U slici i stihovima
§§§
§§§
§§§
§§§
Posjetite:
Online izložbu
Pisma za dušu:
"Vilo moja"-klapa Crikvenica
Skoro saki put
kad se mi pogjedamo
ti i ne odzdraviš
ko da se ne poznamo
A da mi te k sebi zvat
kad ćeš zaspat
prvo sna da ti rečen
da volin te još.
Vilo moja
ti si moj san, ti si moj san,
al lagje bilo bi
da si tuja mi
da te ne poznan
da te ne znan.
DOSAD "OBJAVLJENO" u Bračnim vezama:
O braku:
Kakav naslov da dam ovom tekstu?
Roditelj
Zavjet
Crtica iz dnevnika
Dar
Kako se rješiti sexa?
I sama pomisao je grijeh?
Dušo poševi me, odmah sad!
Fundamenti bračnog suživota
Mnogo zajebana radijacija
Mama, kako se prave djeca?
Bračne veze I.
Bračne veze II.
Bračne veze III.
Bračne veze IV. (Moje ja)
Bračne veze V. (potomstvo)
Druga strana bračnih odnosa
Suživot sa ženom ili gdje žive predmeti
Kako se rješavaju bračni problemi
To cheat or not to cheat
Samo jednom se ljubi
Neke stvari o partneru ipak je potrebno znati prije braka
Madr in lou
Kako sam ga skužila
Kaj ne kužiš?
§§§
Međuljudski odonosi
Gay meets pedofile
Zašto više ne pišeš, BigMamma?
Što svaka žena treba posjedovati...
HOT! Stara cura
Restoran
Što je previše, previše je
Tata
Teoretska pitanja
Kućna pravila
Quo vadis dr. Buković?
Snjeguljica viđena u Hvaru
Mentalno silovanje
Kakvima nas oni vide?
Sve smo mi Bridget?
Izaberi mene
La vita e bella
U raljama velegrada I.
Quo vadis, Croatia?
Two down, how many to go?
Zašto me niste naučili?
Ingordeca
Ne možeš bit' prorok u svom' selu
Za bloga miloga...slavimo sexualnost
Sudaranje ličnosti ili - o čitanju
Strahovi
Bajka
Svaka žena može imati svakog muškarca
PTS ili jednostavno: ZLOSTAVLJAČ
Umeđumrežite se!
Ljubav je naga
And the answer to the big question is: 42!
La vita e bella
§§§
Up close and personal...
Sine moj
Goodbye 40
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovo razočarala u ljudski rod
Uputstva za smrt
Ave Trpimire! Kosa je spašena.
Odluka je pala: Prelazim u kritičare. Za početak same sebe
Ja sam mama!
Prva polovica krize
Sjećanje
Narkoman
Volim te
Moj maji muškajac
Dan kad sam skunula ružičaste naočale
Obale moje sunčane
Kako sam se podvojila
Ti nisi samo jedan u nizu, ti si onaj koji ostaje
Savršenstvo s manom
A rekla je ne!
Fališ mi mama
Pape moj
Oda meni
Riznice sjećanja
Ustaj radni narode Crne gore, podne je
Obitelj (sa prekidima iz Portugala)
15 godina života manje
Ja sam naivna...
Mom voljenom
Dan kad je pala nevinost
Snaga je u meni
Onom kojeg volim najviše
Vikend na selu
Kameni osmijeh
Svima onima kojih više nema
Nostalgija ili povratak u budućnost
Dio mene
Zapravo ono što želim može se formulirati i ovako
Na što trebate obratiti pažnju kad ste kod mene u gostima
§§§
Hvar onlineNekretnine Hvar
-Virtualna šetnja Hvarom
-Sunčani Hvar
-Info o svim mjestima na Hvaru
-Njemački site-linkovi na Hvarske stranice
-The island of Hvar
-Hvarski portal
-Hvar travel
-Hvar-Dalmatia
-Stari Grad-portal
-Carpe diem-Hvar
-Sunny Hvar
-Hvarska biskupija
-Vrijeme u Hvaru
-Adriatica-Hvar
-Adriatica-Hvar II
-Adriagate-Hvar
-Gastronaut-hvarski restorani
-Hvar online
-"Rast" Hvar
-Ljetna šrkola Uzmah-Hvar
-Nekretnine Hvar
-Hvar hotels
-Island travel-Hvar
-Arsenal
-Opservatorij Hvar
-Aci klub Palmižana
-Morsko prase-Hvarska regata
-Apartmani na prodaju-Hvar
-Hvar foto album
Za uspomenu:
Dnevnik jedne ljubavi, by Galeb
Dan poza bure, by Galeb
Album, by Ane
Moja nona, by Ane
U našem cirkusu, by Joe Pellena
Zo Helena, by Joe Pellena
Ljud, by Joe Pellena
BLOGijaJADA [Kako mi je blog upropastio život]by Joe Pellena
Ja otac, by Hal
Dica ka dica, by Škovacera
Ines, by Škovacera
Ja znam tko sam, a ti?, by Piton
Don't forget me, by Piton
Informativka, by LTP
|
|
|
|
|
|
|
|
I bi peh i jest peh
30.06.2006., petak
Rekla mi je jednom jedna draga teta forumašica (tko zna što je s njom, dugo je nisam ni čula ni vidjela) da nikad ne pišem o negativnim i lošim stvarima jer to privlači lošu energiju.
