Rekao sam ti. nisi morala umrijeti.
Snivaj. Draga moja, samo zaklopi oči i snivaj. Maknuti ću te noćas pa zauvijek od ove boli koju nosiš u grudima. Znam najdraža, nisi željela da ovako završi. No krhko ti tijelo govori zar ne, ne možeš još dugo s time se moraš pomiriti. Držim ti ruke, tople. Omeđene mojima koje su oblivene hladnim znojem. Bojim se, znaš da se bojim jer život koji dolazi nakon ove noći možda nikada neće biti kao prije. Ako ne nakon ove, nakon jedne skore noći znam, ostat ću sam.
A molio sam te da čuvaš svoj život, molio sam te da izbjegavaš sve što te uništava kako ne bi došlo do ovoga. Molio sam te, no moje molitve nisu bile dovoljne.
Molio sam se i bogu da te ne oduzme. No ja sam maleni čovjek. Neprimjetan u ovome moru punom kapljica. I bog ne grije samo jednu kap, on grije more. I bog ne vidi svaku kapljicu, on vidi more.
Ja sam u tome moru, vrištim i molim za tebe no nitko ne čuje. Bolan zvuk obija se o zidove mojeg glasa. I što da ti kažem sada kada je sve došlo do te granice da hodamo i ti i ja tankom linijom života.
Vidiš li ljubavi što si učinila, no ne krivim te. Željela si probati živjeti no ja sam znao, to će te i ubiti.
Molimo sam te. Baci cigaretu, nemoj uzimati otrov iz te boce u svoje tijelo. Ne upijaj. Molio sam te.
Ne budi ogorčena svijetom i životom, ne budi uništena svime što te okružuje. Molio sam te, dopusti mi da ti pokažem ljepote svijeta koje ni ja sam nisam mogao vidjeti dok tebe nisam upoznao ljubavi.
Molio sam te ali nisi me slušala i sada, vidiš li sada ljubavi.
Umireš.
Ovaj stari sat na zidu umorno okreće svoje kazaljke. Kao da je usklađen s kucanjem tvojeg srca, imate isti takt. Volio bih da tvoje srce malo brže zakuca nego što se kazaljka makne. Ljubim tvoje usne, meke i slatke. Sladak je okus smrti na tvojim usnama, slatka je bol u postelji kada te gledam kako odlaziš od mene. I sjećam se svih onih nada i obećavanja, svih onih snova koje si mi davala.
A sada je sve to samo moj san. Jer ti odlaziš a ja, ostati ću tu i snivati. Snivati i smrt čekati na tvojem grobu. Rajska vrata će me čekati znam. Jer ti si moj anđel, tebi pripadam.
Osjetiš li ovo što i ja? Ovo kao da je kraj… Tvoje bilo je nestalo, tvoje disanje se je smirilo.
Još si topla, oči su ti otvorene no znam, ne vidiš njima više. Ah ljubavi, neću plakati. Zatvorio sam ti oči i znam, nikada se neće otvoriti. Mrtvo tijelo nosio sam u bijeloj haljini. Nisam im htio dopustit od mene te oduzeti. Oprosti mi, morao sam zaplakati.
Crna vrana bila je na grani bora pod kojim sam sjedio. Bio je to pogreb tvoj. Oprosti mi, stajati nisam mogao. Bol me slomila. Crna vrana boje tvoje kose bila je visoko iznad mene. Pjevala je prirodi o tuzi a priroda je plakala. Gusta se je kiša spustila, vjetar me tugom okrunio dok sam ponizan pred tvojim mrtvim grobom klečao. Bio je to sprovod na kojemu sam bio samo ja. No nije bitno ti si ionako samo moja. Suze su se razbijale o tvoj grob. Suzama sam hranio cvijeće tvojeg groba u nadi da će barem jedna suza, barem jedan trunak moje boli umrijeti s tobom.
No nije, sve je ostalo u meni.
Zaboljelo je. Čuo sam udarac lijesa o tlo. Zemlju kako bacaju po tvojem lijesu. Nisam mogao izdržati, nisam mogao dopustiti nikada te više ne vidjeti. Skočio sam za tobom. U duboku rupu, tvoj vječan krevet, otvorio sam lijes kako bih te i danas poljubio. Otvorio sam lijes kako bi te i danas imao no ovaj put, nisam te probudio.
Ogorčen životom i time što mi mladome oduzeše ono najmilije, ono najvrjednije. Vratio sam se životu kojim sam počeo propadati bez tebe.
Sjećanja na tebe nisu mi dopuštala ubiti se. Sva obećanja i sjećanja.
No alkohol je oduzeo kontrolu nad svime. I sve je moje propalo. Sve je moje umrlo. Samo je vrt ostao. Tvoj najdraži. Vrt crvenih ruža. Samo sam njega ostavio kako bih ti uvijek mogao crvenu ružu na grob donijeti. Kako bih ti mogao dokazati da ću te voljeti zauvijek, kako sam ti i rekao.
Samotni dani, mjeseci pa i godine. Sve je prolazilo kroz mene. I vrijeme je prestalo štedjeti moje tijelo i zdravlje. Sada kada me vid više ne služi i sada kada mi se ruke tresu dok ti berem crvene ruže. I dalje te volim, u zadnjim danima ili mjesecima ma možda i godinama svojega bolnoga i dugoga života. I sjećanja su obasjana tugom, i sjećanja su krvava i bolna. Usamljenik poput mene ne može bez anđela svoga.
Možda bol nije bila tu da me ubije, možda sve ovo što znam nije ono što trebam znati. No jedno je sigurno. Volim te, volim te i zauvijek ću.
A govorio sam ti. Nemoj piti , nemoj pušiti. Bolesti koje to donosi će te ubiti.
Molio sam te, nemoj si to raditi. No nisi me slušala. I sada.
U krevetu u kojem si bila i ti. Nepomično ležim. Zagrlio sam spavaćicu koju si zadnji obukla, ljubio sam ružu koju sam jutros ubrao kako bih ti je donio.
No ovaj puta ne na grob voljena, ovu ružu nosim ti u raj.
Jer ovo je moj dan, ovo je moj kraj. Oprosti mi. No ne mogu više na ovome svijetu ostati.
I iz mojih usta krv se lije. Kako je iz tvojih nekada.
Iz moje duše bol se krije, kako u tebi nije nikada. Usamljen sam, ležim u krevetu ovome sam godinama. I čekam ovaj dan..
Dajem život, dajem sebe, i odlazim od svega. Dolazim do tebe.
Stižem sada ljubavi. Nadam se da si pred vratima raja i da me čekaš i dalje. Ako nisi, svoj raj ćemo stvoriti jer samo najbolje zaslužuju anđeli kao što si ti.
Posljednji trenutci mojeg života, posljednji trenutci naše ljubavi…
Volio bih, da nikada nismo morali umrijeti…
