Sjećam se, to mi je jedno od prvih sjećanja, stara je uvijek slušala "Crvenu jabuku", "Riznice sjećanja".
Kroz pubertet a i kasnije, tulila sam i na sam spomen tog benda. I još mnogih. Pjesama. I bendova.
I mislila sam, sanjareći često ležeći na krevetu i gledajući kroz prozor tetine sobice u kojoj sam živjela kroz srednju školu, jednom kad upoznam čovjeka svog života, udam se i rodim djete, nikad više neću plakati kad zasvira neka "kilingmisoftli" pjesma...
Pa sam upoznala čovjeka svog života.
I isplakala hektolitre suza dok smo bili razdvojeni.
Pa sam se udala.
I isplakala hektolitre suza dok sam trudna bila na Hvaru a on u Zagrebu.
Pa sam rodila.
I uredno, makar jednom mjesečno plačem od ljubavi prema njemu.
Pa plačam kad se svađamo, kad se pomirimo, kad se sexamo, kad gledamo filmove (sjećate se Božića i reklame o bakterijama?).
Ali i dalje, nevezano za mjesto, vrijeme, društvo, feeling, raspoloženje, zasvira li neka pjesma s albuma "Riznice sjećanja", "Bacila je sve niz rijeku", "Galeb i ja", "Ruski voz", "Sutra će te ponit" i mogla bi ja ovako do ujutro a do stranih nisam ni došla....plačem i tulim kao kišna godina.
A mislila sam da će prestati kad narastem.