Iskreno da vam kažem, osim smrti, ne znam što bih loše mogla prizvati a da me već jednom ove godine nije strefilo.
Od početka ove godine, blago ću se izraziti, prati me peh za pehom. I to je zaista blago rečeno jer kad netko spomene peh, uvijek se misli na neke sitnice kao kad ti pobjegne bus, izgubiš ključeve, zagori ručak i tome slično.
No što kada vam se na svaku lijepu vijest ili događaj, odmah zaredaju 3 negativne, odnosno loše vijesti/događaji?
Što kada u jednoj godini auto triput generalno nastrada, kada novac stalno bježi i nikad ga dovoljno, ponekad čak i za osnovne potrebe, kada vam se zaredaju svakakve negativne dijagnoze, kada vas napuste prijatelji bez riječi, kada ... i tako dalje.
Dobila sam dakle, nakon pustih peripetija i zivkanja, doktora koji mi može dati terapiju - u privatnoj poliklinici, urednoj, čistoj, mirišljavoj, ugodnoj, gdje "žive" isti takvi doktori.
I taj jedan strog i ozbiljan, ali stručan i otvoren za komunikaciju koji me natjerao da se skinem do pasa (a mudante i ređipet jeba te stari 10 godina - nona mi se vjerojatno okreće u grobu kad se sjeti nove donje robe koja je neotvorena ležala u ormaru čekajući "doktora") pregledavajući mi sve što se pregledati da.
Uputa na kraju druženja, strogo mirovanje sa minimalno psiho-fizičkog napora te mjesec dana tjednih vađenja krvi i tko zna do kad bez mora (posao sam jebi ga prekrižila u startu).
Pa još par pehova od jučer do danas koji su tako minorni u odnosu na ove grandiozne da ih neću ni spominjati i danas zadnji, jebeni...
Na (nikad ne znam kako se ta cesta zove), tamo iza Mercatora, čekamo na semaforu, pričamo nas dvoje s Tijiem kako ćemo mu, kad dobijemo plaću kupiti triceratona, pokušavajući mu što smirenije objasniti da bankomat nije naš i ne daje uvijek novčiće i da kartice ipak imaju granicu i da ne bismo voljeli da zbog triceratona tata završi u zatvoru, kad najednom bum.
Odletismo svi prema naprijed ni ne svativši što nam se desilo.
Čovjeku se žuri i nije nas vidio - a da se ne radi o karavanu ne bih ništa rekla.
Tiji se usro od straha, skoro doslovno, mene zatego pojas preko vrata i istego rame a T. skida sve sa neba.
Već smo zakasnili na pregled ali sestra je ljubazna preko telefona i nema problema, sačekat će nas, okrivljeni i razbijeni ispunjavaju "eurospko izvješće" (blesavog li naziva) a jadan auto s razvaljenim gepekom i blatobranom u doslovnom obliku Severininih usana - čak izgleda simpatično kao i kod nje.
Nije dovoljno što još uvijek niso otplatili moju "nesreću" prije 3 mjeseca a T. će opet morat busom na posao - po ovoj vrućini :(
Razmišljala sam, kad već ne znam dokud seže broj tih pehova godišnje, da se zaista preselimo na lanternu, no, koje sam ja sreće, ili bi nas napale ajkule koje bi doplivale iz tropa samo zbog mene ili bi oluja odnijela i lanternu i nas.
I zaista na sve načine pokušavam izvući optimizam i okrenuti sve na šalu, ali čini mi se da šavovi polako popuštaju i pitam se, ako onaj gore zaista postoji, jel to on mene jebo te zaista kažnjava zbog toga što kenjam protiv crkve & co. kad god i gdje god stignem?
Da li me kažnjava i zbog čega bi baš mene uzeo na pik?
Zbog nekoliko jointa u "mladosti", zbog toga što mi T. nije bio prvi i što nisam čekala do braka, zbog toga što ne ližem oltare i ne glumim pobožnu finu ženicu?
Zbog toga što sam rodila unatoč zabranama (ma ne, to bi trebao pohvaliti), zbog, zbog, zbog čega?!
