Angels don't die
Već sam u nekoliko navrata rekao da više neću pisati blog i da nemam što napisati.
Da sam se zatvorio i da sam prestao biti tko sam bio... I ne znam čemu je vodilo sve to no znam da nikao ne u dobro.
izgubiti samoga sebe je najgore što možeš izgubiti. Puno sam to puta rekao.
Zbog ljudi koji su me pitali, mislim da ću vratiti mogućnost anonimnog komentiranja.
Bio sam maknio davno prije jer nisam imao volje nit želje slušati sranja ljudi koji me ne poznaju i osuđivanja.
Niti slušati prodike onih koji misle da me poznaju.
govorili su mi moraš se promijeniti ako želiš da se promijene dogode. I jesam, promijenio sam se.
Zadnjih par godina živio sam život nekoga drugoga.
Život kakav nikada nisam sanjao da ću imati.
Moram ići za svojim snovima, zašto sam to zaboravio? Zašto sam dopustio da s godinama postanem isti kao oni kojima sam govorio da nikada neću biti kao oni. Oni mi sada govore vidiš rekli smo ti, kada malo ostariš shvatit ćeš neke stvari.
Jedino što sam ja shvatio je da sam počeo živjeti i živio život koji nisam želio, da sam svoje snove stavio po stranu jer sam ih smatrao nemogućima i da sam upravo ja razlog svih sranja koja su mi se dogodila u životu. Jer dok jedna osoba želi pokazati pravo ja a ona koju si stvorio da ju sakriješ ju potiskuje natrag počneš gubiti i razum i zaboraviš tko si doista ti.
Zašto sam se počeo sramiti onoga tko sam? I zašto sam počeo glumiti da sam ono što nisam? Uništio sliku o sebi pred onima koji su me trebali poznavati najbolje, natjerao one koji su me voljeli da pomisle kako više nisam ista osoba i kako više u meni nema ni trunka onoga tko sam bio. To ne smije biti tako.
tko sam ja?
Ja sam oduvijek bio fucked up kid. Pa sam s godinama očito prestao biti kido. Ali i dalje sam isti kao prije.
Jedino što se promijenilo, prije se nisam sramio onoga tko sam i što sam. Patio sam, pisao o ljubavi i boli i volio sam ono što moja unutarnja bol može proizvesti. Lijepe pjesme i lijepa sjećanja, moje emocije posvuda.
Volio sam prijatelje više nego bih volio vlastitu braću, volio sam svaku svoju curu kao što bih ju stvatko treba voljeti.
Neki, mnogi, to nisu znali cijeniti.
Ali što sam ja učinio je puno gore. I žao mi je jer oduzeo sam onima kojima je stalo sve što sam imao. Ne vjerujem da sva ljubav i sve moje emocije u meni pripadaju samo meni, samo jednoj osobi, vjerujem da one pripadaju svima do kojih mi je stalo. A tih ljudi ima, zašto sam se toliko povukao... Zašto sam dopustio samome sebi da uništim sve što sam volio.
Kao da sam htio osjetiti granicu boli gdje više ne mogu izdržati. A bol je postala mržnja.. I mržnja je postala frustracija. Agonija.
Strah od ponovnog sranja kroz koje sam prolazio.
Nedostaje mi biti tko sam bio. Nedostaje mi biti ja.
Zatvorio sam se nakon što se puno sranja dogodilo jedno za drugim. Izgubio par najbližih prijatelja i curu.
Počeo sam shvaćati kakvi su ljudi jer sam do tada vjerovao da svatko u sebi nosi nešto dobro i da ja mogu upravo do toga doprijeti. Da ja mogu pomoći svima koji su u nevolji i da će me to ispuniti dovoljno da budem sretan u životu.
istina je, sreću sam često propustio da bih osjeto tugu i bol i dalje. često bezrazložnu depresiju. Kao da sam se hranio tim negativnim emocijama u meni. I kada sam napokon pretvorio srce u kamen. Kada sam zagrlio najmračniji dio sebe no odbacio i sve ostalo.. Postao sam ništa više od olupine.
Mjesecima nisam osjetio ništa. Jedino što sam osjetio bili su glad, mučnina od alkohola i bol od naprezanja od bljuvanja.
Predao sam se alkoholu. Nisam nikada postao alkoholičar doduše.. Iako su mnogi voljeli tako pričati o meni.
