Danas sam radila punih osam sati. Ne znam što je gore sjediti ili stajati na mjestu. Pa sam kombinirala.
A onda sam vozila dva sata. I bilo m je super. Sve u svemu izdržala sam cijeli dan u akciji, a ne mogu jesti. Prvi obrok mi je bio u šest i to Rafaello i ledeni čaj. Sva sam puna uzbuđenja i neke napetosti, ne mogu spavati, nemirna sam. A ni sama ne znam zašto.
Nije ni važno, i to će proći.
Sa žuljevima na nogama i teškim koracima, polako sam plovila prema domu, a ona sam susrela jedan predivni jesenski pljusak. I tako smo se slatko ljubili. Samo on i ja. I onda onako pametno zalključim: "Kako sam ja sretna! Jer samo srtni ljudi mogu tako bezuvjetno voljeti kišu." Umjesto suza, ovih dana u mojim su zelenim očima samo predivne kapi jeseni. I boje. Predivne boje. I ljubav. Ne znam koga volim... zapravo... volim cijeli svijet.
Više ne brinem što sam na bankrotu, jer lova stiže krajem mjeseca. Bit će sitnica (za neke), za mene sasvim dovoljno. Mislim da nije dobro imati novaca koliko želimo, spavati koliko možemo, posjedovati sve što sanjamo jer se tada prestajemo truditi. A to nije dobro. O ne, ne, ne.
I tako, malčice sam umorna. Jer morate priznati, ovakav život iscrpljuje. Ali sutra idem ispočetka.
Love is the air....
Jedva čekam da ponovno krenem, osjetim leptiriće u trbuhu, nemir... slatki nemir.
A do tada.... pozdravljmo vas moj osmijeh i ja. :)
Post je objavljen 01.10.2004. u 21:45 sati.