Ja imam 24 godine (imat ću za 14 dana) a više ne mogu.
Napušta me snaga a vjerovala sam i klela se da je nemoguće.
Bolesna sam, a mlada sam - mlada u duši ali stara u tijelu.
Svjesna sam da sam uvelike sama pridonijela tom stanju - 10 kg prije i 29 u trudnoći, pa naglo mršavljenje, pa antibebi, pa neuredan život - ali poznajem ih puno takvih, a zdravi su ko dren.
A ja nisam i ljuta sam. Ali ipak najviše na hrvatsko zdravstvo.
Probat ću pojasniti.
Napravila sam ugovor s jednom osiguravateljskom kućom za zdravstveno osiguranje, iznimno je povoljno, isplati se i preručam ga svima
Sama sam dogovorila redovan pregled. Doktor (privatnik) je pronašao čvor i preporučio punkciju. Rekla sam da mi je napravi odmah jer ja poznam sebe, ne bih ja to skoro učinila. Ništa na svijetu me nije boljelo kao to. Rovanje iglom po oštećenom mesu i tako punih 10 minuta. Suze su mi same curile a ja imam visok prag boli (kad sama sama s doktorom - bez nekog svog) - toliko je bilo grozno.
Tad su mi se počele tresti ruke, i noge, i nije prestalo čitavo ovo vrijeme.
Tjedan dana kasnije otišla sam po nalaze. Nije maligno ali nije ni dobro.
Kontrola krvi - nimalo dobra, čak štoviše, očajna.
Zadnji pregled, najgori - ne bolan ali psihički najgori.
Radi se isključivo u par bolnica u Hrvatskoj.
Dođeš u bolnicu oko 7 ujutro, dođeš na red za - ne znam za što - da nas valjda, kao stoku rasporede po prostorijama od kojih svaka ima jedan broj.
Očekujem da ću i ja za onim ženama koji rade isti pregled ali ne.
-Ako se niste pregledavali kod nas, ne možete na pregled, morate tu kod naše doktorice, soba broj 2., pričekajte malo.
Oko mene milijun i jedna penzionerka, mnoge smrde, pušu, dosađuju s pitanjima koja mi ne pašu u tom momentu.
Ja mrzim čekanje. Nisam razmažena ni neuravnotežena ali kad moram dugo čekati, pogotovo u medicinskim ustanovama - luda sam. Potencijalno i opasna-psihički.
No dobro, dođem na red, inzistiram da muž uđe sa mnom, "joj gospođo, što će vam on, pa vi ste velika"
O da ti mater jebem i sve muške do 16-og koljena, no sa smješkom odvratim da ga želim i da ga pusti.
Nakon proučavajna nalaza i ovlaš pregleda prstima, "vi ćete to morati opet napraviti kod nas".
Luda, bijesna i neuračunjiva - ali nekako je uspijem ušutkati i natjerati da ne pizdi.
Nakon još sat vremena čekanja pa još sat vremena čekanja dok sredstvo "počne djelovati", nakon tjedan dana sam dobila nalaze.
Koji su malo ublažili dotadašnju paniku i strah, no "to svejedno ne znači da ste zdravi".
I onda u međuvremenu osiguranje ode u stečaj i čekaš skoro mjesec dana da se prebačaj u drugu firmu realizira.
A dotad si broj, komad bolesnog namještaja, nikome se ne fućka za to hoćeš li morati sve to proći ponovo kod "socijalnika" (socijalnog doktora) ili ćeš čekati svog privatnika i u međuvremenu otić kvragu.
I danas, kad sam bila uvjerena da ću dobiti terapiju i da više neću biti kronično umorna, da me neće više leđa užasno boljeti i tome slično - dobijem odgovor kako moram u BOLNICU, kod novog doktora, po drugo mišljenje jer kao, što, privatici ne valjaju mater vam?...i po drugo mišljenje jer su rezultati dvosmisleni i zbunjujući.
Kad sam pitala zašto mi to ne izvade, kad je supstitut zaista djelotvoran i jednostavan, odgovor je, pa ikak moramo probati, moda se i spasi. ALi što ako ja to ne želim spasiti, ako odlučim da mi ne treba?
-To nije vaš problem. Mi ćemo o tome odlučiti.
Aaaaaaaaaaa?!?!?!?!
Ali to je moje tijelo...valjda ja imam pravo odlučivati o tome. Samo sam čekala da mi spomene boga i njegovu volju da počnem rigati vatru i ubijati sve pred sobom.
I čovječe, psovala sam - doktorici koju volim :(
-Kad nakon svega dobijete terapiju, morate biti u Zagrebu još neko vrijeme da vidimo kako terapija djeluje, napravit ćete nekoliko vađenja krvi da vidimo da li vam je citiram udarilo na kosti.
Šok i nevjerica, a ona je to tako izvalila kao da mi je naraso prišt na čelu pa će ga ona probit i vidjet da li je tu još gnjoja.
Zašto nas tretiraju kao stoku, zašto su uvjereni da moramo trpiti i tolerirati brojne neugodne preglede i situacije i tretmane kao da smo...nevidljivi.
I jebo te, zašto ne vjeruju privatnicima, koji nas tretiraju kao ljude, koji nam se posvete potpuno, koji nam odgovore na bilo koje pitanje i koji su humani?
A ja zaista više ne mogu, moram ić na more, želim radit, a sad opet ispočetka. Želim da mi se konačno prestanu trest ruke, da mogu pisati u bilježnisu slovima, a ne nečem što liči na slova.
Želim samo opet biti normalna, a moj je način očito kriv.
A oni će odlučiti u moje ime, jer ja izbora nemam :(
Post je objavljen 26.06.2006. u 21:11 sati.