utorak, 29.07.2014.

Naš obračun sa nama

24 Godine od sloma SFRJ, na društvenim mrežama i forumima još uvijek su aktualne rasprave o istoj. Postoje stranice koje sustavno nariču za pokojnicom, prikazujući ju kao nekakvu zemlju dembeliju. Već izlizani obrasci statusa u kojima nas sve skupa Tito gleda sa prijekorom ili uspoređivanje dosega one, navodno zaostale ekonomije, u odnosu na današnje, porazne rezultate novonastalih državica, promiču ideju Jugoslavenstva i Tuđman bi, da je živ, s pravom ih nazivao virtualnim orjunašima (crvenim i zelenim vrazima).

Istražujući povijest druge Jugoslavije, neke sam trenutke u njezinom postojanju obilježio kao krucijalne za njenu neuspješnu opstojnost. Krenemo li u toj priči od smrti njezina najvećeg sina,
nedvojbeno ćemo se složiti da je taj moment uvelike odčepio vodu na brani. Iako Jugoslavija vjerovatno nikada nije bila jedinstvenija od toga dana opće žalosti, odlaskom staroga politički je prostor opustošen i trebale su proći godine (točnije 7) do pojave novog karizmatika. No, krenimo redom:

Već 1981. donijela je prve hladne tuševe što su uzburkali javnost ušuškanu u sućuti. Na neuralgičnoj točki države zaključalo je Kosovo. Mitološko mjesto (p)ostanka Srba u tih je zadnjih 20 godina demografski mutiralo. Albanci su sa 68% u 20 godina postali 81 postotnom većinom. Isti porast popratio je i trend iseljavanja Srba koji su sa 28 % u 60-ima, spali na 13 %. Albancima je famozni Ustav iz 1974. jamčio status autonomne pokrajine. Bilo je to, tipično Kardeljevo, solomonsko rješenje albanskog pitanja na Kosovu. Bez prava na samoodređenje, ali ipak-federalna jedinica sa prilaskom polugama centralne vlasti. Albanci izlaze na ulice tražeći status republike: Hoćemo Republik!
Aparat represije žestoko udara po Kosovu. Tenkovi na ulicama, racije po fakultetima, hapšenja i pretresi postaju kosovska svakodnevica. Srbi su nezadovoljni ,ali nemaju lidera ni načina da pokrenu proces revizije Ustava i vrate Kosovo i Vojvodinu pod ingerencije SR Srbije.

Nekako uporedo sa tim metežom, događa se istup Janeza Stanovnika, Jugoslavija je dužna,što se ono kaže, kao Grčka. Ekonomija samoupravnog socijalizma pokazuje velike slabosti. Grčeviti stisak ideologije porazno se odražava na gospodarstvo. BDP u Sloveniji 5 puta je veći nego u zaostalim republikama. Sintagma "zaostale republike" sve više se rabi u neformalnom govoru u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj. Njihovim rukovodstvima puna je kapa izdvajanja za Kosovo i bratske solidarnosti s nerazvijenim jugom. Počinju prva nepovjerenja i zatvaranja spram savezne vlade. Kao delegati u republičkim vladama, političari govore jedno, a kada ih postavlja u SIV, tada radikalno mijenjaju priču. Ekonomska politika SFRJ više nije dobra za republičke. Na tragu tog indiferenciranja nastaju prve post-titovske podjele koje će nepovratno odvesti zemlju u najcrnji scenarij.

U društvu kreće kolati jedna pomalo defetistička atmosfera. Živi se sve teže. Košarica je sve skuplja, a sve češće se u tisku i na TV-u čuje riječ "nestašica". Kultura i subkultura pak, žive svoje najslavnije dane. Cvate novinarstvo. Na trokutu Zagreb-Beograd-Sarajevo spontano se rađa novi val-pokret u muzici i umjetnosti i novi način života. Mladi su buntovni i namirisali su trulež: licemjerje i laž očeva. Idoli u Beogradu snimaju album opasnog naslova: "Obrana i poslednji dani".
Demontaža je to kulta ličnosti i totalitarnog aparata koju kritičari drže za najvažniji album Yu rocka. U Zagrebu Štulić piše "Ko to tamo peva?" pjesmu u kojoj se obraća najvećemu od svih sinova. U Rijeci na koncertu, Nele poručuje:

-crko Maršal!
("misleći na marku pojačala ")

subota, 26.07.2014.

