nedjelja, 31.10.2004.

On će znati Sjećaš li se? Kako smo se smijali. kako je bilo dobro. I bezveze. Mogli smo mi to i bolje, jel da? Sada opet primjećujem onaj tvoj pogled. Tvoje smeđe oči u koje sam se zaljubila. I tvoju tugu i samoću. Još uvijek si najbolji. Bilo ih je nakon tebe u mojim mislima. Ali, nitko kao ti. Ta tvoja tuga. Znam da ti je teško. I tako bih te željela zagrliti sada kada više nemaš nju. Baš kao što sam to željela nekad prije. A nisam. A neću ni sada. Zbog ponosa i obraza. Iz principa. I zato što to ne bi imalo smisla. Mislila sam na tebe noćas. U gradu purpurnih kiša. Rijeka s mog prozora gotovo se izlila. Tek korak od ruba. Tekla je prema svom moru. Nije bilo zvijezda. Samo kiša. I plavi vjetrovi. Muzika tišine. Oluja u meni. Oluja vani. Još uvijek si najbolji.

utorak, 26.10.2004.

Divlji Paradajz Eh, eh, eh. Ovako, prvo ću vas zamoliti da poželimo svi zajedno dobrodošlicu jednoj friškoj blogerici koju sam eto uvukla u ovaj svijet. Draga, moja; Dobro nam došla i dugo ostala! Rekla mi je da ju malo nahvalim, ali mislim da je moj vokabular presiromašan da bih vam ju opisala. Iako sebe smatra teškim depresivcem, ona je zapravo sve samo ne to. Jer depresivci mi nikad nisu uljepšavali dan na tako čaroban način na koji ona to čini. Da je barem više takvih ljudi. Danas sam dobila dojam da ju je jako iznenadilo ono što je ovdje imala priliku pročitati. Iako su ovo samo dijelovi mene, blog kao cjelina sam ja. Ponekad tužna, ponekad sretna, ponekad mutava, blesava... ma svakakva. Znam da se u vanjskom svijetu ne odajem takvom. Zašto? Zato što se ne osjećam spremnom dijeliti sve s ljudima koje i ne poznajem. I zato što sam bolno iskrena i ne znam pronaći pravu mjeru za istinu o sebi ni drugima. Zato se otvaram tek ponekima. S Paradajzom sam se nekako zbližila bez priče o intimnim stvarima. Zapravo, mi se i ne poznajemo baš previše. Sada ona bolje poznaje mene nego ja nju, iako bih silno voljela znati što se krije ispod njezinog lica. Zasad tek naslućujem. Ali postoje ljudi u koje intuitivno imam povjerenja. I kojima se bez previše priče mogu otvoriti. Jer želim da me upoznaju. A postoji li bolji način od onog da jednostavno otkrijem adresu svog bloga? Danas se nismo mogle pogledati u oči. Bilo je suviše smiješno. Odajem se kao čudakinja. Mogu slušati ljude satima kako pričaju o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima a da ne poželim reći ni riječ. Je li to nesigurnost? Možda jednim dijelom. Malim dijelom. A ostalo je neka druga priča. Ono što ja zapravo jesam ostaje otvoreno pitanje i enigma i meni i drugima. Kada ću to otkriti... ne znam. A možda je i bolje ovako živjeti u neznanju.

nedjelja, 24.10.2004.

Razbacane igračke Mislila sam da me netko voli bezuvjetno. Lagala sam sama sebi. Mislila sam da postoje ljudi poput mene. Bez glume i laži. Iskreni. Do bola. Ne postoje. Ili gdje su sada? Želim ga samo zagrliti. Tek tako. Bez velikih riječi. Sve priče koje smislim, zaboravim kad sam s njim. I šutim. Ne volim ga. Nisam zaljubljena. Mislim da ga čak i ne želim. Ja želim da on želi mene. Vjerujem u gluposti. U snove i maštanja. Ne znam tko sam. Ni čija sam, ni koga volim. Ne znam zašto ovo pišem i kome sve to treba. Zašto zaustavljam ruke kad krenu prema njemu? Zašto sklanjam pogled dok me gleda tim sivoplavim očima? Bojim se da bi ga mogla voljeti. Da će mi nedostajati. On je prvi zbog kojeg sam osjetila ljubomoru. Ili posesivnost. Više ne poznajem granicu. Gubim se u njegovu glasu. Želim da cijeli svijet nestane i da ostanemo nas dvoje. Tada bi bilo lakše odlučiti. A odluke su tako teške. Mučim samu sebe. Znam. I voljela bih čuti što drugi imaju reći o tome. Možda je u tome i problem. Previše brinem što će drugi reći o svemu. Osjećam se tako staro. A još sam samo dijete. Bez ljubavi.

srijeda, 20.10.2004.

