Daleke i neprežaljene 1988. godine, poljoprivrednik, nazovimo ga X, odlazi kod kovinotokara Y po plug kojeg je naručio. Nakon kraće prepirke, nastale oko cijene pluga, X napada Y i kreće naguravanje. Y najzad odgurne X-a i isti pada na plug, uslijed čega lomi 3 rebra. Događaj se, nota bene, odvija u radioni Y-a. Poljoprivrednik X podiže privatnu tužbu, no ona prvostupanjskom odlukom biva odbijena kao neosnovana. Poljoprivrednik X se žali. Parnica se razvlači u sapunicu. Početkom 2008. kovinotokar Y pobolijeva od paralize i sin ga smješta u starački dom. Poljoprivrednik X koristi gužvu i situaciju na sudu preokreće u svoju korist. Kovinotokarov sin angažira odvjetnike koji su cijelo vrijeme u dosluhu sa poljoprivrednikom X: ne pojavljuju se na ročištima, kasne sa žalbama i opstruiraju obranu. Kovinotokar Y umire 2011.
Epilog:
Sinu kovinotokara Y, oduzima se radiona koja je procijenjena u visini iznosa tužbenog prijedloga, uvećanog za kamate od 1988.
Na opću žalost društva, poljoprivrednik X, kovinotokar Y i njegov sin, stvarne su osobe i pravna situacija iz prvoga ulomka ovih dana ulazi u finalnu, možda bi bolje bilo reći, terminalnu fazu. Poučna, kao rijetko koja pravosudna priča, ona se protegla na cijeli taj 27 godina dug period u kojemu se, kako znamo, odigrala i transformacija našega društva. Kako je ta transformacija utjecala na pravosuđe, možemo iščitati i iz priloženoga. U ovoj društvenoj fazi prvobitne akumulacije kapitala, sudnica isto tako može postati tržište. I to takvo tržište na kojemu su ulaganja osigurana od rizika i neuspjeha. Imate li dovoljno vremena, novaca i utjecaja u imovinsko pravnom tjeranju maka na konac, u završnici ćete slaviti. Kad-tad!
Poruka sa ove, naizgled jednostavne parnice jest kafkijanska i monstruozna. Postoje dakle, paragrafi i pravni jezik kojime se može sročiti neizrecivo tj. da je osoba koja vas je napala na vašem posjedu bila u pravu i da ćete joj danas-sutra, zbog vaše drskosti da se u svojoj kući obranite, morati prepustiti taj isti prostor na ime odštete. Svi akteri u toj gnjusnoj, lihvarskoj priči, ugledni su građani i svakodnevno uzdignuta čela s aktovkama pod miškama, paradiraju gradom. Spokojno spavaju, imaju urednu probavu i nakon posla igraju tenis, dižu utege u teretanama ili pjevaju po zborovima. O prljavoj raboti koju su za nečije sitne interese odigrali oni će tvrditi da je dio takove struke. Reći će da istina nije svaki puta onakvom kakva se na prvi pogled čini i još će tonu kojekakvih nonsensa izvući u službu obrane vlastitog ništavila duše.
“Nek isto je i đavolu i đakonu!”
Baš zbog svog tog općeg malodušja držim da je ovaj sustav nepopravljiv. Da je naopak. Da ga nikakve mjere, ukazi, amandmani, prijedlozi, javna čitanja i rasprave, tribine, neće promjeniti ni milimetra. Nikakve nove elite, pokreti zajednice…koalicije jer “Čast je čast, a vlast je vlast!”