kuharica moga prijatelja Emira

ponedjeljak, 29.01.2007.

tatarski biftek

Naziv Tatari javlja se u VIII stoljeću prvi put. Jeste da su opljačkali pola Evrope, ali ostavili su nam nešto što je i danas rasprava mnogih diskusija. To nešto poznato je pod imenom
tatarski biftek
Koliko je on točno star, to niko na ovome svijetu ne može reći, ali da je star, star je. Džingis-kan i Batu-kan zajedno sa svojim desperadosima nisu imali baš puno vremena, a ni motivacije da vuku sa sobom pokretnu kuhinju. Idealno riješenje je bilo sirovo meso koje su držali ispod sedla svog najboljeg prijatelja, konja. Meso se tokom jahanja natapalo konjskim znojem i evo idealne zamjene za "pac". Od začina su se davali samo njih par osnovnih i tu se nije puno kompliciralo. Danas ljudi trpaju svašta, i što treba i što ne treba. Moj "tatarski" naučila me jedna starija kuharica prije dosta godina, kad sam kao dijete znao ići s majkom nedjeljom na ručak u dvorac Mokrice. Držite se ovih sastojaka, ne dodajte ništa novo, kao što je recimo ona glupost od kečapa, a ako vam nešto smeta slobodno odstranite. Vjerovali ili ne, neki dodaju samo sol i papar i traže onu prostu jednostavnost koju su vjerojatno i sami Tatari tražili.
Pošto nemamo konja i ne jašemo ga dva dana i dvije noći , stavit ćemo naš biftek, lagano namazan senfom, u pac od ulja, lovora, režnja češnjaka, takodjer dva dana. U ovom slučaju biftek mora biti prekriven običnim, nikako ne maslinovim uljem, i to dobro prekriven. Sada će vam većina restorana donijeti samljeven biftek, što je glupost i ne znanje. Biftek se oštrim nožem istruže, odnosno iskida na što sitnije komadiće. Donosi se na stol u obliku plićeg kratera, koji u svojoj duplji drži jedan žumanjak. Okolo su lijepo servirani začini u malim zdjelicama. Neka vam mašta proradi pa neka to nekako izgleda na stolu, jer što se mene tiče tatarski biftek je posebna kategorija, odnosno filozofija za sebe i treba ga poštivati kao samog Boga. U posebnoj posudi ćemo napraviti majonezu od onog žumanjka i soka četvrtine limuna, dodajući kap po kap , uz miješanje, fino ulje. Dodamo meso i po malo od okolo poredanih začina. Koliko, ovisi isključivo o vama i vašem ukusu.
(20 dag bifteka,ulje, 2-3 listića lovora, 3-4 režnja češnjaka, senf, 1 žumanjak, 1/4 limuna, ulje za majonezu,po cca žličicu: što sitnije isjeckanog luka, peršina, češnjaka, mljevene crvene paprike, kiselih krastavčića, obavezno slanih fileta inćuna i kaparia,,senfa, crni papar, soli i po par kapi tabasca i Martella)
Kad sam rekao žličicu to je bilo cca, pa je bolje da prvo dodate pola, nego da odmah pokvarite okus dodajući previše nečeg što vam kasnije neće pasati.Servira se uz tost i putar, i obavezno uz šampanjac ili vrhunsko bijelo vino. Bez obzira što govedina spada u tamna mesa, dakle zahtijeva tamna vina, jedino biftek koji je toliko suptilan traži za kombinaciju nešto tako suptilno kao šampanjac. U jednom restoranu u Parizu koji se zvao "Provokator" ili tako nešto, sjećam se, servirali su mi tatarski na jedan poseban način. Navodno je tako jeo Džingis-kan! Radilo se o tatarskom koji je napravljen na uobičajeni način, s tim da je ovaj stvarno bio nešto extra, dakle bio je zalijeven i flambiran votkom par sekundi. Dovoljno da se stvori jedna fina opna oko tatarskog i jedna sasvim nova dimenzija okusa. Svaka čast starom dobrom Džingisu.
- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>