Triatlon Nema me dugo. Skoro tjedan dana. Puno je to za mene. Ali ne da mi se pisati. Ne, lažem. Nemam kad. Jednostavno nemam kad. A i kad bih mogla, zapravo ne mogu. Fizički ne mogu. Riješila sam se virusa, ali me nešto glava boli svako jutro. A jutra su zaista jutra. Buđenje u šest. Kava. Kava u krevetu. Mmmmm.... I onda krećemo u akciju! Triatlon; priprema-pozor-start! Prva disciplina: posao. Dosada. Naporno dosadan. Trajanje - 8 sati. Motivacija: bankrot i dobra satnica. Druga disciplina: autoškola. Mmmmm... Trajanje - 1 sat. Motivacija: kad bih vam rekla , ne bi mi vjerovali. :)) Zato šutim, tko zna zna. I nek šuti. Treća disciplina: zadrži zdrav razum i društveni život, drži konce na faksu i budi sretna. Motivacija: mlada sam, inteligentna sam (ponekad, ali samo ponekad. obično su to kratki intervali u kojima mi osjećaji ne upravljaju životom), imat ću plus na računu za dva tjedna i prije svega, veeeliki snovi. Cilj: vraćam se doma oko devet navečer. Iscrpljena. Sa zadnjim atomom snage. Ali primjećujem zvijezde na nebu. I smijem se sa susjedima. I dobro sam. Bolje sam od većine stanovništva na Zemlji. Velike većine. I još uvijek imam sebe. I sretna sam. Iako to ponekad zaboravljam. Ponekad. Danas sam si tako super. Nemojte zamjeriti. Bio je predivan dan, pa si dopuštam malo egocentrizma. Oči su mi danas tako zelene.

četvrtak, 14.10.2004.

Možda Tako sam umorna, umorna od same sebe. I ne, neće ovo biti depresivan post jer nema depresije. Samo sam beskrajno umorna. Osjećam se grozno zbog sebe, drugih, svega što se događa. Iscrpljeno, pomalo razočarano. Razočarano jer sam ispala bitch zbog vlastitog izbora. Imala sam pravo birati. I jesam, i onda se neđe netko povrijeđen. Znam, moj je problem što ne znam glumiti. Što sam tako prokleto iskrena, što znam što želim, a što ne. I nije mi jasno, zaista, kako to nekome može zasmetati. Možda je vrijeme da prestnem biti ja i da konačno naučim odglumiti kad treba. A možda je samo stvar u načinu na koji biram. A možda i nije stvar u meni. Volim ljude. Ali ne mogu biti u idealnim odnosima sa svima. S onima kojima je to moguće i imam odnos drugačiji od ostalih. Imam svoje razloge kad s nekim ne želim provoditi vrijeme. Surađivati. I možda to ne bi trebalo shvaćati suviše osobno. Jer možda griješim. U ovom tekstu ima previše riječi "možda". Možda sam pogriješila, a možda i nisam. Možda se sutra ne probudim. Ili se probudim sretnija no tužnija od danas. Možda malo drugačija, a svi će misliti da sam to ona ista ja. Ma nije ni važno. Ali o tome ću pisati neki drugi put.

ponedjeljak, 11.10.2004.

Sutra... Mrzim viruse. Da sam ga bar pokupila na neki pametan način. Naprimjer da sam se ljubila s njim. I on ga ima. Ali ne, ja sam ga vjerojatno pokupila u tramvaju. Nije važno izbacit ću ga iz sebe. Nego, danas mi je bio prvi dan predavanja na faksu. Tako sam bila sretna što napokon vidim neke ljude. Falili su mi. Jako. A sutra sam cijeeeeeli dan na faksu. Do devet navečer. Prije toga me čeka emotivna bura jer ćemo se vidjeti. Samo da uspijem biti ja. Samo da ne budemo nervozni i umorni. Da on bude nasmijan, a ja opuštena. Samo da budem skoncetrirana na ono što se događa. Da mi oči ne budu umorne. Da mu ne zvoni mobitel neprestano.Bojim se sutra. Ništa se neće dogoditi. Ali ipak... Izgleda da mi je osim imuniteta oslabila i hrabrost. Želim ići na koncert Parnog Valjka. Ali i toga se bojim. Kao da sam u vječnom PMS-u. Bojim se da me ne uhvate neke emocije koje ne želim pokazivati. Ne znam. Bit će mi žao ako ne budem išla. Moram se još dogovorit sa zainteresiranima. Ah... držite mi palčeve da preživim sutra.

subota, 09.10.2004.

