Glup sam
Pozdrav svima, još jednom. Koja je najbolja inspiracija za pisanje? Nije li to onaj osjećaj kada duboko u vama boli, kada vam se oči pune suzama i kada se osjećate gotovo doslovno slomljeni? Mislim da je to upravo ono što naše duše čini umjetničkima. Ja, jesam li i ja umjetnik?
Ma nisam. ja sam samo još jedan mladi čovjek izgubljen u svome svijetu i svijetu ljudi oko njega. tražim se, molim se i nadam se da će sve jednom biti kao nekada.
No, ponavlja li se prošlost? Ponavljaju li se pogreške koje smo davno načinili? Jer mislim, mislim da mi se jedna upravo obija o glavu.
Shvatio sam da korak u ovaj svijet odraslih nije bio moj slavni korak, nije bio ni korak prema mome snu, ma on nije ni bio korak, on je bio pad koji nisam ni shvatio odmah. Kao da sam umro i tek sada shvatio da sam mrtav.
Jesam li ja doista mrtav? Jesam li? ne sjećam se kada sam zadnji put raširio ruke, osjetio zrak u sebi, u svojim plućima...
Jesam li ja doista sretan i zadovoljan životom? ili je sve to zapravo samo velika okrutna laž? ja mislim, ja mislim da je ipak laž.
Bio sam sretan zapravo onda kada ni sam nisam bio svjestan koliko sam sretan. mislim da smo najsretniji onda kada nismo svjesni svoje sreće,
toliko se naviknemo na nju da je više ni ne primjećujemo.
sve se nekako raspada, ja, prijateljstva, moja veza, moj život. sve je to tako lijepo no opet tako krhko...
Što ja imam od života? No stvarno, nije ovo još jedan ispad, još jedan loš dan ili još jedan loš trenutak. ovo je pitanje koje si ja svakodnevno ponavljam.
imam li ja išta od ovoga? Kada se čini da je sve tako lako izgubiti a preteško zamijeniti ili obnoviti ili pronaći...
Ostaju li sva sjećanja u nama i kada ih zaboravimo? ostaju li negdje duboko u glavi? u našem mozgu?
Postoji li duša doista, jer mene boli nešto što ne mogu opisati i nešto što ne mogu vidjeti, nešto iznutra, oko mene. kao da zrači bol oko mene i kao da je stvorila zidove iz kojih ne mogu pobjeći.
Bio jednom jedan dječak, izgubljen u sebi i svojim velikim snovima. nadama, vjerovanjima. bio jednom jedan mladić, slomljen svojim snovima i izgubljenih nada. jer sve što je bio i bit će, običan gubitnik.
bilo bi laž da kažem da imam samopoštovanja ili da u meni postoji imalo egocentrizma. Bilo bi laž da kažem da volim svoje postojanje ali nekada pomalo zavolim svoj život, prije nego opet iznova shvatim koliko je on gotovo sto postotni promašaj. Ma ne, ne volim da me ljudi sažaljavaju i ne volim ono sranje '' jadan ti bit će bolje''.
Ali bila bi laž da ne želim jedan topao zagrljaj, ostaviti svoje suze na nečijim grudima i udisati miris te osobe, samo šutjeti, plakati i ispuhati se. pa onda, nakon dobrog spavanja, sagledati život i stati na noge. Volio bih da mogu napokon biti miran, smiriti se i malo, onako, živjeti za sebe. u sebi. biti svoj i ničiji više.
Nakon toliko davanja na kraju meni nije ostalo ništa jer nakon toliko davanja nitko mi ništa nije vratio a tek kada sam totalno sve izgubio to sam i shvatio.
Nedostaju mi ljudi prošlosti, osjećaji ljubavi, topli dodiri i nježni poljupci. lijepi pogledi i slatkasti mirisi. nedostaju mi ljudi koje sam izgubio, žao mi je zbog onih koje ću tek izgubiti. i bojim se da se moj život nikada neće opet popraviti. jer sam previše daleko otišao u krivom smjeru.
ne mogu više izdržati, eksplodirat ću. Ne želim lagati da je sve ok, jer nije. Želim da me cura voli i cijeni i da ništa drugo ne postoji ili da naša veza ne postoji, spreman sam podnijeti cijenu ali ne želim više ovako...
jer patim i ovako svejedno. Svaki puta kada iznova čujem da nešto nije ok, i ako svaki puta čujem istu stvar da nije ok. zašto je ne bi riješili i prešli preko nje ili ako već mora biti tako, zašto ne bi onda prekinuli nego kao budale stalno udarali glavom o zid?
Ne mogu vjerovati. stvari za koje misliš da nisu dostojne da budu prepreka nečega tako lijepog i velikog u tvojem životu mogu jednostavno srušiti palaču od ljubavi koju si dijelovima svojeg srca gradio.
Palača se može renovirati ali to nikada više neće biti ono isto srce, neće biti cijelo i biti će dijelovi druge, građeni na starim temeljima. bol u onim ciglama ostaje i jednostavno, nikada više sreće ne može biti. ne potpune.
sve u mojim mislima je tako postalo tužno i mračno. shvatio sam to kada sam danas pisao roman koji pišem. Moje misli postaju mračnije i tužnije i sve što razmišljam, razmišljam kroz oči pune suza i tuga je kao rijeka, obara sve pred sobom.
kada valovi tuge razbiju svijet pred nama. U njemu ostaje samo tama.
I kada svijet oko nas, ne vidi više spas. spasa ni nema, doista.
jedino što je ostalo onda, samo je bol i ruševina sjećanja. sagrađena od jednog čovjeka, slomljena u jednom čovjeku od jednog čovjeka.
srce je stvarno ludo. volio bih da mogu živjeti bez njega, odmah bi ga izvadio i bacio, uništio i zaboravio da je postojalo.
MA ZAJEBI SVE. I ŽIVOT I LJUBAV, I LJUDE I NADE. ZAJEBI SVE. ODJEBI SVE. NIJE SVE LIJEPO I SJAJNO, MA NIŠTA NIJE LIJEPO I SJAJNO. ZAJEBI OSJEĆAJI I NADE, SNOVE... ZAJEBI SVE....
this life ain't worth living.