Dan kojeg se čekalo

Sa sombrerom na glavi, sa haribo bombonima u lijevom i sa bocom pelina u desnom džepu više sam ličio na kakvog tex-mex odmetnika nego na hrvatskog vojnika, a ipak...ribsova košulja i rambo keksi u stražnjem džepu detektirali su me kao takvoga. U gradiću u kome je 1941. sve započelo, stavljali smo točku na i u jednoj sramotnoj epopeji.

Kao da smo upravo iskočili iz Odisejevog konjića, razmiljeni smo orgijali po mjestu radnje. Opijeni revanšizmom i pobjedom pripisivali smo si prava. Razna.

To je taj trenutak:

za ovo nečovječno i nečasno (ne)djelo, mi najvjerovatnije NIKADA nećemo odgovarati!
Nije li to nešto!?
Mobilizirani poštari, učitelji, dimnjačari...nebitno...bez razlike u statusnom, društvenom ili klasnom korijenu-niti jedan nije ostao suzdržan. Opojni zov nekažnjive pljačke hipnotizirao nas je kao štakore u bajci o sviraču magične frule.

Proučavao sam sobu jednog svog vršnjaka koji je netom pobjegao iz nje. Obožavao je Toma Waitsa.
Dog's wild years, ploču koju sam pospremio u ranac i krenuo dalje da vidim gdje je Bob.
Našao sam ga u primaćoj gdje se kitio ordenjem nekog čiče ustanika i prvoborca iz Srba.
Pogledali smo kroz prozor i ugledali apokaliptične prizore:

opće poglupljenje-utrka na frezama i izvjesni pijani Dalmoš rezervista razbija izlog "Borova".

-Neće meni Borovo!!!

-Budalo Borovo je hrvatska firma!

Dovikuje mu pajdo dok ispod hrasta na trgiću opažam 2 hrvatska policajca u uniformama!?
Kasnije sam doznao da je UNPROFOR protestirao kod hrvatske vlade glede našeg derneka u Srbu.
Srb je, ni kriv ni dužan, posebnu odmazdu doživio zbog svojeg imena. Naravno. Hrvatska se vlada ažurno
obvezala to riješiti. Tako što je, brojkom, dvojicu redarstvenika uputila u Srb ne bi li stavili u red 300-tinjak
vojnika iz 3 različite vojne formacije. Drotovi su oportunistički stali pod dud i impresionirano promatrali
taj pljačkaški cirkus.
Bob, ugledavši njih dvojicu, napokon je dočekao svojih 5 minuta iskupljenja za sve batine u Via Romi.
U hipu je smotao džoint, opasao se redenicima metaka i tromblonima, na leđa je objesio šarac i poput se
kakvog Banderasa spustio na trg. Prišavši dvojici policajaca sa džointom u ustima, reče:

-Dečki imate vatre?

Naravno da su mu pripalili. Tad i nikad više. Jer bio je to dan kada su se ujedinili i policija i lopovi, političari i narod,
seljačine i intelektualci, pjesnici i nogometaši. Bio je to dan kojega se čekalo već četvrtu godinu. Dan ponosa.
Nazi pride.

Dan kojeg se čekalo

Sa sombrerom na glavi, sa haribo bombonima u lijevom i sa bocom pelina u desnom džepu više sam ličio na kakvog tex-mex odmetnika nego na hrvatskog vojnika, a ipak...ribsova košulja i rambo keksi u stražnjem džepu detektirali su me kao takvoga. U gradiću u kome je 1941. sve započelo, stavljali smo točku na i u jednoj sramotnoj epopeji.

Kao da smo upravo iskočili iz Odisejevog konjića, razmiljeni smo orgijali po mjestu radnje. Opijeni revanšizmom i pobjedom pripisivali smo si prava. Razna.

