Od svih mana na ovome svijetu, uvijek sam najmanje voljela imitiranje i hvalisanje.
Ni najmanje se nemam namjeru hvaliti jer to niti je moj stil niti mi je nešto milo.
Naravno, tu ne mislim na hvale tipa "konačno sam dovršila onaj posao, sredila sam kuću konačno, dijete mi je prohodalo i sl.), ali recimo, hvaliti se novim stanom pred osobom koja grca u dugovima i podstanarje, je nešto zaista neumjesno.
Od kad znam za sebe, uvijek je kraj mene bila makar jedna imitatorica.
Imitiranja idu od najbenignijih i najbezazlenijih stvari tipa: "ja si kupim zelenu penkalu, imitatorica sutra osvane sa zelenom penkalom".
U jednom periodu mi je strašno imponiralo što je jedna imitatorica silom htjela izgledati kao ja. Imala je identičnu frizuru i boju kose, isti stil oblačenja, a kasnije je uletila i u naše društvo.
Godinama mi pak ti imitatori sve više idu na živce.
Ako se ja pohvalim nekim novim podvigom mog djeteta, pusti me da uživam u momentu, nemoj mi odmah hvaliti svoje 2 godine starije dijete, koje je logično i prirodno "naprednije" od moga.
A možda ćeš se i prevariti, kao jednom jedna teta, koja je, hvaleći svoje 2 i pol godine starije dijete pred mojim, umrla od srama jer je Tiji, iako toliko mlađi, iste sekunde ponovio sve ono što njeno dijete navodno može.
Ima i onih koje recimo, kad me ponjuše, sutradan identično mirišu, ima onih koje sutradan osvanu s istom torbom, ali u zadnje vrijeme, nešto što me zaista pogodilo, razočalo i rastužilo prelazi sve granice imitiranja i kopiranja.
Izradom nakita počela sam se baviti prije puno godina, ali intenzivno prije dvije. Nadobudno sam objavila fotke na forumu, ne toliko da bih zaradila nego da bih se, eto baš pohvalila svojim hobijem.
Uskoro su se pridružile i druge "hobistice", što me stvarno razveselilo jer ne želim da ljudi misle kako držim monopol nad hobijem.
Nedavno sam se priključila forumu koji se bavi hobijima i u mnoštvu topica nabasam na neki zanimljivog naslova, otvorim ga i padnem sa stolice.
Slike mog nakita...odakle kad ih ja nisam stavila ?!? Skrolam i čudim se...definitivno ih nisam ja fotografirala jer sam ja svojima pridavala više pažnje, na podlogu, na svijetlo i tako dalje.
Najsmiješnije od svega, curu sam skužila po mini biografiji, po lokaciji, dobi djeteta i još nekim sitnicama.
Možda će se netko čuditi što je nisam "provalila" i otkrila, no nemam ni namjeru. Čemu?
Ako je ona toliko "jadna?" da ne može smisliti neku vlastitu kreaciju, samo nek kopira moje, tko ju fućka.
Ja i tako u životu nisam napravila dvije identične ogrlice a i uvijek idem dalje, napredujem i usavršavam se...i te slike koje sam kod nje vidjela su mi u ovom momentu passe i demode...
Nisam ni ja naravno blagoslovljena neiscrpnom inspiracijom pa se često inspiriram nekim viđenim komadom nakita ili detaljem, no sasvim sigurno mi ne pada na pamet iskopirati dizajn i izvedbu u cijelosti od nekog koga poznam, a bome ni inače.