BK - SEHARA
29.11.2009., nedjelja
Kostajničanka Fatima, iako teški invalid, svakodnevno napiše dvije-tri pjesme i barem jednu životnu priču
|
SRCE I DUŠA POČNU, A JA PRENESEM NA PAPIR Sabah proljetni, iako je kraj novembra. Pogledah niz ulicu. Odmah osjetih u duši neku tjeskobu. Približavala mi se u invalidskim kolicima. Ljetos smo razgovarali. Hodala je uz pomoćna kolica. Pokušavam pred njom da izgledam opušteno. I osmjeh sam navukao na lice. Samo da ne primijeti moju preveliku zabrinutost. Tek svaku treću njenu riječ, teško izgovorenu, razumio sam. Ipak, znao sam šta mi govori. Više nego uobičajeno artikulirala je rukama i glavom. Na pitanje, kako si, odgovara: - Vallahi dobro! Isti odgovor, iako teško-teško bolesna, ima i njena mati Hemsija, s kojom zajedno živi. Kako? Dever-dunja. Patnja i mučenje. To ni najvećim hrsuzima ne bih poželio. Listam rokovnik. - Kada stigneš sve ovo napisati? – Srce i duša počnu, a ja prenesem na papir – odgovara. Dotura mi rokovnik i dovikuje: - Bit ćeš opanjkan ako mi ga sutra ne vratiš. Ostajem na mjestu dok se ona, uz pomoć sestre Bibe, udaljava prema Meraji. – Niko nije utekao od sudbine – promrmlja sebi u njedra. Ulazim u avliju. Usamljenost mi ovih dana postaje uhodana navika. Previše sam s knjigom. Odlučio sam da do jutra pročitam sve što je napisala Fatima. Svakako se nesanica ušunjala u moju dušu. Polahko, ali vidljivo, iscrpljenost me savladala u praskozorje sljedećeg dana. U ušima mi odzvanjaju riječi iz rokovnika: Što je prošlo, vratiti se neće, Zašto me ne voliš, U tami srca moga, Dolazi, ne mogu više da te čekam, Dušmani mi ne daju da te volim, Nesretna u ljubavi, Tugujem s čemernim mislima, Na mezarju pored groba tvoga, Pod tvojim prozorom, Molitvom te zovem... Nemam snage ni za suze. A, rado bih se isplakao. U ruci mi rokovnik Fatimin. Biba me zove. Poslala je sestra. Jutros se ne osjeća baš dobro da bi sama došla. Čemerni trenuci. Kao da sam ja kriv za sve. Muka i gorka nevolja. I nepravda. Ko sudbinu Fatimi Halavač skroji?! Suze... Gorke suze teku meni, Ljuta tuga, neizmjerni žal. Opet mrak i snovi rastureni Odletjeli u beskrajnu dalj.  |
- 16:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.11.2009., subota
Književnik Enes-Enis Kahvić, Kostajničanin ispričao priču: POSLJEDNJE GNIJEZDO RODA
|
U posljednjim smo danima pretposljednjeg mjeseca u godini. Sunce i vrijeme proljetno. I čovjek s kojim šetam uz Unu, iako u poodmaklim godinama, ljepotom proljeća zrači. Toplinom i dobrotom. Enes-Enis Kahvić. Mi smo ga zvali Enco. Bio mi je nastavnik, a sada je ušao u lektire. Objavio je četiri knjige: Priče s Une, Mamina kosa, Čarobni štapić i Ljepotica iz djetinjstva. Još dvije čekaju izdavača. Rastopio me pričajući mi o Uni. Prvi put priznajem da je neko može, ali i zna, bolje voljeti od mene. Ili mi se samo čini!? Odlučih da objavim još neobjavljenu priču. Uz njegovu suglasnost – naravno. „Profesore, malo ćemo zamijeniti uloge: lektoriranje, odabir priče i redakturu – ovaj put ćete prepustiti meni“, više u šali mu kazah. „Srce i duša su mi puni kada učenik prevaziđe učitelja“, s osmijehom prozbori. POSLJEDNJE GNIJEZDO RODA Možda ni jedna ptica na svijetu nije tako rado viđen gost u domaćinstvima,kao što je to vitka dugokljuna,dugonoga,šarena, ljepotica-roda.One kao da znaju koliko ih ljudi vole,koliko se raduju njihovim dolasku,pa svoja gnijezda znaju napraviti na stogu sijena u sred dvorišta;Znaju one napraviti gnijezdo i na krovu sušione,dimnjaku,koji je odozgo zatvoren,a ima bočne otvore;i na rašljama nekog povećeg stabla.Mjesto koje one odaberu, to domaćini ne diraju. Rode su neke čudne ptice selice, voljene kao“svetice“ i nije bez razloga ona krilatica u narodu: “Rode donose djecu.