kuharica moga prijatelja Emira

utorak, 13.02.2007.

Priča o GOVEDINI .....

Što nam o govedini priča gospodin Mandić. Tamno meso, tamna perad: crna vina. U ovom pravilu također ćemo naići na zanimljive oscilacije, isto kao i na duboko ukorijenjene predrasude koje ne treba niti pokušati mijenjati. Kako pod tamnim mesom i tamnom peradi podrazumijevamo govedinu, svinjetinu, bravetinu (ovčetinu, jaretinu), odnosno patuku i gusku, već možemo pretpostaviti da ćemo prema "pozicijama" mesa i raznolikosti načina pripremanja i ovdje biti primorani da pazimo na izbor vina, ako nam je do tog stalo. Elitni dio govedine naravno je biftek. Prema sugeriranom pravilu o slaganju vina trebalo bi očekivati da se uz njega pije crno vino, ali danas prevladava potpuno obrnuta tendencija. Pripremljen na maslacu u tavi ili na roštilju gotovo bez ikakve masnoće i to tako da ostane napola krvav, biftek predstavlja "meso u čistom stanju", kako piše Roland Barthes (1915-1980) u Mitologijama. Ta krvavost je "sam razlog postojanja bifteka", pa onaj tko ga jede kao da "prisvaja bikovsku snagu"... "Isto kao što je vino za stanovit broj intelektualaca postalo medijumnička supstanca koja ih vodi do izvorne snage prirode, tako je i biftek za njih hrana otkupljenja, pomoću koje oni čine prozaičnom svoju cerebralnost i pomoću krvi i mekana mesa otkupljuju sterilnu suhoću za koju ih bez prestanka optužuju." (Barthes). Krvavi biftek, međutim, traži jednu kontamitologiju vina, što će reći da se njegova robusnost ne slaže s najjednostavnijom asocijacijom, dakle s crnim ili crvenim vinom, koje isto toliko podsjeća na krv. Stvorena je potpuno kontradiktorna kombinacija, pa se uz jednostavni, "muški" biftek pije koketno, rafinirano "žensko" piće, dakle šampanjac. Taj spoj muškog i ženskog elementa nazvao bih "plejbojevskim menijem": biftek daje snagu i ostavlja utisak jednostavnosti, ali šampanjac povećava njegovo "muško" djelovanje utoliko što samo uveseljuje, a ne opija (kao jako crno vino)... Dakako, ne treba zaboraviti da je to spoj dvaju superelitnih prehrambeno-vinskih elemenata i koliko svjedoči o delikatnom okusu, toliko potvrđuje i određeni društveni i materijalni status, a sve je to važno u ovoj mitologiji! Od čistog bifteka samo je korak daleko i operacija njegove pripreme na "tatarski", operacija u kojoj se "krvava kaša i sluzavost jaja", piše Barthes, združuje u pravom koncertu mekanih i živih tvari, u nekoj vrsti znakovitog sažetka pretporođajnih slika. Popularnost tatarskog bifteka na našim kućnim sastancima može se mjeriti još samo s beskrajnim varijantama u njegovoj pripremi, ali malo tko vodi računa da s njime slaže isključivo vrhunsko bijelo vino, ukoliko nije idealno dostupan suhi šampanjac ili neki sličan pjenušac! Eto kako tamno meso, zahvaljujući novim tendencijama, kontramitologiji ili specijalnoj primjeni, izvrdava tradicionalnom pravilu o crnom vinu. Na primjeru govedine ima još ovakvih oscilacija, ali tko bi ih sve nabrojio: tako, dok brojna jela od govedine - fileti, pržolice, turnedoi... traže dobro crno vino (nikako tanke ružice ili opola), dok dalmatinska pašticada zahtijeva čak vrlo jaka crna vina, dotle će hladni ramstek odgovarati uz suha bijela vina, isto kao što ćemo bijela vina piti uz jela od goveđeg repa ili jezika...itd.
Počeo bih sa najboljim, biftecima. Napomena uz njih je da se uglavnom uvijek prije upotrebe, posebno roštilja moraju marinirati, dan dva u ulju, uz dodatak kojeg prepolovljenog režnja češnjaka i kojeg lista lovora. Ne treba pretjeravati, a dali ćemo jednu stranu bifteka premazati tankim slojem blažeg senfa, to već zavisi o ukusu. Po meni je senf obavezan ako bifteci idu na roštilj i slično. Dužine pečenja su između minute do dvije i pol minute po strani, zavisi koliko "krvavog" želimo iznutra. Biftek se reže na ne pretanke odreske, recimo tu negdje oko 10 -15 centimetra, makar ponekad i deblje. Soli i papri se uvijek na kraju, bar ako želimo "sočni", a ne suhi i žilavi kao đon cipele!!! Sol naime otvara krvne sudove!
- 18:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>