Ili sam i ja jedna od onih koja za sve traži opravdanje u višim i inim silama?
Ne znam za vas, za druge ali ja zaista i ozbiljno to mislim, više ne mogu.
Kad će o jebo te više svanuti to moje sunce?
Za kraj kopipjestam jednu prigodno.nostalgično-reživene-tugaljivu, koja donekle dočarava moje trenutno, grozno stanje:
Dugo nisam vidio
svoj rodni kraj
proljece je sada
mene obuze sjeta.
Ja ti pisem pismo stari
prijatelju moj
daj mi reci sto ima novo
sve mi reci sto znas.
I dal jos svirate nocu pored rijeke
sad je doslo lijepo vrijeme
pjevate li one nase pjesme?
Da li ponekad sretnes moju dragu
jel jos uvijek onako lijepa
pita li za mene i dal me ceka?
Pisi mi sve.
Jutrom kad se budim cesto
tuzan sam
noci su moje duge
pozdravi drustvo i druge.
Ja ti pisem pismo stari
prijatelju moj
daj mi reci sto ima novo
sve mi reci o njoj.
I dal jos svirate nocu pored rijeke
sad je doslo lijepo vrijeme
pjevate li one nase pjesme?
Da li ponekad sretnes moju dragu
jel jos uvijek onako lijepa
pita li za mene i dal me ceka?
|
Ova krava više ne može
26.06.2006., ponedjeljak
Ja imam 24 godine (imat ću za 14 dana) a više ne mogu.
Napušta me snaga a vjerovala sam i klela se da je nemoguće.
Bolesna sam, a mlada sam - mlada u duši ali stara u tijelu.
Svjesna sam da sam uvelike sama pridonijela tom stanju - 10 kg prije i 29 u trudnoći, pa naglo mršavljenje, pa antibebi, pa neuredan život - ali poznajem ih puno takvih, a zdravi su ko dren.
A ja nisam i ljuta sam. Ali ipak najviše na hrvatsko zdravstvo.
Probat ću pojasniti.
Napravila sam ugovor s jednom osiguravateljskom kućom za zdravstveno osiguranje, iznimno je povoljno, isplati se i preručam ga svima
Sama sam dogovorila redovan pregled. Doktor (privatnik) je pronašao čvor i preporučio punkciju. Rekla sam da mi je napravi odmah jer ja poznam sebe, ne bih ja to skoro učinila. Ništa na svijetu me nije boljelo kao to. Rovanje iglom po oštećenom mesu i tako punih 10 minuta. Suze su mi same curile a ja imam visok prag boli (kad sama sama s doktorom - bez nekog svog) - toliko je bilo grozno.
Tad su mi se počele tresti ruke, i noge, i nije prestalo čitavo ovo vrijeme.
Tjedan dana kasnije otišla sam po nalaze. Nije maligno ali nije ni dobro.
Kontrola krvi - nimalo dobra, čak štoviše, očajna.
Zadnji pregled, najgori - ne bolan ali psihički najgori.
Radi se isključivo u par bolnica u Hrvatskoj.
Dođeš u bolnicu oko 7 ujutro, dođeš na red za - ne znam za što - da nas valjda, kao stoku rasporede po prostorijama od kojih svaka ima jedan broj.
Očekujem da ću i ja za onim ženama koji rade isti pregled ali ne.
-Ako se niste pregledavali kod nas, ne možete na pregled, morate tu kod naše doktorice, soba broj 2., pričekajte malo.
Oko mene milijun i jedna penzionerka, mnoge smrde, pušu, dosađuju s pitanjima koja mi ne pašu u tom momentu.
Ja mrzim čekanje. Nisam razmažena ni neuravnotežena ali kad moram dugo čekati, pogotovo u medicinskim ustanovama - luda sam. Potencijalno i opasna-psihički.
No dobro, dođem na red, inzistiram da muž uđe sa mnom, "joj gospođo, što će vam on, pa vi ste velika"
O da ti mater jebem i sve muške do 16-og koljena, no sa smješkom odvratim da ga želim i da ga pusti.
Nakon proučavajna nalaza i ovlaš pregleda prstima, "vi ćete to morati opet napraviti kod nas".
Luda, bijesna i neuračunjiva - ali nekako je uspijem ušutkati i natjerati da ne pizdi.
Nakon još sat vremena čekanja pa još sat vremena čekanja dok sredstvo "počne djelovati", nakon tjedan dana sam dobila nalaze.
Koji su malo ublažili dotadašnju paniku i strah, no "to svejedno ne znači da ste zdravi".
I onda u međuvremenu osiguranje ode u stečaj i čekaš skoro mjesec dana da se prebačaj u drugu firmu realizira.