“,jer tamo gdje se dosele rode,po nekom nepisanom pravilu,rađala su se i nova djeca,obnavljala se domaćinstva,stvarao se spokoj u narodu. Nažalost,danas je roda sve manje,ali i djece i spokoja među ljudima.Možda čovjek nije ni svjestan koliko svojom pohlepom, svojom urbanizacijom,svojim svjesnim i nesvjesnim uništavanjem okoliša,zagađivanjem prelijepih rijeka, stvaranjem otočića od plastične ambalaže u rijekama i morima, uništava živi svijet oko sebe.Milioni ptica umiru od progutanih dijelova plastičnih vrećica.Milioni ptica umiru od zagađenih voda.Nije nikakvo čudo,što i jedne ptice kao što su 'ljepotice' rode,u mnogim mjestima uz rijeke,gdje su se stoljećima pojavljivale i radovale Stanovnike,već dugo ih nema.Nema ih i vjerojatno više nikada neće doći.Ovaj najciviliziraniji čovjek ih je dijelom uništio,dijelom protjerao.... Ispričat ću vam jednu istinitu priču o rodama.  U jednom prelijepom kraju,uz obale rijeke Une,sa oba strane rijeke nalaze se dva mala gradića dvije Kostajnice.Jedna sa hrvatske,a druga sa bosanske strane.Gradići okruženi šumama obližnjih planina i zelenim brdima,kao da su iz bajke izrasli.Tu ljepotu odavno su otkrile rode.Prije pedesetak i više godina bilo je više gnijezda roda.Svake naredne godine broj gnijezda se smanjivao, da bi na kraju ostalo samo jedno, jedino u oba gradića.Dvije rode napravile su to svoje gnijezdo na dimnjaku dosta visoke starinske kuće u kojoj se nalazila i gradska apoteka.Taj dimnjak bio je odozgo prekriven četvornom cementnom pločom,a otvori za dim su bili sa strana dimnjaka.Dimnjak je stršio iznad svih ostalih dimnjaka i kuća.Dolje ispod dimnjaka doimao se strmi krov piramidalnog oblika.Ispred kuće prolazila je asfaltna cesta,a još malo niže iza kuća vidjela se kao biser čista i bistra voda rijeke Une. Ona se provlačila između mnoštva malih sedara obraslih gustim zelenim travama i šibljastim sitama.Iz svog gnijezda rode su vidjele svoje 'carstvo'.Često su odlijetale i dolijetale među te travnate otočiće i tu pronalazile sebi najslađe zalogaje. Mještani su često zastajkivali ispred apoteke i gledali kako rode uređuju svoje gnijezdo. Ponekad u jutarnjim satima i pred spavanje,proizvodile su neke čudne zvukove kliktajući i klepećući kljunovima.Bilo je to neko čudno opuštanje roda ,prije veličanstvenog zalaska sunca sa obzorja.Ogromna zlatnocrvena lopta-zalazeće sunce,zastalo bi na samoj ivici Volinjskih planina.Okolo zlatnocrveni obrisi oblačića na nebu.a ono kao da poziva ljude i životinje na zasluženi počinak.Na njemu kao da se ocrtava dimnjak sa gnijezdom.Rodac uspravan kao nijemi stražar na jednoj nozi,roda pored njega leži u gnijezdu na jajima, kao da zaspiva.Božanstven prizor smiraja dana,prelaska dnevne graje i buke u noćnu tišinu.Ubrzo će tamna koprena oviti sve u crno. Nigdje zalasci sunca nisu tako lijepi kao u tim našim krajevima uz Unu. Nakon nekoliko sedmica iz gnijezda roda počele su da proviruju dvije male glavice.Svi mještani osjećali su neku radost što se na svijet došle nove rode,nadajući se da će već narednog proljeća,umjesto jednog gnijezda,biti dva.Rodac mužjak i ženka roda,na smjenu su odlijetali na rijeku i za čas se vraćali sa hranom u kljunu.Hranili su naizmjenično svoju proždrljivu djecu. Tim malim pištavim proždrljivcima nikada nije bilo dosta. Ali,jednog dana,nesmotrena spremačica apoteke,zapalila je neke papire i otpatke u njihovoj peći.Sve bi bilo dobro da je dimnjak apoteke bio čist i da je dim polako izlazio na svoje otvore.Ispočetka dim je bio slab.Tanki pramenovi dima nisu mogli da naškode malim rodama u gnijezdu.Ali,sakupljena garež u dimnjaku iznenada se zapalila.Dim je postajao sve crnji,sve gušći.Ispred zgrade okupila se gomila svijeta.Svima su oči bile