Jesen u meni tuguje.... Danas je tako čudan dan. Uopće nemam osjećaj da je subota. A je, subota je. Jel da? Zamotana u vlastite osjećaje, pomalo bolesna. Bolesna od strasti, privlačnosti i virusa koji sam negdje putem pokupila. Oči su mi tako pospane iako sam prespavala cijelo poslijepodne. Ne da mi se izlaziti. Ne želim buku, ljude, gužvu. Noćas samo želim biti vlastiti D.J. Želim slušati o ljubavi. Nježno. I neka traje. Danas sam tako sjetna. Umorna. Umorna od svega. I tako bih željela spavati. Dugo spavati. A kad opet otvorim oči, da nestane ova zbrka u mojoj glavi. Zbrka koja se rađa iz pogrešnih razloga. Želim da nestanu svi razlozi ovog kaosa u meni. Sva teška osjećanja i svi strahovi. Kako se dugo nisam ovako osjećala! Željeti nešto što ne smijem i ne mogu imati. To mi je navika. I za neko divno čudo, ne osjećam se povrijeđenom. Još. Jer zaista, i nema me tko povrijediti. Sve je u meni. I ovo što pišem, samo su osjećanja koja sam pronašla negdje duboko u srcu. To je samo prašina svijeta koji u meni živi. Zašto on u meni živi kad nije ovdje. A kad je blizu, ja nestajem. Postajem nijema. I kako objasniti to da ga u isto vrijeme želim i da ga se bojim. Bojim se svega što mu želim dati. Bojim se onoga što bi moglo biti. Bojim se svega što mi može dati. Sad čitam ovaj post otpočetka. I ne mogu vjerovati da ovakve riječi pišem. Iz čega se sve ovo stvorilo? Kad se sve ovo počelo događati? I onda vrtim film. I sjetim se našeg prvog susreta. Bojim se slušati onu istu glazbu jer me suviše na njega podsjeća. I onu ulicu. Ne znam joj ime. I njegove sivo-plave oči. Umorne, pospane oči. Lice. I ruke. Njegove ruke. Teško bih mogla reći da sam zaljubljena u njega. Premalo ga poznajem. Lako priznajem da bih se mogla zaljubiti. I ne bi to bilo tako tragično. Sve ionako ovisi samo o njemu. Sanjam o tome da ga imam bar ne jedan tren. Nek ne traje više od jednog trena. Jer tada ne bih drugima morala objašnjavati da ne mogu i ne znam izabrati koga ću voljeti. Jer mogu voljeti tisuću različitih svijetova. I možda tada ne bih drugima morala priznati da imam fetiš na muškarce poput njega :). Voljela bih biti u njegovim mislima dok nismo zajedno. Voljela bih znati zašto je tako nježan. I koga voli. Na koga misli. Voljela bih ga sve to pitati. Ali pokraj njega postajem nijema. Jesen u meni Ma sto da zelim Sve je tako daleko I sad mi zao Sve bi opet ponovo Najljepsu pjesmu tebi bi' pjevao Hej kamo srece da sam pjevat' mogao Ptice u bijegu Tisina gradi zidove Zvoni zbogom Rijeci kazne Bozije Te tvoje usne opojne Jos uvijek sanjam kako su me ljubile Jesen u meni tuguje Zasto sanjam cemprese Moje ceste ne vode nikuda Jesen u meni caruje A u tebi proljece Ni sunce ne moze Ne moze kroz oblake Rano moja, hej Najljepsu pjesmu tebi bi' pjevao Hej kamo srece da sam pjevat' mogao Jesen u meni tuguje Zasto sanjam cemprese Moje ceste ne vode nikuda Bez tebe Jesen u meni caruje A u tebi proljece Ni sunce ne moze Ne moze kroz oblke Rano moja, hej Parni valjak

četvrtak, 07.10.2004.