A dotad si broj, komad bolesnog namještaja, nikome se ne fućka za to hoćeš li morati sve to proći ponovo kod "socijalnika" (socijalnog doktora) ili ćeš čekati svog privatnika i u međuvremenu otić kvragu.
I danas, kad sam bila uvjerena da ću dobiti terapiju i da više neću biti kronično umorna, da me neće više leđa užasno boljeti i tome slično - dobijem odgovor kako moram u BOLNICU, kod novog doktora, po drugo mišljenje jer kao, što, privatici ne valjaju mater vam?...i po drugo mišljenje jer su rezultati dvosmisleni i zbunjujući.
Kad sam pitala zašto mi to ne izvade, kad je supstitut zaista djelotvoran i jednostavan, odgovor je, pa ikak moramo probati, moda se i spasi. ALi što ako ja to ne želim spasiti, ako odlučim da mi ne treba?
-To nije vaš problem. Mi ćemo o tome odlučiti.
Aaaaaaaaaaa?!?!?!?!
Ali to je moje tijelo...valjda ja imam pravo odlučivati o tome. Samo sam čekala da mi spomene boga i njegovu volju da počnem rigati vatru i ubijati sve pred sobom.
I čovječe, psovala sam - doktorici koju volim :(
-Kad nakon svega dobijete terapiju, morate biti u Zagrebu još neko vrijeme da vidimo kako terapija djeluje, napravit ćete nekoliko vađenja krvi da vidimo da li vam je citiram udarilo na kosti.
Šok i nevjerica, a ona je to tako izvalila kao da mi je naraso prišt na čelu pa će ga ona probit i vidjet da li je tu još gnjoja.
Zašto nas tretiraju kao stoku, zašto su uvjereni da moramo trpiti i tolerirati brojne neugodne preglede i situacije i tretmane kao da smo...nevidljivi.
I jebo te, zašto ne vjeruju privatnicima, koji nas tretiraju kao ljude, koji nam se posvete potpuno, koji nam odgovore na bilo koje pitanje i koji su humani?
A ja zaista više ne mogu, moram ić na more, želim radit, a sad opet ispočetka. Želim da mi se konačno prestanu trest ruke, da mogu pisati u bilježnisu slovima, a ne nečem što liči na slova.
Želim samo opet biti normalna, a moj je način očito kriv.
A oni će odlučiti u moje ime, jer ja izbora nemam :(
|
Saudade
23.06.2006., petak
U nekim stvarima, čini mi se da sam najosjetljivija osoba na svijetu. Oprostite na izrazu ali mene zaista pun kurac stvari može rasplakati.
Ali (osim tragičnih slučajeva i djece) ništa me ne može rasplakati kao nostalgija. Svaki put kad je na tv-u neki prilog o Hvaru ili kad se spominje Hvar - ja plačem kao da sutra neće svanuti.
Kad sam napustila faks, isplanirala sam odlazak u inozemstvo po par mjeseci u 3 države i sva sreća da je mama u to vrijeme gledala 8 MM i da sam ja nedugo kasnije upoznala buidućeg muža jer da se to nije desilo i da sam ja zaista otišla, iskreno mislim da bih u kratkom roku uvela i umrla od tuge i sjete.
Divim se svakom tko je uspio preživjeti vani, ja ne bih mogla živjeti bez našeg jezika, mentaliteta (koji je često puta iskreno proklet), zraka i svega toga što čini jedan dom domom.
Otkako sam se preselila u Zagreb a ima tomu nepunih 5 godina, iako sam oduvijek bila zaljubljena u Hvar, postala sam svjesna toga u kakvom sam zapravo raju živjela 19 godina. Otad je svaki povratak doma posebna svečanost osjećaja i ljubavi. Vidjet more, pjacu, one uske kale koje oduvijek imaju poseban miris, miris doma, obitelji, ljubavi, to je zaista nešto neopisivo.
Zimi, iako je sve pusto i prazno, Hvar ima posebnu čar, pogotovo meni koja tek tada, van sezone mogu uživati s obitelji i u Hvaru u punom smislu te riječi. Osjećam se kao da je tada čitav grad podređen meni i prazan samo da bih ga ja mogla vidjeti u njegovoj punoj ljepoti.
Ljeti, iako je gužva i nemaš gdje baciti iglu da padne na pod, Hvar opet ima posebnu čar. Okupan toplim suncem, cvili pod težinom sezone i turista izgleda opet lijepo, svečano i posebno.
Bez obzira u koje doba godine ga posjetim a ako sam u punom sastavu (stari, stara, brat i moja dva dečka), tek onda sam iskreno sretna i zadovoljna i osjećam se kao dio one fraze "ne postoji problem koji je nerješiv).
