Mislila sam da me netko voli bezuvjetno. Lagala sam sama sebi.
Mislila sam da postoje ljudi poput mene. Bez glume i laži. Iskreni. Do bola. Ne postoje.
Ili gdje su sada?
Želim ga samo zagrliti. Tek tako. Bez velikih riječi.
Sve priče koje smislim, zaboravim kad sam s njim. I šutim.
Ne volim ga. Nisam zaljubljena. Mislim da ga čak i ne želim.
Ja želim da on želi mene.
Vjerujem u gluposti. U snove i maštanja.
Ne znam tko sam. Ni čija sam, ni koga volim.
Ne znam zašto ovo pišem i kome sve to treba.
Zašto zaustavljam ruke kad krenu prema njemu?
Zašto sklanjam pogled dok me gleda tim sivoplavim očima?
Bojim se da bi ga mogla voljeti. Da će mi nedostajati.
On je prvi zbog kojeg sam osjetila ljubomoru. Ili posesivnost. Više ne poznajem granicu.
Gubim se u njegovu glasu.
Želim da cijeli svijet nestane i da ostanemo nas dvoje. Tada bi bilo lakše odlučiti.
A odluke su tako teške.
Mučim samu sebe. Znam.
I voljela bih čuti što drugi imaju reći o tome.
Možda je u tome i problem. Previše brinem što će drugi reći o svemu.
Osjećam se tako staro.
A još sam samo dijete.
Bez ljubavi.
Post je objavljen 24.10.2004. u 19:42 sati.