Sa sombrerom na glavi, sa haribo bombonima u lijevom i sa bocom pelina u desnom džepu više sam ličio na kakvog tex-mex odmetnika nego na hrvatskog vojnika, a ipak...ribsova košulja i rambo keksi u stražnjem džepu detektirali su me kao takvoga. U gradiću u kome je 1941. sve započelo, stavljali smo točku na i u jednoj sramotnoj epopeji.
Kao da smo upravo iskočili iz Odisejevog konjića, razmiljeni smo orgijali po mjestu radnje. Opijeni revanšizmom i pobjedom pripisivali smo si prava. Razna.
To je taj trenutak:
za ovo nečovječno i nečasno (ne)djelo, mi najvjerovatnije NIKADA nećemo odgovarati!
Nije li to nešto!?
Mobilizirani poštari, učitelji, dimnjačari...nebitno...bez razlike u statusnom, društvenom ili klasnom korijenu-niti jedan nije ostao suzdržan. Opojni zov nekažnjive pljačke hipnotizirao nas je kao štakore u bajci o sviraču magične frule.
Proučavao sam sobu jednog svog vršnjaka koji je netom pobjegao iz nje. Obožavao je Toma Waitsa.
Dog's wild years, ploču koju sam pospremio u ranac i krenuo dalje da vidim gdje je Bob.
Našao sam ga u primaćoj gdje se kitio ordenjem nekog čiče ustanika i prvoborca iz Srba.
Pogledali smo kroz prozor i ugledali apokaliptične prizore:
opće poglupljenje-utrka na frezama i izvjesni pijani Dalmoš rezervista razbija izlog "Borova".
-Neće meni Borovo!!!
-Budalo Borovo je hrvatska firma!
Dovikuje mu pajdo dok ispod hrasta na trgiću opažam 2 hrvatska policajca u uniformama!?
Kasnije sam doznao da je UNPROFOR protestirao kod hrvatske vlade glede našeg derneka u Srbu.
Srb je, ni kriv ni dužan, posebnu odmazdu doživio zbog svojeg imena. Naravno. Hrvatska se vlada ažurno
obvezala to riješiti. Tako što je, brojkom, dvojicu redarstvenika uputila u Srb ne bi li stavili u red 300-tinjak
vojnika iz 3 različite vojne formacije. Drotovi su oportunistički stali pod dud i impresionirano promatrali
taj pljačkaški cirkus.
Bob, ugledavši njih dvojicu, napokon je dočekao svojih 5 minuta iskupljenja za sve batine u Via Romi.
U hipu je smotao džoint, opasao se redenicima metaka i tromblonima, na leđa je objesio šarac i poput se
kakvog Banderasa spustio na trg. Prišavši dvojici policajaca sa džointom u ustima, reče:
-Dečki imate vatre?
Naravno da su mu pripalili. Tad i nikad više. Jer bio je to dan kada su se ujedinili i policija i lopovi, političari i narod,
seljačine i intelektualci, pjesnici i nogometaši. Bio je to dan kojega se čekalo već četvrtu godinu. Dan ponosa.
Nazi pride.
Post je objavljen 26.07.2014. u 15:07 sati.