Meni je moja obitelj strašno važna, a kad kažem obitelj mislim na muža, sina, mamu, tatu i brata i jako mi je teško kad jednog od njih nema blizu mene. Nema potrebe pisati o tome kako sam sa roditeljima od rođenja imala samo prekrasan odnos pun povjerenja i ljubavi i za svakog od njih, uključujući naravno i muža, sina i brata bih dala sve na svijetu i napravila sve što treba.
Ovih dana, kada sve miriše na ljeto, sunce i uživanje, srce me boli iz sekunde u sekundu jer doslovno plače za njima, za morem, ribom, za obitelji jednom rječju.
Ovo će ljeto biti test mojih osjećaja i izdržljivosti jer ću jedno vrijeme biti odvojena od muža i sina i drži me samo to što ću svaku minutu uložiti u rad - dok se ne onesvijestim od pozitivnog, radnog umora :)
|
Sine moj
22.06.2006., četvrtak
Želim ovo sačuvati za uspomenu da jednom mogu izvući iz prašine i pokazati ti.
Pisala sam ti pisma, prvu godinu, kasnije više nisam ispričavajući se sama sebi i svakodnevno odgađajući za sutra. Ne bi bilo fer prema tebi pisati ti pisma danima kasnije i lažirati datum.
Čak nisam, kao mnoštvo žena koje poznajem, bilježila sve novosti iz našeg i tvog života.
Jako se sramim i neću si to lako oprostiti.
Ti naravno znaš da te volim ali ja ti ničim ne mogu dovoljno zorno dokazati koliko je ta ljubav jaka.
Čista. Neiskvarena. Ozbiljna. Iskrena. Jaka do bola. Do suza.
Dovoljno je samo pogledati te dok spavaš da mi srce umalo ne iskoči iz grudi od siline kucanja prema tebi i za tebe. Narastao si, uozbiljio se, sazrio daleko dalje od svojih vršnjaka. Znaš sve riječi, samo te otorinogaringologija još zeza.
Znaš pjevati, plesati, ispričati nekoliko priča.
Znaš nacrtati mamu i tatu - sa dva ogromna oka i tankim rukama.
Znaš napisati mama i tata.
Pročitati mama, tata, svoje ime, nona, dide, barbino ime.
Znaš slagati kockice i puzzle, znaš igrati feeding frenzy, dinner dash, ricochet, astral tournament i winnie pooh-a na kompujotru. Čak i čnljs uživo, a da ne govorim o prepoznavanju brojeva na kockici. Obožavaš ninđe kornjače i crtiće općenito. Iako možda malo više uživaš gledajući Van Helsinga.
Strašno sam ponosna na tebe jer si osjetljiv na nepravdu, na tuđu bol i suze i želiš pomoći svima oko sebe. Kako paziš na male bebe s kojima se družimo, nevjerojatno. Svaki dan mi pokazuješ svoju veliku ljubav prema meni, grliš, ljubiš i vičeš "mama, voooolim te naaaajviše na svijetu". Rekao si mi neki dan da se ništa ne brinem jer ćeš me ti zauvijek čuvati. :smajlić koji se topi od ljubavi:
Brineš se o svojim kućnim ljubimcima, pomažeš mi u svemu, u vrtiću si najbolji i tete se više ni ne trude sakriti naklonost prema tebi. A ja sam preponosna i sretna jer izgleda da taj naš proces zvan odgoj uspijeva.
Nisi više beba, i jesi i želiš biti ozbiljan jer je, kako kažeš, biti mali tako bez veze. Nasmijavaš nas do suza ponekad, mislim da si tu crtu humora pokupio s moje strane. Svi kažu da ličiš na mene, ali ja to ne vidim, meni si isti tata. Mislim da ćeš biti visok, makar kao tata. I nadam se da nećeš imati problema s kilama, kao mama - jer ću se sama pobrinuti za to.
Želim ti usaditi neke vrijednosti koje su meni usadili moji roditelji. Želim da znaš da ćemo ti ja i tvoj tata uvijek biti podrška, utjeha i sigurna luka. Želim da znaš kako na mene uvijek možeš računati.
Da ću te zauvijek, bez obzira na sve što život donese, voljeti više nego ikoga na ovog svijetu.
Želim da znaš da sam spremna i umrijeti za tebe ako treba. Više od ičeg na ovog svijetu želim da samo budeš čovjek. Sretan čovjek. Da te ne pokvare ni ljudi ni novac. I iako znam da ćeš, naravno, jednom otići od mene, želim da me ne zaboraviš i da ti ne postanem opterećenje. Da me makar jednom tjedno razveseliš preko telefona, ako ne uživo.