To je taj trenutak:

za ovo nečovječno i nečasno (ne)djelo, mi najvjerovatnije NIKADA nećemo odgovarati!
Nije li to nešto!?
Mobilizirani poštari, učitelji, dimnjačari...nebitno...bez razlike u statusnom, društvenom ili klasnom korijenu-niti jedan nije ostao suzdržan. Opojni zov nekažnjive pljačke hipnotizirao nas je kao štakore u bajci o sviraču magične frule.

Proučavao sam sobu jednog svog vršnjaka koji je netom pobjegao iz nje. Obožavao je Toma Waitsa.
Dog's wild years, ploču koju sam pospremio u ranac i krenuo dalje da vidim gdje je Bob.
Našao sam u primaćoj gdje se kitio ordenjem nekog čiče ustanika i prvoborca iz Srba.
Pogledali smo kroz prozor i ugledali apokaliptične prizore iz Mad Max 2:

opće poglupljenje-utrka na frezama i izvjesni pijani Dalmoš rezervista razbija izlog "Borova".

-Neće meni Borovo!!!

-Budalo Borovo je hrvatska firma!

Dovikuje mu pajdo dok ispod duda na trgiću opažam 2 hrvatska policajca u uniformama!?
Kasnije sam doznao da je UNPROFOR protestirao kod hrvatske vlade glede našeg derneka u Srbu.
Srb je, ni kriv ni dužan, posebno taslačenje doživio zbog svojeg imena. Hrvatska se, pak, vlada ažurno
obvezala to riješiti. Tako što je, brojkom, dvojicu redarstvenika uputila u Srb ne bi li obuzdali 300-tinjak
vojnika iz 3 različite vojne formacije. Drotovi su oportunistički stali pod dud i impresionirano promatrali
taj pljačkaški cirkus. Bob, ugledavši njih dvojicu, napokon je dočekao svojih 5 minuta iskupljenja za sve batine u Via Romi.
U hipu je smotao džoint, opasao se redenicima metaka i tromblonima, na leđa je objesio šarac i poput se kakvog Banderasa spustio na trg. Prišavši dvojici policajaca sa džointom u ustima, reče:

-Dečki imate vatre?

Naravno da su mu pripalili. Tad i nikad više. Jer bio je to dan kada su se ujedinili i policija i lopovi, političari i narod,
seljačine i intelektualci, pjesnici i nogometaši. Bio je to dan kojega se čekalo već četvrtu godinu. Dan ponosa.
Nazi pride.

subota, 19.07.2014.

NE OKREĆI SE SINE!

Gledajući iz ove perspektive danas, rat se čini kao gotovo nemoguća opcija:
RH je članica NATO-a, susjedi u regionu su svi na koljenima da bi ratovali i
vrlo je svježe sjećanje na strahote iz domovinskog rata.

...A ipak, rat je uvijek tu negdje i dešava se svojom čudnom logikom i principom.
Na svijetu postoje trajna žarišta koja plam rata održavaju živim čak i kad se
najveće buktinje pogase. U knjizi 1984. Da li se zaista dogodila? Mirko Klein
bavi se odstupanjima Orwellove prognoze:

Od kraja drugog svjetskog rata u svijetu se vodilo toliko ratova da ukupan broj
žrtava trostruko nadmašuje drugi svjetski rat. Mirko Klein redom nabraja i
ukratko opisuje kronološki svaki od tih ratova. Tako se pominje i najkraći rat
svih vremena koji je ukupno trajao 27 min koliko je trebalo da engleski marinci
istjeraju pučiste iz predsjedničke palače u Sierra Leoneu. Ostali u tim ratovima
nisu bili te sreće-krvarilo se u prosijeku 4-5 godina uz razvoj ratne tehnologije,
sve surovije.

Kada se govori o svjetskim prvacima surovosti tada se ne može izostaviti Balkan.
U osvit 21. vijeka na Balkanu su osvanuli koncentracioni logori, masovne grobnice,
etnička silovanja i čišćenja-nacizam u uskrsnuću u punom obliku.

