nekoliko stoljeća u budućnost, čovječanstvo je riješilo sve bitne socijalne probleme: nema gladi, tehnologija je savršena, priroda je spašena, promet i industrija su vrlo ekološki, baze i ljudske naseobine postoje na svim planetima Sunčevog sustava, nema više bijede i siromaštva. Zapravo, čovječanstvo živi predvidivim, gotovo dekadentnim životom, no to uočava samo dio ljudi, okupljenih u fantomsku, ali od ujedinjenog Zemljinog političkog sustava proganjanu, političku grupaciju "pandorista". Dosta stranica prođe dok ne saznamo što žele i što zagovaraju pandoristi, no na kraju to biva i nebitno, jer izazov s kojim se suočava prva zemaljska interstelarna ekspedicija (a to "putovanje" zauzima čitav drugi dio romana) umanjuje značaj svega što je za sobom ostavljeno na matičnom planetu.
Neću ipak reći da je ovaj roman remek-djelo, jer ima dosta balasta, ima i dosta, kako su neki prikazivači već primijetili, suvišnog ili ponavljanog "filozofiranja", ima možda i nekih likova koji se nisu trebali pojaviti, pa će pri čitanju roman djelovati rastegnuto, pogotovo prvi dio, i u drugom dijelu odlomci u kojima likovi haluciniraju. A i jezik je na trenutke malo "čudan". U današnje bi se vrijeme isto moglo reći i s upola manje teksta, no tada, kad je hrvatski SF tek ulazio u "pubertet", bio je potreban takav roman, a i danas je potrebno pročitati ga da se povijest domaće znanstvene fantastike sagleda u potpunom svjetlu. Trebala je proći četvrt stoljeća da se u hrvatskom SF-u pojavi nešto što bi u svim aspektima nadmašilo ovu Raosovu space-operu (od svih podžanrova, ovaj ipak najpotpunije opisuje "Brodolom kod Thule"), i to se dogodilo, prema onome što dosad znam, posljednjih godina romanima "Koža boje masline" Darka Macana, "Sablja" Ivana Gavrana, i "Sva krv čovječanstva" Dalibora Perkovića.
Post je objavljen 17.08.2005. u 10:09 sati.