I za kraj, želim da znaš kako sam se i ja rodila onog dana kad si ti došao na svijet.
Otad sam iskreno sretna, cjelovita, ispunjena i s ostvarenim ciljem mog postojanja.
Volim te, tijelu moga tijela, krvi moje krvi, srce moga srca.
Volim te do neba i natrag, Tiji moj mali, slatki najdraži.
|
Moja najbolja i najdraža, za cijeli život.
20.06.2006., utorak
Danas je mojoj R. rođendan. Dovoljno je bilo čuti joj glas da mi uljepša ne samo dan nego i cijelo proljeće.
R. je moja najbolja prijateljica, još od drugog srednje.
Ja i F. sjedile smo u zadnjoj klupi a ispred nas nekakva zelena točkasta majica i crvene rebe iz kojih je virio rub čipkastih gaćica. Ne samo da nas je osvojila čipkom nego i mudrošću, zrelošću, stavom.
R. je prva koja je preko telefona čula za + na testu, ona je prva kojoj ću povjeriti neke recimo tajne.
R. svake godine dođe kod nas u Zagreb i jedina je koja ostane i po nekoliko tjedana jer zna koliko patim za "morskim ljudima".
R. mi je ove godine potvrdila koliko je veliko naše prijateljstvo i zašto je toliko volim.
Otišle smo jednu večer u dućan, ja sam vozila. Ispred nas se odjednom stvorio auto a ja sam kao prava plaviša kočivši zatvorila oči.
I dok sam ispred auta u šoku lila suze, grlila me i govorila kako je sretna da je ona sa mnom, a ne Tiji, govorila mi kako je sve u redu i kako je najbitnije da Tiji nije izgubio mamu, tješila me i bila sa mon u najgorem trenutku mog života, ljubila me iako ona nije tip za ljubljenje, pogotovo s ženskama, R. je ona koju moja nona s neba pazi da može uvijek biti sa mnom, u svim važnim segmentima mog života.
R. je osoba koju ću voljeti cijelog života, ona je moja prava i jedina najbolja prijateljica.
Volim te R., želim ti sretan rođendan i da se ove godine rješi taj jebeni spor i da konačno budete slobodni i sretni vas dvoje, kako i zaslužujete.
|
Usput
19.06.2006., ponedjeljak
Uvijek me u ovo kasno proljeće pukne nekakva depresijica, odnosno bolje reći sjeta.
Ne znam zašto je to tako, znam da dio ima veze s nostalgijom, čežnjom, umorom i baterijama na kraju snaga, ali ove godine baš posebno.
Stalno se sjećam mora, društva, zabavljanja, simpatija, svaka pjesma koju čujem me vrati u neko doba, događaj, osjećaj...
Valjda sam stvarno ušla u minus i s energijom i snagom i svime...
Baš bih od gušta izašla van s mužem, društvom i zabavila se ono...do jaja.
Ali nema šanse, ne zato što ne možemo izaći ili ne znamo kako se zabaviti nego stalno postoje neke kočnice, misli kako smo odrasli i roditelji i kako se ne smijemo glupirati i tome slično.
A i bome nismo jedini, svi naši prijatelji se manje više tako osjećaju...
Bome smo se baš pretvorili u roditelje, odgajatelje, a ja, iako ovo mi je ovo ljeto radno i solo, već sad umirem od tuge jer ću bit odvojena od Tijia dvaput po dva tjedna (lakše je izdržat odvojenost od supružnika).
To je valjda cijena roditeljstva, čak i kad dobiješ priliku za uživanje i soliranje, tužan si što nisi sa svojim djetetom. :)
|
I ja sam pušač - shame on me
08.06.2006., četvrtak
Samo sam čekala dan kad će i naša wannabe popular država pokrenuti pitanje (ne)pušenja.
Gdje god se okrenem zadnjih dana, svi bruje o (ne)pušenju i cigaretama.
Neki se bore za zabranu, neki se bore za svoja prava na izbor "poroka".
Pušim od kraja osmog razreda što bi u prijevodu značilo punih 10 godina.
Nisam se nikad skrivala od staraca niti bi, kao većina moje ekipe u subotu navečer ispušila kutije-dvije.
Moja mama puši i moj tata puši. Buraz je zakleti nepušač.
Oduvijek se družim s pušačima, živim s pušačima, hodam s pušačima a i udala sam se za pušača.
Nezamisliv mi je izlazak ili pijenje kave bez cigarete, kao uostalom i svakodnevni život. Priznajem, ovisnik sam.
Najgore od svega mi je kad mi u posjetu dođu nepušači pa ja iz kurtoazije moram glumiti finoću i proživljavati apstinentsku krizu, posebice kad mi se nepušaći nacrtaju na cijelodnevno druženje, po mogućnosti kad pada kiša pa ne možemo bit u dvorištu.