Tek toliko Danas mi je zadnji radni dan. Barem za sada. Počinju predavanja i baš se veselim tome. Jedva čekam da vidim cure, da odemo na jednu duuuugu kavicu i da se napričamo. Nekako sam umorna. Ali ne dopuštam si loša raspoloženja. A ne, ne. Nema razloga za to. Uhvati me neka sjeta na pet minuta, ali onda ju otjeram i sve je za pet. Slušala sam neke stare pjesme Parnog Valjka i sad mi je stalno to u glavi i stalno si to pjevušim. Za deset minuta mi počinje radno vrijeme. Nijr to neki težak posao, ali je monoton. Situaciju spašava to što možemo razgovarati. I radio. Eto, možda se čitamo još večeras.

utorak, 05.10.2004.

Dobro jutro! Evo mene malo u prostranstvima bloga. Ovih sam dana jako u gužvi i nemam više vremena kao prije za isčitavanje blogova, pa nek mi ne zamjere oni koje više ne posjećujem često. Od kad su se desile neke male promjene, ponestalo mi je vremena. Shvatila sam da ću neke stvari morati reducirati. I krenula sam od interneta. No i to neće dugo trajati. Život mi se svodi na ustajanje rano ujutro, rad, rad, rad, malo gušta i spavanje. Stalno trčim, trudim se, želim biti dobra. I mislim da mi za sad polazi za rukom. i tako mi je dobro. Super se osjećam kad navečer legnem u krevet, lagana muzika, molim za kišu.... i spavam.... Jučer me zvao. Dvaput. S fiksnog. To je izgledalo kao da je slučajno nazvao. Ali dvaput??? Nisam se stigla javiti jer je nazvao i prekinuo odmah. I onda ponovno. Vjerojatno je slučajno. Ali ima jedna nevjerojatna stvar. Nisam zaljubljena u njega, ali sam ljubomorna kad ga vidim s nekom curom. Ne znam to objasniti. Kao da bih htjela da se zaljubi u mene. A ipak ne bih znala biti s njim. Ne bih mogla. I svaki put kad se vidimo, mene uhvati neka šutnja. Volim kad samo šutimo. Ili kad on priča. Ja ga mogu slušati zauvijek. Falit će mi kad ga više ne bude, iako ne znam zašto. Jer se ništa konkretno nije dogodilo. Samo nešto cijelo vrijeme visi u zraku. Čudno. Osjećam neku bliskost i nježnost između nas, a opet je sve tako daleko. Daj poljubi me, daj poljubi me, usnama mi svojim liječiš rane sve, daj poljubi me kao nekada, manje vrijede riječi od tvog dodira...

petak, 01.10.2004.

My ordinary life Danas sam radila punih osam sati. Ne znam što je gore sjediti ili stajati na mjestu. Pa sam kombinirala. A onda sam vozila dva sata. I bilo m je super. Sve u svemu izdržala sam cijeli dan u akciji, a ne mogu jesti. Prvi obrok mi je bio u šest i to Rafaello i ledeni čaj. Sva sam puna uzbuđenja i neke napetosti, ne mogu spavati, nemirna sam. A ni sama ne znam zašto. Nije ni važno, i to će proći. Sa žuljevima na nogama i teškim koracima, polako sam plovila prema domu, a ona sam susrela jedan predivni jesenski pljusak. I tako smo se slatko ljubili. Samo on i ja. I onda onako pametno zalključim: "Kako sam ja sretna! Jer samo srtni ljudi mogu tako bezuvjetno voljeti kišu." Umjesto suza, ovih dana u mojim su zelenim očima samo predivne kapi jeseni. I boje. Predivne boje. I ljubav. Ne znam koga volim... zapravo... volim cijeli svijet. Više ne brinem što sam na bankrotu, jer lova stiže krajem mjeseca. Bit će sitnica (za neke), za mene sasvim dovoljno. Mislim da nije dobro imati novaca koliko želimo, spavati koliko možemo, posjedovati sve što sanjamo jer se tada prestajemo truditi. A to nije dobro. O ne, ne, ne. I tako, malčice sam umorna. Jer morate priznati, ovakav život iscrpljuje. Ali sutra idem ispočetka. Love is the air.... Jedva čekam da ponovno krenem, osjetim leptiriće u trbuhu, nemir... slatki nemir. A do tada.... pozdravljmo vas moj osmijeh i ja. :)

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv