Sa sombrerom na glavi, sa haribo bombonima u lijevom i sa bocom pelina u desnom džepu, više sam ličio na kakvog tex-mex odmetnika nego na hrvatskog vojnika, a ipak...ribsova košulja, šahovnica i rambo keksi u stražnjem džepu odavali su me kao takvoga. U gradiću u kome je 1941. sve započelo, stavljali smo točku na i u jednoj sramnoj epopeji.
Kao da smo upravo iskočili iz Odisejevog konjića, razmiljeni smo orgijali po mjestu radnje. Opijeni revanšizmom i pobjedom pripisivali smo si prava. Razna.
To je taj trenutak:
za ovo nečovječno i nečasno (ne)djelo, mi najvjerovatnije NIKADA nećemo odgovarati!
Mobilizirani poštari, učitelji, dimnjačari...nebitno...bez razlike u statusnom, društvenom ili klasnom korijenu-niti jedan nije ostao suzdržan. Opojni zov nekažnjive pljačke hipnotizirao nas je kao štakore u bajci o sviraču magične frule.
Proučavao sam sobu jednog svog vršnjaka koji je netom pobjegao iz nje. Obožavao je Toma Waitsa.
Frank's wild years, ploču koju sam pospremio u ranac i krenuo dalje da vidim gdje je Bob. Našao sam ga u primaćoj gdje se kitio ordenjem nekog čiče ustanika i prvoborca iz Srba.
Pogledali smo kroz prozor i ugledali apokaliptične prizore:
opće poglupljenje-utrka na frezama i izvjesni pijani Dalmoš rezervista razbija izlog "Borova".
-Neće meni Borovo!!!
-Budalo, Borovo je hrvatska firma!
Dovikuje mu pijani pajdo. Ispod hrasta na trgiću opažam 2 hrvatska policajca u uniformama!? Kasnije sam doznao da je UNPROFOR protestirao kod hrvatske vlade glede našeg derneka u Srbu.
Srb je, ni kriv, ni dužan, posebnu odmazdu doživio zbog svojeg imena. Naravno. Hrvatska se vlada ažurno obvezala to riješiti. Tako što je, brojkom, dvojicu redarstvenika uputila u Srb ne bi li stavili u red 300-tinjak vojnika iz 3 različite vojne formacije. Drotovi su oportunistički stali pod dud i impresionirano promatrali taj pljačkaški cirkus.
Bob, ugledavši njih dvojicu, napokon je dočekao svojih 5 minuta iskupljenja za sve one silne batine u Via Romi. U hipu je smotao džoint, opasao se redenicima metaka i tromblonima, na leđa je objesio šarac i poput se kakvog Banderasa spustio na trg. Prišavši dvojici policajaca sa džointom u ustima, reče:
-Dečki imate vatre?
Naravno da su mu pripalili. Tad i nikad više. Jer bio je to dan kada su se ujedinili i policija i lopovi, političari i narod, seljačine i intelektualci, pjesnici i nogometaši. Bio je to dan kojega se čekalo već četvrtu godinu. Dan ponosa.
ovo je moj konačni komentar na (anti)fašističku histeriju koja nas sve skupa s niknućem prvih makova opere svakog maja. kada nam u venama proključa svježa krv uzburkana sa onom ustajalom, zimskom i kada nas ovaj otužni virtualni obrazac uspije uvjeriti da je naše mišljenje ono što svijet upravo traži: I radnici prvoga, i Tile četvrtoga, i Berlin osmoga, i Široki dvanaestoga, i Franjo četrnaestoga, i mladost dvajespetoga.
maj je mjesec temperamenta i optimizma i zato uživajte u maju jer osim tih silnih obljetnica, napolju je svijet u punome cvatu. uskoro će žega sav taj spektakl, sakriti pod velom ljepljive sparine.
Svjetski mir postignut 1945. nikada u potpunosti nije bio stabilan. Naprotiv, računa se da su svjetski sukobi nakon 45. do danas uzeli puno više žrtava nego drugi svjetski rat. Puškaralo se diljem planete, nerijetko i u samoj Europi, a cijelu tu eru obilježio je i tzv. hladni rat – paranoično stanje dvaju polova u poslijeratnom svijetu. Ideološki obilježen, to je sukob dvaju civilizacija i dvaju društvenih sustava. Obilježili su ga brojni svjetski sukobi i utrka u naoružanju.
Ruski san o Jadranu činio se te daleke 1945. nikada bliži trajnom ostvarenju. Portreti maršala Tita i Josifa Staljina visili su na svakome zidu u netom oslobođenoj Jugoslaviji. Bratska Rusija prethodila je kao subjekt u svakoj proširenoj rečenici koja bi se ticala budućnosti FNRJ. Dio partije i vojske smatrao je da slijedi postupno uključivanje u Sovjetski Savez Socijalističkih Republika. Pomagala se na jugu borba grčkih partizana i slijedio se kurs razvoja socijalizma kakvog je diktirala Moskva. Trgovinski sporazum sa Bugarskom o carinskoj uniji, međutim, Staljinu, Berji i Molotovu se nije nimalo dopao. Kardelj, Đilas i Bakarić u društvu bugarske delegacije 3 su dana čekali da ih Staljin primi. Bugarin Georgi Dimitrov pokleknuo je pod neviđenim pritiskom Kremlja. Jugo delegacija izložena unakrsnoj paljbi Staljina i Molotova brane Tita i rad KPJ. Staljin je ljut. Želi hitnu federaciju Jugoslavije i Bugarske ne bi li potom njima priključio i Albaniju. Priveden na noćne “konzultacije” kod Molotova, Kardelj odbija potpisati ugovor. General Sidorovič, vojni ataše u Beogradu malo nakon toga posjećuje Tita na Dedinju i obavještava ga o sadržaju depeše iz Moskve: Sovjeti povlače vojne instruktore i savjetnike iz Jugoslavije. Tito zbija redove. Predosjeća svaki sljedeći potez Moskve. Šalje pismo Molotovu u kojemu izražava žaljenje zbog poteza. Dvosmisleno Staljinu potvrđuje lojalnost igrajući vrlo hazarderski, upušta se u opasan politički blef. Upravo ljudi koje Moskva označava kao Trockiste, postaju jezgra Titove baze u partiji: Kidrič, Kardelj, Ranković, Vukmanović-Tempo. Kreće munjevito prestrojavanje unutar KPJ. Drug Crni, ministar financija u vladi FNRJ, Sreten Žujović, osujećen je u kontaktima sa ambasadorom Lavrentijevim-privode ga k Rankoviću gdje najzad priznaje šurovanje s Rusima i podršku Hebrangu. Kontakte sa Lavrentijevim obnavlja pukovnik Vlado Dabčević. Nudi svoj utjecaj u vojsci kao zadnju priliku da se udar izvrši iznutra. Moskva je prilično rezervirana glede Dabčevića i njegov pokušaj bijega u društvu dvojice generala završava se neslavno na rumunjskoj granici: pogranična straža ubija generala Arsu Jovanovića, a Dabčević jedini uspijeva pobjeći i krije se kod sestre. Nakon drugog pokušaja da se dokopa istočnog bloka, Dabčević je uhićen na mađarskoj granici i osuđen na 20 godina robije. Staljin u trenucima bijesa izgovara famoznu povijesnu prijetnju Titu koja uključuje mali prst i nestajanje Jugoslavije. Na rumunjskoj i mađarskoj granici dolazi do zaoštravanja, a u nekim se planovima Moskve računa i na prodor tenkova iz Albanije. Titov režim kreće u otvorenu propagandu protiv Kremlja. Dojučerašnji prvoborci i istaknuti članovi partije za koje postoje indicije da simpatiziraju SSSR, bivaju uhićeni i internirani na zloglasni Goli Otok. Komunističke partije istočne Europe redom se ograđuju od Tita i KPJ, nazivajući bunt skretanjem sa linija socijalističkog razvoja i povratkom u kapitalizam. Izoliran i stjeran u kut, Tito se okreće zapadnim medijima. Na zapadu njegov čin dočekuju sa simpatijama veličajući njegov otpor sovjetskom imperijalizmu. Poučen traumatičnim iskustvima iz vazalskog odnosa sa Moskvom, Tito odlučuje trasirati alternativni put u socijalizam. Napeti odnosi sa Moskvom traju čak i poslije Staljinove smrti, ali nakon pobjede Hruščovljeve frakcije unutar KP SSSR-a, okolnosti sazrijevaju da se odnosi dviju zemalja normaliziraju. Hruščov slijeće u Beograd i u povijesnom govoru, između redaka, rehabilitira politiku Tita i KPJ. Tito ostaje prilično suzdržan na tepanje iz Moskve i za Jugoslaviju odabire put nesvrstanosti i samoupravnog socijalizma koji će u blokovskim podjelama i u poslijeratnoj, modernoj povijesti ostati zabilježen kao najdemokratičniji od svih socijalističkih sustava.
Daleke i neprežaljene 1988. godine, poljoprivrednik, nazovimo ga X, odlazi kod kovinotokara Y po plug kojeg je naručio. Nakon kraće prepirke, nastale oko cijene pluga, X napada Y i kreće naguravanje. Y najzad odgurne X-a i isti pada na plug, uslijed čega lomi 3 rebra. Događaj se, nota bene, odvija u radioni Y-a. Poljoprivrednik X podiže privatnu tužbu, no ona prvostupanjskom odlukom biva odbijena kao neosnovana. Poljoprivrednik X se žali. Parnica se razvlači u sapunicu. Početkom 2008. kovinotokar Y pobolijeva od paralize i sin ga smješta u starački dom. Poljoprivrednik X koristi gužvu i situaciju na sudu preokreće u svoju korist. Kovinotokarov sin angažira odvjetnike koji su cijelo vrijeme u dosluhu sa poljoprivrednikom X: ne pojavljuju se na ročištima, kasne sa žalbama i opstruiraju obranu. Kovinotokar Y umire 2011.
Epilog:
Sinu kovinotokara Y, oduzima se radiona koja je procijenjena u visini iznosa tužbenog prijedloga, uvećanog za kamate od 1988.
Na opću žalost društva, poljoprivrednik X, kovinotokar Y i njegov sin, stvarne su osobe i pravna situacija iz prvoga ulomka ovih dana ulazi u finalnu, možda bi bolje bilo reći, terminalnu fazu. Poučna, kao rijetko koja pravosudna priča, ona se protegla na cijeli taj 27 godina dug period u kojemu se, kako znamo, odigrala i transformacija našega društva. Kako je ta transformacija utjecala na pravosuđe, možemo iščitati i iz priloženoga. U ovoj društvenoj fazi prvobitne akumulacije kapitala, sudnica isto tako može postati tržište. I to takvo tržište na kojemu su ulaganja osigurana od rizika i neuspjeha. Imate li dovoljno vremena, novaca i utjecaja u imovinsko pravnom tjeranju maka na konac, u završnici ćete slaviti. Kad-tad!
Poruka sa ove, naizgled jednostavne parnice jest kafkijanska i monstruozna. Postoje dakle, paragrafi i pravni jezik kojime se može sročiti neizrecivo tj. da je osoba koja vas je napala na vašem posjedu bila u pravu i da ćete joj danas-sutra, zbog vaše drskosti da se u svojoj kući obranite, morati prepustiti taj isti prostor na ime odštete. Svi akteri u toj gnjusnoj, lihvarskoj priči, ugledni su građani i svakodnevno uzdignuta čela s aktovkama pod miškama, paradiraju gradom. Spokojno spavaju, imaju urednu probavu i nakon posla igraju tenis, dižu utege u teretanama ili pjevaju po zborovima. O prljavoj raboti koju su za nečije sitne interese odigrali oni će tvrditi da je dio takove struke. Reći će da istina nije svaki puta onakvom kakva se na prvi pogled čini i još će tonu kojekakvih nonsensa izvući u službu obrane vlastitog ništavila duše.
“Nek isto je i đavolu i đakonu!”
Baš zbog svog tog općeg malodušja držim da je ovaj sustav nepopravljiv. Da je naopak. Da ga nikakve mjere, ukazi, amandmani, prijedlozi, javna čitanja i rasprave, tribine, neće promjeniti ni milimetra. Nikakve nove elite, pokreti zajednice…koalicije jer “Čast je čast, a vlast je vlast!”