Kod nepušača više ne idem u posjete jer mi se ne da glumiti razbojnika koji se skriva po balkonima i terasama, a nisam tip kojem je gušt apstinirat zbog društva, pa makar ono bilo i najbolje.
Razumijem da nepušačima smeta dim i to zaista poštujem kad moram i kada sam u društvu takvih.
I normalno mi je da se u javnim ustanovama ne puši, normalno mi je i da u kafiću postoji dio za nepušače, ali brate mili, da mi netko zabrani pušenje na cesti (što ja, da se razumijmo inače ne prakticiram jer sam fina...lol)...mislim ono.
Pa komu smeta ako netko zapali na tramvajskoj stanici, ako baš primjetimo da netko pada u komu od dima cigarete, odmaknut ćemo se...
I tako dalje...
Ne volim da nas se na ovakav način separira i odvaja od ostatka društva jer smatram da je pušenje, od svih zala na ovom svijetu najmanje.
Draže mi je da mi 10 ljudi zapali u boravku nego da mi jedan mazne nešto iz kuće, a ima ih.
Iskreno, iako ni najmanje nisam gadljiva, draže mi je da mi netko popuši kutiju cigara nego da se izasere u zahodu pa da tjedan dana ne mogu ubiti taj smrad.
I nekako mi se na kraju svega čini da ćemo kroz nekoliko desetljeća biti žigosani posred čela i izolirani u nekakv rezervat naziva "gamad razvratnička - pušači"
Mislim onak, ja samo pušim...ne ubijam, ne kradem, ne varam, ne kvarim...samo jebo vas, pušim cigarete.
Neš ti poroka...
|
Imitatori/ce
04.06.2006., nedjelja
Od svih mana na ovome svijetu, uvijek sam najmanje voljela imitiranje i hvalisanje.
Ni najmanje se nemam namjeru hvaliti jer to niti je moj stil niti mi je nešto milo.
Naravno, tu ne mislim na hvale tipa "konačno sam dovršila onaj posao, sredila sam kuću konačno, dijete mi je prohodalo i sl.), ali recimo, hvaliti se novim stanom pred osobom koja grca u dugovima i podstanarje, je nešto zaista neumjesno.
Od kad znam za sebe, uvijek je kraj mene bila makar jedna imitatorica.
Imitiranja idu od najbenignijih i najbezazlenijih stvari tipa: "ja si kupim zelenu penkalu, imitatorica sutra osvane sa zelenom penkalom".
U jednom periodu mi je strašno imponiralo što je jedna imitatorica silom htjela izgledati kao ja. Imala je identičnu frizuru i boju kose, isti stil oblačenja, a kasnije je uletila i u naše društvo.
Godinama mi pak ti imitatori sve više idu na živce.
Ako se ja pohvalim nekim novim podvigom mog djeteta, pusti me da uživam u momentu, nemoj mi odmah hvaliti svoje 2 godine starije dijete, koje je logično i prirodno "naprednije" od moga.
A možda ćeš se i prevariti, kao jednom jedna teta, koja je, hvaleći svoje 2 i pol godine starije dijete pred mojim, umrla od srama jer je Tiji, iako toliko mlađi, iste sekunde ponovio sve ono što njeno dijete navodno može.
Ima i onih koje recimo, kad me ponjuše, sutradan identično mirišu, ima onih koje sutradan osvanu s istom torbom, ali u zadnje vrijeme, nešto što me zaista pogodilo, razočalo i rastužilo prelazi sve granice imitiranja i kopiranja.
Izradom nakita počela sam se baviti prije puno godina, ali intenzivno prije dvije. Nadobudno sam objavila fotke na forumu, ne toliko da bih zaradila nego da bih se, eto baš pohvalila svojim hobijem.
Uskoro su se pridružile i druge "hobistice", što me stvarno razveselilo jer ne želim da ljudi misle kako držim monopol nad hobijem.
Nedavno sam se priključila forumu koji se bavi hobijima i u mnoštvu topica nabasam na neki zanimljivog naslova, otvorim ga i padnem sa stolice.
Slike mog nakita...odakle kad ih ja nisam stavila ?!? Skrolam i čudim se...definitivno ih nisam ja fotografirala jer sam ja svojima pridavala više pažnje, na podlogu, na svijetlo i tako dalje.
Najsmiješnije od svega, curu sam skužila po mini biografiji, po lokaciji, dobi djeteta i još nekim sitnicama.
Možda će se netko čuditi što je nisam "provalila" i otkrila, no nemam ni namjeru. Čemu?
Ako je ona toliko "jadna?" da ne može smisliti neku vlastitu kreaciju, samo nek kopira moje, tko ju fućka.