Kao i većina u RH sjećam se rata i često u namjeri da sagledam širu sliku vraćam
film u 1990. proučavajući zašto i kako smo mogli to dopustiti. Odlična srpska tv
dokumentarna serija Bilo je to 1990. pruža 1 širi uvid u stanje ondašnjeg društva
koje je svoju budućnost svjesno žrtvovalo na oltar svjetske gluposti. Gledajući
kronološki u seriji te događaje, uznemirilo me koliko je sve što je moglo-tada kretalo
u krivom pravcu:

Nakaradno predsjedništvo SFRJ koje se sastaje svaki mjesec autistično ponavlja
mantru o "mirnom rješenju" dok se na terenu svak naoružava koliko god može i
utaboruju se plemenski čopori žedni pljačke i ratnog plijena. U tom teatru apsurda
neukusno je ogavna uloga međunarodne zajednice:

Rješenja krize i modele suverenih država koje oni predlažu su blago rečeno,
nevješte i nadrealne nebuloze alkoholiziranih lordova iz politike 70-ih.
U to mračno doba svaki je Erazmo koji bi prizivao razum bivao marginaliziran,
a poneki je i smaknut.

Vojna vrhuška JNA zveckala je državnim udarom svako malo i sve te prijetnje su
nas polako navikavale na rat. Neizbježan rat. Može li rat biti neizbježan?
U doba oštrih riječi scenu su preplavili mračni tipovi čije su expresije podsjećale
na Brežnjevljevu-tvrdokorne face što su sanjale trenutak kada će moći napokon
narediti:

-Pali!

Sa druge strane iskakali su opterećeni državnici zatvorskog kova sa domovinskim
mistifikacijama i religijom. Njihova mitologija jest fašistička - vjekovni san u kojemu
će goloruka sirotinja dati živote da se zaštiti 200-300 odabranih obitelji. U taj vlak
koji upadnu, umočili su u med! Imamo Hrvatsku! Imamo Srbiju! Mamo Slovenijo!
parole su iza kojih se i NE krije jednostavna logika pljačke-osiromaši pa vladaj.

Gledajući serijal Bilo je to 1990. osjećao sam se kao da igram neku igricu na
kojoj sve moraš napraviti krivo da bi prošao livele. Livele autentičnog, balkanskog
pakla. I zato tek sad shvaćam jednu izjavu J.B.T-a koja od prilike glasi:

-Živimo kao da će 100 godina biti mir, al budimo spremni ako sutra izbije rat!

Bila je to velika misao za 20 stoljeće jer ako bolje pogledaš i Ukrajinci su još do
prije dvije godine mislili da se nikada neće ponoviti...

Zato ako uskoro opet izbije nešto "veliko i sveto" nemojte ić. Bježte prvim vlakom,
brodom...kolko Vas noge nose!

utorak, 15.07.2014.

Diegov tango

SP je gotov i ostali su podijeljeni dojmovi da u nedogled pletu sve
one besmislene postavke o onomu što bi bilo da je bilo.
Lionel Messi solomunskim rješenjem utješen je nagradom za naj
španera i oko toga se možemo složiti ili ne. Posustao je na pragu
"besmrtnosti" i dalje će ga pratiti traumatski teret-Diego Maradona.
Stari junky čak će nakon svega istupiti sa spikom da Messi dobija
nagradu iz marketinških razloga te da titulu ničime nije zaslužio.

"Tek kada sam zaigrao sa Maradonom, shvatio sam razliku između
srebra i zlata."

Jorge Valdano

Fenomen Maradone o kojemu je Kusturica snimio dokumentarnu
sagu, nasljeđe je latino-američke ideje pravičnosti i jednakosti,
autentični mit koji se pali i izgara na istome pogonu-dišpetu.
Globalnome neposluhu i osjećaju za obespravljene-nas sužnje...

Diegov dribling protiv Engleza zauvijek je Falklande vratio Argentini.
Druga strana je extremno strastvena osobnost koja je i odvela Diega
na stramputice droge i autodestrukcije. Bolno iskren, Diego katkada
prostodušno istupa stavovima koji su blago rečeno, neukusni.
Neumjeren u pobjedi i porazu, Diego i dalje plijeni pozornost gdje god
se pojavi, a nemali broj gradova u svijetu spremno ga je dočekati sa
limenom glazbom u luci.