Postao sam samo hladan, izgubio sam svaki trunak sebe na trenutak.
Novi ljudi su došli u moj život. Novi prijatelji, nove veze.
Svi su stvorili dojam o meni kao čovjek stijena. Koji nisam bio. Ali vrlo sam se dobro postavio da se s svime mogu nositi.
Izvana sam uvijek izgledao čvrsto a iznutra se raspadao.
Onaj pravi ja se s vremenom oporavio i žalio je za svakim mojim riječima i mojim dijelima.
Život je išao u smjeru koji nisam želio.
Otišao sam daleko, više nisam znao kako se vratiti, kako se promijeniti, pokazati drugima tko sam zapravo i tko se iza svega ovoga krio.
Kada sam pokušavao imati bliske prijatelje i prijateljice, više nije bilo one doze emotivnosti, onog bratstva i sestrinstva.
Koliko god sam se trudio pokazati da mi je stalo, uvijek sam izgledao kao da mi nije uopće stalo.
Što sam se više trudio to sam manje snage imao..
na kraju nisam više ni pokušavao.
Zbog kaosa u svojoj glavi povrijedio sam mnoge, izgubio sam i tugu i bol potiskivao. Čudno je, sada kada se pokušavam svega sjetiti.. Imam osjećaj kao da pišem o nekome drugome..
Sve je nekako išlo. neki su valjda i dalje vidjeli dobro u meni.. neki su me mogli i dalje voljeti.
No bilo mi je žao držati ih sve na distanci.. Volio bih da sam grlio svoje prijatelje više. Bio uz njih kao prijatelj, brat.
Volio bih da sam dao svojoj dragoj više. Koliko god mi je srce moglo dati.
Žao mi je, jer sam dopustio svom zlu koju su mi drugi napravili da utječe na sve one koji mi nisu napravili ništa.
Možda nikada ni ne bih došlo do ovoga. da se želim vratiti onome tko jesam. onome što jesam.
Da nisam osjetio opet najveću bol koju sam mogao osjetiti.
Da nisam vidio na kraju kako opet gubim i opet sam sve skrivo sam.
Tako mi je jebeno žao.. Neću prestati pisati ovaj blog. Nit ću se ikada više povući. Nit ću lagati o svojim emocijama.
Ne želim glumiti kamen, ne želim glumiti da mi nije stalo.
Volim i uvijek ću voljeti. Volim ljubav, volim nježnost, volim sve slatko i lijepo što ide s ljubavi u kompletu.
Potratio sam puno godina na građenje hladnoga sebe. Lažnoga sebe.
Ne više.
Jer sjećam se tko sam i koliko je teško uvijek bilo biti onaj koji jesam i koliko je uvijek bilo lijepo kada si na kraju shvatio da koliko god se jedni trudili da te omaložavaju drugi su te uvijek uzdizali zbog onoga što jesi.
Volio sam vidjeti da utječem na one koje sam volio da i sami budu bolje osobe.
Uvijek sam govorio da najbolje osobe najviše pate i da moraju ostati upravo takvi kako bi ostali divni.
Kada zamijeniš sve to za mržnju i kada pomisliš da hladnoća i tama su sve što je ostalo, ne smiješ se predati, ne smiješ učiniti što i ja.
Ja, ja sam Blacken the Angel.
Ja sam dečko koji je bio drugačiji u gradu u kojem su gotovo svi bili nečije kopije.
Ja sam onaj koji je za ljubav bio spreman učiniti filmske i romanske situacije, uvijek spreman boriti se do zadnjeg daha za ljubav. Sve za ljubav. To sam bio ja. I to ću uvijek biti.
Moji dani laži i maske mržnje su iza mene. Odbacujem tog '' sebe''. Uvijek ću se sjetiti ovoga i boriti se za to da ostanem tko jesam. Boriti se za ljubav koju želim i dijelim, boriti se za osmijeh one koju volim.
jer na kraju tome služe anđeli zar ne?
nazvao sam se blacken the angel. Blacken jer sam uvijek volio mračne i drugačije stvari, volio sam one srednjovjekovne i goth stvari. I angel. Jer sam uvijek želio biti nečiji anđel. dijeliti ljubav, prijateljstvo, pomagati, biti brižan i biti onaj koji štiti, onaj koji voli.
biti onaj pored kojeg će se moja voljena osjećati posebno i božanstveno.
Vrijeme je, ne za promijene, nego da budem isti kao i prije.
