Uvijek ostanite svoji
Svaki puta kada sjednem za kompjutor i gledam u ovo sučelje blog.hr-a nekako me uhvati nostalgija. mnogo godina je prošlo i još uvijek sam tu. Rijetki su još ostali od onda kada smo skupa počeli. Hehe. Nazvao bih svoj blog svojim tronom. Tako se i osjećam svaki puta kada pišem. Uvijek sam u carstvu svojih rečenica bio svoj kralj. one su tvorile ono što sam ja osjećao, želio da tvore.
Lijepo je barem negdje biti gospodar.
Besana noć. Još jedna u nizu.
Razmišljam o svemu. Životu kakav živim, ljudima koji su otišli iz mojeg života, ljudima koji su došli u njega, o propuštenim prilikama i onima koje su ispred mene.
Mnogo sam razmišljao i shvatio da doista, odabrao sam ovaj život kakav živim.
iako doduše nesvjesno tada.
Nikada neću povući da sam prošao stvari koje nikada neki neće i kada sam s 16 godina pomagao ljudima starima kao ja sada ili čak starijima govorili su mi kako sam zrel i kako je čudno sresti nekoga mladoga kao ja koji tako razmišlja.
Nitko nije pitao kako mogu pomoći ljudima kojima se raspada veza a imam 16 godina? ali ja sam tada bio 2 godine u vezi. Nitko nije razumio kako mogu pomoći oko problema koje su imali doma, ali imao sam ih i ja. Prolazio ih. I bio svjestan kada sam pogriješio i drugima govorio da rade ono što sam znao da sam ja trebao.
nekako, ja sam uvijek sve naučio tek kada sam pogriješio.
Nije to toliko ni loše, kažu da je to najbolja škola. ne bi znao, znam da je bolna škola ali na kraju, izgradila me je.
No, ljudi koji su tada bili slični meni, promijenili su se kasnije.
malo njih i dalje je ostalo isto.
Razlog je bio...
ja nikada nisam lažirao svoje emocije, uvijek sam ih iskreno iznosio kao i sada na ovaj blog. neovisno o broju komentara. neovisno o broju ljudi koji će to čitati. jer prvenstveno ovo pišem da bih izbacio iz sebe sve. a onda pomislim, možda nekome ovo može i pomoći da shvati da postoje ljudi kao on/ ona.
Da i kada te ljudi iznevjere bezbroj puta da ne gubiš vjeru u ljubav. Jer ljubav je divna.
da ne vjeruješ u ono što ti ne dokažu jer ljudi često lažu samo da bi dobili ono što trebaju a onda vas iskorištene ostave.
Želim vam svima nešto poručiti...
kada dođete do određenih godina, pretežno 18+ počnu vas forsirati da naglo odrastete.
Ne želim vam reći da nikada ne odrastete, jebiga, biti petar pan u današnje vrijeme vrlo je loš izbor..
Ali želim vam reći da se sjetite mene svaki puta kada pomislite da morate zaboraviti sanjariti jer nisam ja tužan zato što sanjarim. tužan sam jer zaboravim živjeti. I da nikada nikome ne dopustite da vas promijeni.
Odrasti ne znači prestati svijet istim očima kao sada, niti prestati vjerovati u romantiku i ljubav u bajkovite romanse koje se rijetko događaju.
Neće se nikada dogoditi ako prestanete to željeti i ako prestanete vjerovati da to možete.
Izgubio sam vjeru u maltane sve u životu. tu sam možda pogriješio. nije moralo ispasti baš tako. Ali ok, kažem na početku postao, ja sam odabrao put kojim idem i život koji živim upravo tako kako ga živim.
I dalje, ljudi dolaze do mene oni koji su se promijenili kažu daj joza kad ćeš se promijeniti više.
Znate kada ? doista...
Nikada. Za mene je život jedno veliko sranje i mrzim ga.
Ja za razliku od većine nisam pio da bi se zabavljao nego da bi ubio vrijeme jer sam mislio da će tako brže doći neko bolje vrijeme.
Za razliku od vas ako čitate, koji ste kakti uzdigli se iz svega. Ja sam imao prave terete. Ja nisam rekao hvata me ''depra''. Kod mene je bolest depresija uvijek prisutna. I ljudi kao ja trebali bi se liječiti, tako kažu.
Zar da dopustim nekim doktorima i lijekovima da promijene moj život?
Ja zapravo želim ostati ovakav, da. Istina je.
Ja ne želim ustati ujutro i reći kako je divan dan. početi ga pun optimizma, boriti se za sreću i smijati se kao da sam osvojio cijeli svijet.
Ja nikada nisam komentirao vaše lažne indetitete dok ste pokušavali biti osoba kao ja ili slična meni. Pa zašto sada itko komentira moj?
Dakle, ako jednog dana poželite promijeniti sebe kako bi se uklopili u svijet u kojem je većina. Ako jednog dana pomislite da sve ono mračno i lijepo, romantično i ponekad bolno, izopačeno nije zrelo i odraslo.
Varate se i nedajte se zavarati.
Postoje putevi u životu kojima su hodali obični ljudi, propalice, pjesnici, glumci, skladatelji i redatelji. svi oni kojima nešto predstavlja biti poznat u ovome svijetu.
postoje oni koji su živote živjeli u tami, tuzi, samoći.
Oni koju su naučili živjeti samo tako. i na kraju postali jedno s divnom i hladnom tamom. jedno s samoćom.
Napisali najdivnija djela koja se i danas čitaju.
zapamtite, vaš indetitet je samo vaš i ne dopustite ikome da utječe ikada na njega. Godine nemaju veze s njime..
Drago mi je da blogeri i danas postoje.
nadam se da će barem par od vas jednog dana shvatiti ono što sam pisao u ovome postu.
Ništa, ponavljam, ništa na svijetu nije bitnije od biti svoj. zauvijek.
Stalo mi je do vas iako vas ne znam jer vjerujem da niste tu kako bi privukli pažnju, najposlje, blogovi to više ni ne mogu biti. jer odavno su izgubili publicitet. sada je za to facebook.
Ne odustajte od svojih snova. ako ikada budete trebali podršku a čitali ste ovo i našli se u mojim postovima. kontaktirajte me. uvijek je ime isto.
Blacken the angel. :)