Njegove paranoje možda jesu kokainske i psihotične, ali u načelima
Diego je u pravu:

-ovaj svijet je nepravedan i Bush je ubojica i Falklandi nisu Falklandi
nego Malvini!

nedjelja, 13.07.2014.

GABBA GABBA HEY!

Muzički svijet kasnih 70-ih je nakon hard rock perfekcionizma i silnih virtuoza na
gitarama okrenuo se nečemu što je bilo savršeno suprotno od toga. U Londonu
se oko Malcolma McLarena okupljala ekipa nekih novih buntovnih klinaca iz niže
srednje klase društva. Bez perspektive i budućnosti-NO FUTURE! U Manchesteru
The Fall, na Portobellu The Clash, prvi Stranglersi, Buzzcocksi i ostali promovirali
su ultimativni subkulturni izričaj i način života-Punk.

Uporedo sa gibanjima u UK, vrlo su se slične stvari dešavale u New Yorku:
Television i New York Dolls bili su prethodnica za projekt koji će preko 30 godina
žariti i paliti stejdževima svijeta-The Ramones. Uz prepoznatljivu ikonografiju iz
crtanih filmova, braća Ramones izlaze na svjetla pozornice sa karakterističnim
imageom neviđenim do tada. Nedostatak muzičkih znanja nadoknađuju extremno
energičnom svirkom i nastupom. Njihove pjesme nikada ne izlaze iz trećeg akorda
i rijetko kada traju preko dvije i po minute, ali ti jednostavni i žestoki rifovi dižu iz mrtvih.

Osobno sam imao sreću i privilegiju pogledati oba njihova nastupa u Domu Sportova.
1990. u velikoj su dvorani otprašili trosatni live takoreći bez pauze, samo uz onaj
karakteristični 1,2,3,4 poklič između pjesama. Ne sjećam se da li sam ikada nazočio
ičemu gdje bi se oslobađala veća količina energije. Sjećam se da su im Gobac i
Psihomodo bili predgrupa i ta svirka sigurno nije Gopcu među dražima budući da ga
je desetak tisuća punkerije otjeralo bocama i petardama. Nestrpljenje se moglo rezati
škarama i svi smo u transu čekali ugledati Joeya i braću. Napokon su se nakon polusatne
pauze sva svjetla pogasila tako da nitko nije ni vidio kada su se popeli na stejdž.
Euforija koja je uslijedila nakon uvodnih Joeyevih "1,2,3,4 go!" ne da se opisivati
riječima. Uslijedio je masovni trosatni pogo i gibanje mase u energetskom transu.

ah da, i nije istina da je Joey nakon svirke rekao publici:

-hello Czekoslovakia see you next year!

to je rekao 2 dana kasnije u Ljubljani.

Jučer je preminuo Tommy, posljednji živući Ramone i time je stavljena točka na i
u priči o jednome od najvažnijih bendova u mojemu i mnogim drugim životima.

1,2,3,4...

utorak, 01.07.2014.

kad ti kažem?

nedavno sam u dojmljivom putopisu u Sportskim novinama pročitao o pojmu
zezito. Brazilci naime, uvijek pokušavaju prevariti i izigrati-ta osobina poželjni
je oblik ponašanja ,a riječ varalica nije uvreda već čast. Vrlo slično kao i u mom
habitatu. Prevara koja je domišljata bila, nikada u biti nije sankcionirana.
U Brazilaca je to ,naravno, lepršavo i zabavno...u Portugalaca pak...e to je
posebna priča...

Priča koja kaže da je grupa njemačkih turista kampirala u šumi blizu Leirie.
Svaku su večer napuštali kamp i odlazili čoperima u grad. Nikada im ništa
iz kampa nije pofalilo-ni kamere, ni razne stvari koje već uzimaš kada ideš
na kampiranje...Vraćaju se tako jedne večeri iz grada kad u kampu-očiti tragovi
džumbusa. Porazbacana roba, svašta nešto. Kad su se zbrojili, otkrili su da
im ništa ne fali. Zbunjeni, ali vidno rasterećeni, ostali su još neko vrijeme tamo
vrativši se najzad u Koln. Prisjelo im je kada su iz foto studia stigle uspomene
na Portugal...naime što je bilo uslikano njihovim aparatima?
Banda klinaca banula je u kamp i napamet im je pala bolesna ideja:
uslikavali su se tako klinci u pozama u kojima trljaju anus četkicama za zube
sirotih Nijemaca.

