U nekim stvarima, čini mi se da sam najosjetljivija osoba na svijetu. Oprostite na izrazu ali mene zaista pun kurac stvari može rasplakati.
Ali (osim tragičnih slučajeva i djece) ništa me ne može rasplakati kao nostalgija. Svaki put kad je na tv-u neki prilog o Hvaru ili kad se spominje Hvar - ja plačem kao da sutra neće svanuti.
Kad sam napustila faks, isplanirala sam odlazak u inozemstvo po par mjeseci u 3 države i sva sreća da je mama u to vrijeme gledala 8 MM i da sam ja nedugo kasnije upoznala buidućeg muža jer da se to nije desilo i da sam ja zaista otišla, iskreno mislim da bih u kratkom roku uvela i umrla od tuge i sjete.
Divim se svakom tko je uspio preživjeti vani, ja ne bih mogla živjeti bez našeg jezika, mentaliteta (koji je često puta iskreno proklet), zraka i svega toga što čini jedan dom domom.
Otkako sam se preselila u Zagreb a ima tomu nepunih 5 godina, iako sam oduvijek bila zaljubljena u Hvar, postala sam svjesna toga u kakvom sam zapravo raju živjela 19 godina. Otad je svaki povratak doma posebna svečanost osjećaja i ljubavi. Vidjet more, pjacu, one uske kale koje oduvijek imaju poseban miris, miris doma, obitelji, ljubavi, to je zaista nešto neopisivo.
Zimi, iako je sve pusto i prazno, Hvar ima posebnu čar, pogotovo meni koja tek tada, van sezone mogu uživati s obitelji i u Hvaru u punom smislu te riječi. Osjećam se kao da je tada čitav grad podređen meni i prazan samo da bih ga ja mogla vidjeti u njegovoj punoj ljepoti.
Ljeti, iako je gužva i nemaš gdje baciti iglu da padne na pod, Hvar opet ima posebnu čar. Okupan toplim suncem, cvili pod težinom sezone i turista izgleda opet lijepo, svečano i posebno.
Bez obzira u koje doba godine ga posjetim a ako sam u punom sastavu (stari, stara, brat i moja dva dečka), tek onda sam iskreno sretna i zadovoljna i osjećam se kao dio one fraze "ne postoji problem koji je nerješiv).
Meni je moja obitelj strašno važna, a kad kažem obitelj mislim na muža, sina, mamu, tatu i brata i jako mi je teško kad jednog od njih nema blizu mene. Nema potrebe pisati o tome kako sam sa roditeljima od rođenja imala samo prekrasan odnos pun povjerenja i ljubavi i za svakog od njih, uključujući naravno i muža, sina i brata bih dala sve na svijetu i napravila sve što treba.
Ovih dana, kada sve miriše na ljeto, sunce i uživanje, srce me boli iz sekunde u sekundu jer doslovno plače za njima, za morem, ribom, za obitelji jednom rječju.
Ovo će ljeto biti test mojih osjećaja i izdržljivosti jer ću jedno vrijeme biti odvojena od muža i sina i drži me samo to što ću svaku minutu uložiti u rad - dok se ne onesvijestim od pozitivnog, radnog umora :)
Post je objavljen 23.06.2006. u 15:46 sati.