uprte prema gnijezdu i rodama.Svi su željeli da pomognu,ali kako pomoći kad su strane krova toliko strme,a dimnjak visoko.Majka roda svojim mahanjem krila rastjerivala je gomile dima da joj se mladunčad ne uguše.Mužjak rodac neprestano je odlijetao do rijeke i vračao se prema gnijezdu i dimnjaku.Apotekar Schrepril je telefonom požurivao vatrogasce da dođu.Okupljeni ljudi bili su zaprepašteni prizorom.Zar da im na oči izgori i nestane posljednje gnijezdo roda? Stigla su i kola vatrogasne službe.Pokušavali su da nađu pogodan oslonac za svoje duge vatrogasne ljestve.Nezgodno poredane kuće,nezgodni krovovi,daleko rezervoar vode za spajanje sa vatrogasnom pumpom .Vatrogasac na ljestvama naslonjenim na zid druge kuće,nemoćno je širio ruke i mahao mlaznicom pokazujući prisutnima da vode nema. Dvije rode na dimnjaku vodile su ogorčenu borbu da sačuvaju svoju mladunčad.Majka roda nije prestajala da maše svojim krilima,dok je mužjak neumorno odlijetao prema rijeci i dolijetao. Svima nam se učinilo da mužjak donosi vodu u kljunu i zalijeva po gnijezdu.Možda nam se to samo pričinjavalo,a možda je to i stvarno činio.A onda,iz malih bočnih otvora na kraju dimnjaka počeli su da izviruju plameni jezici.Svi prisutni bili su šokirani. Vatrogasci zbunjeni,ne shvaćajući da te stare austrougarske pumpe,nisu u stanju da svojim pritiskom izbace vodu na visinu iznad dimnjaka. Plamen je počeo da dodiruje krilima uspaničene ženke,ali ona nije napuštala gnijezdo.Male rode još uvijek su pištale dajući zna- kove života.Mužjak je poput mašine i neumorno,radio svoj posao Odjednom,gnijezdo se pretvorilo u plamenu buktinju..Plamen je spržio krila nemoćne ženke.Ona iako ispržena uspjela je odletjeti na jedan bor na obližnjem brdu Djed.Gnijezdo s mladunčadima nestalo je u plamenu.Izmoreni oprženi i tugom slomljeni mužjak, pridružio se svojoj ženki.Isti dan ženka se stropoštala mrtva na zemlju.Nekoliko dana ljudi su vidjeli mužjaka kako sam tuguje na istom mjestu gdje je bila i ženka.Niti je odlazio da jede,niti je pio vodu.Nakon nekoliko dana našli su i njega mrtvog pored mrtve ženke.Umro je od tuge. Tako je nestalo i posljednje gnijezdo roda u Kostajnicama. |
- 02:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Srpanj 2019 (1) Rujan 2018 (2) Travanj 2015 (1) Ožujak 2015 (1) Ožujak 2014 (2) Siječanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Rujan 2013 (1) Kolovoz 2012 (1) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (1) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (2) Travanj 2011 (1) Veljača 2011 (2) Prosinac 2010 (2) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Travanj 2010 (3) Ožujak 2010 (2) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (3) Prosinac 2009 (7) Studeni 2009 (2) |
|
"KOSTAJNIČKA SEHARA"
Monografiju "Kostajnička sehara", poklon voljenom zavičaju zagonetne ljepote, njenim prekrasnim ljudima, divnoj rijeci, našem Kesten-gradu ŠTA JE ŽIVOT?  Život nije film, a zna da bude teška drama. Život nije san, a često liči na noćnu moru... Nije ni vrijeme, ali je često nevrijeme... Nije život ni basna, ali razgovaramo sa zvijerima... Nije ni bajka, a princ se obavezno pojavi. Život nije ni dan, a zna da bude jako vedar. Nije ni noć, a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama. Ali, isto tako nije ni oblak, a prosipa kišu suza. Život je rijetko htijenje, a često moranje. Život je naš, ali mi nismo njegovi!
TEBI - KRAJU MOJ
 ---------------- PROCVALA VIŠNJA Procvala višnja rana Čim maj se oglasi, Zlato svojih grana Uvojcima krasi.  ----------------- KOSTAJNICA - DALEKA I BLISKA  Za tebe samo vijenac pletem, Posipam cvijeće putom golim, Kostajnice, najljepši kraju svijeta, Tebi dolazim, tebe volim. --------------  |