Ovo me muči već petnaestak godina... Pretpostavljam da vam je poznata Borgesova priča "Babilonska biblioteka"? Za one koji ne znaju (ispričavam se onima koji znaju), vrlo kratak sažetak: Babilonska biblioteka je knjižnica, nezamislivo velika, ali ipak konačnih dimenzija, koja sadrži sve moguće knjige: sve knjige koje su ikad mogle nastati i koje će ikad nastati. Problem je u tome što su sve moguće knjige u biblioteci zajedno s onima koje i nisu baš moguće: naime, biblioteka sadrži knjige koje su sve jednake po broju stranica, po broju redaka na stranici i znakova u redu. Svaka od tih knjiga je unikatna, i sadrži jednu od konačnog broja svih mogućih kombinacija slova - prema zadanim veličinama redaka, stranica i knjige kao skupa stranica. Naravno da knjižničari u toj knjižnici nikako ne mogu pronaći nijednu smislenu knjigu, jer prevelik je broj onih s besmislenim kombinacijama slova. Ta Babilonska biblioteka zapravo je svijet, paraboličan je Borgesov svršetak pripovijetke.
Tu, međutim, prestaje Borges, a počinjem ja. Još za studentskih dana pokušavao sam osmisliti priču koja bi Borgesovu Babilonsku biblioteku smjestila u svijet informatike. Ono što njegovi knjižničari nisu mogli s papirnatim knjigama, možda bi mogao svaki malo vještiji programer, ako se uspije osmisliti takav memorijski kapacitet i odgovarajući uređaj, koji bi mogao izračunati i pohraniti sve moguće kombinacije svih slova abecede u datotečnim jedinicama zadanih dimenzija (toliko slova u redu, toliko redova na stranici, toliko stranica u datoteci). Kako s kompjuterima tada nisam bio baš doma, potražio sam savjete kod ljudi koji se u njih razumiju. Ergo, tadašnji freakovi mi nisu mogli ni približno objasniti koliko bi snažna trebala biti ta memorija koja bi mogla obavitio postavljeni zadatak, ne razumijevajući da me zanima samo koncept, a ne fizičko ostvarenje tog "projekta", izvrdavali su se da bi taj kompjuter trebao biti velik kao planet Zemlja, ako ne i veći. Iako je informatička tehnologija u tih petnaestak godina ipak napredovala, a dimenzije hardvera drastično se smanjile, njihovi odgovori danas nisu ništa drukčiji: oni takav "stroj" ne mogu ni zamisliti. Ne mogavši preći tu prvu stepenicu, ostavio sam koncept priče na ledu nekoliko godina.
Priča se kasnijih godina opet razvezala, čak u nekoliko navrata, na newsima i drugdje na mreži, no diskusija opet nije bila plodna: tada su mi rekli da bi se memorija koja bi taj posao mogla obaviti možda i mogla zamisliti (spominjali su mi neuronske mreže i takve stvari), no da je gotovo nemoguće zamisliti algoritam (jel' se tako kaže?) koji bi odvajao smislene sadržaje od besmislenih. Ljudima s kojima sam pričao opet je bilo nemoguće shvatiti literarni karakter cijele te priče, i tvrdoglavo su se držali sfera mogućeg i znanstveno objašnjivog. Čudilo me to. Onda sam, opet nakon nekoliko godina, na jednoj SF konvenciji (mislim da je Rikon bio u pitanju) pokrenuo raspravu o toj nesretnoj babilonskoj e-biblioteci; ovaj put s ljudima koji su mogli razumjeti literarnu dimenziju svega toga, no oni su mi otvorili neke druge probleme: zapravo u toj e-biblioteci ne bi bilo škarta odnosno besmislenih sadržaja, jer bi svaka kombinacija slova u nekom meta-jeziku mogla biti simbol za neku kombinaciju slova u nekom drugom, realnom ili također meta-jeziku, i sad sam opet na početku. Borges problem jezika nije riješio, iako kao građu svoje biblioteke uzima 24 slova engleske abecede, plus dva interpunkcijska znaka - znači li to da je pretpostavio da je engleski temeljni jezik njegove biblioteke? Stvari bi svakako bile lakše kad bi se i zadani jezik uzeo kao jedna od postavki Babilonske e-biblioteke, no nakon petnaest godina čavrljanja s raznim ljudima nisam ni korak bliže nijednom upotrebljivom tehničkom rješenju.
A taman su mi se na koncept elektronske biblioteke koja sadrži sve moguće kombinacije slova pa prema tome i sve moguće smislene knjige, počeli nadovezivati koncepti elektronskih pinakoteka koji sadrže sve moguće kombinacije pixela pa prema tome i sve moguće dvodimenzionalne slike; pa zatim slične -teke u tri dimenzije, sa svim mogućim kombinacijama, recimo, atoma u, recimo, jednom prostornom metru, čime dobivamo sve moguće materijalne oblike i sastave; pa zatim sve moguće kombinacije neurona u zbirci svim mogućih misaonih stanja, itd...
Ponekad mi se čini da priča o Babilonskoj e-biblioteci neće nikad moći biti napisana, i da će prije biti napisana priča o pokušaju pisanja takve priče...
Post je objavljen 18.08.2005. u 15:02 sati.