Ideali ne postoje
Dobro veće
Ako ste žedni krvi, pijte moju
ako ste gladni mesa, moje rastrgajte
ako želite bol, u meni je budite
ako želite ljubit mrtvo tijelo, mene ljubite.
Ovo je vapaj od života
tu ne postoji ljepota
samo mržnja prema životu
zaboravio sam njegovu ljepotu.
Želite li gledati patnju
rastvorite moje grudi
sve što želite, tu je u mojem srcu ono vam nudi
sva bol je tu, otvorite me
strgajte me, ubite me i uzmite moju bol.
Pružam ruke prema nebu
oblaci visoko na nebu lebdu
oblaci su visoko
smrznute suze skrivaju moje polumrtvo oko.
Krv topla izvana me grije
suza moje lice mije
iznutra zima, studeni dolazi
na grob mi križ stavite da po njemu nitko ne gazi.
Pokrijte me zemljom, crnom poput moje duše
prije nego umrem dajte mi da osjetim vjetar što puše
ako ste gladni krvi, pijte je dok iz mene teče
spustite me u grob moj, počivalište moje vječno, dobro veće.
Pozdrav svima i drago mi je da se opet srećemo u redovima mojih postova :)
Nadam se da će te i u ovom kao i u onima prije pronaći nešto što vam se sviđa, nešto što vam pomaže ili nešto u čemu se pronalazite.
Što god našli u ovom postu i svim drugima, ne može biti krivo :) Zato mi je drago da išta u njima pronađete.
Moja učestala pisanja na blogu vjerojatno su razlog toga što sam ovako zabrinut oko svega što me spopalo ovih zadnjih mjeseci i problema u koje sam se uvalio. Valjda sam dovoljno star da budem samostalan ali mislim kako ipak nisam bio dovoljno zreo u glavi kada sam se upustio u to. ali shvaćam, ovo je životna škola i kada padnete do dna. tamo ostanete ili idete dalje. to je ona hladna i realna škola života kojom nas on vodi.
Prolazim gradom često noću, više nego danju. I uvijek gledam kroz prozor autobusa kada se vozim pokraj parkova ili trgova. Jedno je divno ukrašen neki manji prostor, sav u reklamama i kipovima dok je drugi dio sav zeleni. Lijepe lampe uz stazu za šetanje i klupice za odmaranje.
Pitate se zašto ovo pišem? Zato jer je lijepo. I pokušavam riječima dočarati ljepotu tih divnih prigušenih lampi uz stazice, to lišće koje polumrtvo u raznim bojama kao u svojim vremenskim nošnjama pleše na povjetarcu dok pada na pod di konačno i umiru.
pokušavam vam pokazati kako za veliku ljepotu u svijetu ne moramo putovati u nepoznata mjesta. svi gradovi imaju parkove, i svi su vjerujem barem približno lijepi onima u zagrebu. Ima i ljepših, a siv govorimo kako želimo otići na neko lijepo mjesto. mislim da sam otkrio novo lijepo mjesto, koje si uvijek mogu priuštiti. I u kojem sam uvijek bio, a gledao ga krivim očima.
Stalno maštam a ovaj svijet me stalno sve više guši. Ali nije da s maštom bježim od problema, nego zamišljam kako ću u budućnosti ako se iz svega ovoga izvučem. Morao bih moći... Ne znam samo kako...
Svi su uz tebe, svi te podržavaju ali nitko ne može stvarno razumjeti jer to nisu oni. pa ni sav njihov trud onda na kraju, nije dovoljan.
Moja mašta je stvarno nešto posebno, uvijek sam u njoj i uvijek se nadam da tamo i ostanem. Moja želja da promijenim neke stvari. Moji snovi da se brinem o nezbrinutoj djeci i da pomažem životinjama.
Da, djeci i životinjama. Odraslim ljudima ne. Jer nisu zaslužili, jer nažalost, većina njih ni živjeti ne zaslužuje.
Ovaj post ne treba slike, jer ovo se slikama ne može opisati. Jedna slika vrijedi tisuću riječi, po meni samo kada je uslikana fotoaparatom.
Jer nacrtana napuštena djeca i mokra ulica, prljava i izgladnjela nikada nisu kao ona uslikana. No ja volim pisati i vjerujem da ono što pročitamo, može itekako dobro stvoriti slike u našim glavama. :)
Iz sjene
Oko mene lica zabrinuta
jure amo, jure tamo, posvuda
a ja stojim
kao da ne postojim
i nitko me ne sluša
kada dozivam ih da stanu
kada doziva ih moja duša.
Oko mene svijet od leda
suncu da se probije nitko neda
osmijeha nema, nema ni sreće
polako ali sigurno svijet ovako, živjeti neće.
držim se za zadnje konce života
i nije to neka ljepota
gledati sve očima sive tuge
brinuti se za druge.
Malo dijete, gleda majku
u rukama drži bajku
zašto mu daje da čita bajke
kada život ga neće maziti poput majke.
Stari su ljudi, poput drveća na vjetru
samo što se ne slome, još se nadaju svijetlu
traže života, da još malo žive
umor i bore, ne slažu se s time.
Crni auti, oko njih veo tuge
vijenci i cvijeće, ispraćamo ljude druge
u tuzi obitelji što gube osobe drage
no na licu nema suza, oči im nisu vlažne.
Umjetan je svijet, i njegova ljepota
kao da je zatočio novac oči, koja grehota
zar nitko ne vidi, lijepo cvijeće što se rađa
prvim jutarnjim prometom, umire i on, i nova nada.
Oblaci bijeli, i nebo plavo
sivi su oblaci a nebo tamno
kiše što su pili prije
sada ubijaju se time.
otrov je u zraku
i svatko se boji
od svakakvih bolesti da ne oboli
a ja se bojim, za sebe i pjesničku dušu
da ne obolimo od svijeta u kojemu živimo
u kojemu jedni druge za posljedice krivimo.
svi smo isti, od krvi i mesa
svijet je izgrađen od mržnje i bijesa
još samo pjesnici i pisci u sjeni stoje
oni budućnost ne vide, i toga se boje.
Nije li tako? svi prate neke snove, neke materijalne. Imati dobre kuće i aute. a što je s obiteljima, što je s djecom i partnerima? zar je moderan svijet imati što više partnera i doživjeti starost kao gospodin u smokingu, bez prave žene uz sebe. Onda radije biram starinski način života. Želim biti kao i moji preci jer ne želim biti kopija hladnoga svijeta. Ne želim da i oni koje ja volim žive kao kopija ideala koji zapamtite, ne postoje.
Još uvijek tražim posao i još uvijek ga nisam našao. tako ako znate ikoga poznatog da na području Zagreba traži radnike javite mi na mail blackentheangel@windowslive.com ili me dodajte na msn ili ostavite u komentaru hehe.
Idem sada skuhati ručak pa se malo odmoriti, hvala još jednom što ste čitali moje postove. do čitanja :)