Ja i tako u životu nisam napravila dvije identične ogrlice a i uvijek idem dalje, napredujem i usavršavam se...i te slike koje sam kod nje vidjela su mi u ovom momentu passe i demode...
Nisam ni ja naravno blagoslovljena neiscrpnom inspiracijom pa se često inspiriram nekim viđenim komadom nakita ili detaljem, no sasvim sigurno mi ne pada na pamet iskopirati dizajn i izvedbu u cijelosti od nekog koga poznam, a bome ni inače.
A možda bi mi to na kraju zapravo i dalje trebalo imponirati?
|
Rapsodija sjećanja
03.06.2006., subota
Prije 5 godina...
Kako to daleko zvuči.
Prije 5 godina se ostvario jedan davni san sanjan makar jednom godišnje.
A nije bio moj.
Prije 5 godina radila sam tamo ghdje mi je bilo najljepše u čitavoj mojoj "karijeri".
I nisam htjela van, a J- me nagovorila.
I nisam htjela u disco, a J. me nagovorila.
I ostala sam sama u jednom momentu na podiju, al nije mi bilo žao.
Jer sam, shvativši da plešem sama, izašla van i upoznala svoju sudbinu.
I otad je moje srce zarobljeno.
Zauvijek.
Iako naravno ima problema.
Iako zaljubljenost prolazi.
Iako rutina nagriza život.
Iako se prošlost ne može ponoviti.
Iako se vremenom ljubav pretvara u platonsku.
Iako vremenom poželimo nešto novo i drukčije.
Bez obzira na sve, ja sam svoje obećala i dane riječi se držim.
Volim te T. kao što nikada nikoga nisam niti ću.
|
Tulilica
01.06.2006., četvrtak
Sjećam se, to mi je jedno od prvih sjećanja, stara je uvijek slušala "Crvenu jabuku", "Riznice sjećanja".
Kroz pubertet a i kasnije, tulila sam i na sam spomen tog benda. I još mnogih. Pjesama. I bendova.
I mislila sam, sanjareći često ležeći na krevetu i gledajući kroz prozor tetine sobice u kojoj sam živjela kroz srednju školu, jednom kad upoznam čovjeka svog života, udam se i rodim djete, nikad više neću plakati kad zasvira neka "kilingmisoftli" pjesma...
Pa sam upoznala čovjeka svog života.
I isplakala hektolitre suza dok smo bili razdvojeni.
Pa sam se udala.
I isplakala hektolitre suza dok sam trudna bila na Hvaru a on u Zagrebu.
Pa sam rodila.
I uredno, makar jednom mjesečno plačem od ljubavi prema njemu.
Pa plačam kad se svađamo, kad se pomirimo, kad se sexamo, kad gledamo filmove (sjećate se Božića i reklame o bakterijama?).
Ali i dalje, nevezano za mjesto, vrijeme, društvo, feeling, raspoloženje, zasvira li neka pjesma s albuma "Riznice sjećanja", "Bacila je sve niz rijeku", "Galeb i ja", "Ruski voz", "Sutra će te ponit" i mogla bi ja ovako do ujutro a do stranih nisam ni došla....plačem i tulim kao kišna godina.
A mislila sam da će prestati kad narastem.
ispisaću po nebu riječi za tebe
vjekova mir vraćaš mi ti
smiruješ vode nabujale
moj šapat i krik ćeš pomiriti
pijem ti dah kao lijek
svaku noć, prije no što usnim ja
i taj tren i zauvijek
samo ti, ti si mi u mislima
i kad nisi tu, kraj mene
da znaš da me boliš
i noćas ja ću da te čuvam dok
spavaš
i ljubim tamo gdje najviše voliš
dok sanjaš
hodao sam ja bos po oštrici
kavez samoće život mi gradio
i stalno čekaš lopova da karte
otvori
hiljadu puta dosad me uvalio
ljubim ti oči k'o u bunilu
svaku noć tu boju usnim ja
ti si izvjesnost u ovom ludilu
i jedino sunce što mi sja
|
|
|
|
|
|
|
|
At Free games @ GameNest you will find tons of
free online games thet you
can play right in your browser:
action games,
arcade games,
sports games, flash
games, puzzles and
more! No matter what kind of online games
you like to play, we have them all! Disclaimer: Free games @
GameNest site was created for only one reason - to bring web surfers the best
and newest free online games . By no means
do we claim that any free online games on this web site to be our creation, or
take credit for making that games. All the games on this web site are
sole property of their creators and designers, we are only helping them
sstrongad their excellent work. We also take no responsibility for any content
published in any game made available on this web site. Thank you very much for
playing free games on Free games @ GameNest!
|
|