Don Juan i sve ostale europejske varalice u svakome od naroda ima poneki
mit koji sugerira varanje-varanju se daje poetska dimenzija kroz vjekove.
Mi hranimo naše varalice jer varalica je u sustavu liberalno-tržišnog sustava
jedino sredstvo koje ti jamči kakav takav opstanak. Moderni čovjek primoran je na to:

danas najpoštenije bakice lažu inkasatoru, djeca su od malena perfidne varalice,
proračunata su do bola. I koliko god je dobro da nevini učvrsnu u tom srazu, toliko
iznenađuju vijesti o novoj mrežnoj zabludi...nečemu kao što je bio famozni
Gaym Collection. Mrežni marketing koji je mnoge uspio uvjeriti da vrijedi dići
kredit da bi kupili 4 knjige iz kojih će doznati kako ih se namagarčilo? na koji način?
;) navodno je cijela stvar oko te kolosalne prevare zataškana-možda zbog sramote
izvjesnih struktura?

Kult varanja star je koliko i ljudi jer opstanak je u početku bio prevara...
trebao nam je taj gen varalice da se namami tog mamuta u pećinu ne bi li ga zatim zatukli kamenjem...

ako je ikad išta drugo i bio

svega mi!

nedavno sam u dojmljivom putopisu u Sportskim novinama pročitao o pojmu
zezito. Brazilci naime, uvijek pokušavaju prevariti i izigrati-ta osobina poželjni
je oblik ponašanja ,a riječ varalica nije uvreda već čast. Vrlo slično kao i u mom
habitatu. Prevara koja je domišljata bila, nikada u biti nije sankcionirana.
U Brazilaca je to ,naravno, lepršavo i zabavno...u Portugalaca pak...e to je
posebna priča...

Priča koja kaže da je grupa njemačkih turista kampirala u šumi blizu Leirie.
Svaku su večer napuštali kamp i odlazili čoperima u grad. Nikada im ništa
iz kampa nije pofalilo-ni kamere, ni razne stvari koje već uzimaš kada ideš
na kampiranje...Vraćaju se tako jedne večeri iz grada kad u kampu-očiti tragovi
džumbusa. Porazbacana roba, svašta nešto. Kad su se zbrojili, otkrili su da
im ništa ne fali. Zbunjeni, ali vidno rasterećeni, ostali su još neko vrijeme tamo
vrativši se najzad u Koln. Prisjelo im je kada su iz foto studia stigle uspomene
na Portugal...naime što je bilo uslikano njihovim aparatima?
Banda klinaca banula je u kamp i napamet im je pala bolesna ideja:
uslikavali su se tako klinci u pozama u kojima trljaju anus četkicama za zube
sirotih Nijemaca.

Don Juan i sve ostale europejske varalice u svakome od naroda ima poneki
mit koji sugerira varanje-varanju se daje poetska dimenzija kroz vjekove.
Mi hranimo naše varalice jer varalica je u sustavu liberalno-tržišnog sustava
jedino sredstvo koje ti jamči kakav takav opstanak. Moderni čovjek primoran je na to:

danas najpoštenije bakice lažu inkasatoru, djeca su od malena perfidne varalice,
proračunata su do bola. I koliko god je dobro da nevini učvrsnu u tom srazu, toliko
iznenađuju vijesti o novoj mrežnoj zabludi...nečemu kao što je bio famozni
Gaym Collection. Mrežni marketing koji je mnoge uspio uvjeriti da vrijedi dići
kredit da bi kupili 4 knjige iz kojih će doznati kako ih se namagarčilo? na koji način?
;) navodno je cijela stvar oko te kolosalne prevare zataškana-možda zbog sramote
izvjesnih struktura?

Kult varanja star je koliko i ljudi jer opstanak je u početku bio prevara...

ako je ikad išta drugo i bio