Rekla mi je jednom jedna draga teta forumašica (tko zna što je s njom, dugo je nisam ni čula ni vidjela) da nikad ne pišem o negativnim i lošim stvarima jer to privlači lošu energiju.
Iskreno da vam kažem, osim smrti, ne znam što bih loše mogla prizvati a da me već jednom ove godine nije strefilo.
Od početka ove godine, blago ću se izraziti, prati me peh za pehom. I to je zaista blago rečeno jer kad netko spomene peh, uvijek se misli na neke sitnice kao kad ti pobjegne bus, izgubiš ključeve, zagori ručak i tome slično.
No što kada vam se na svaku lijepu vijest ili događaj, odmah zaredaju 3 negativne, odnosno loše vijesti/događaji?
Što kada u jednoj godini auto triput generalno nastrada, kada novac stalno bježi i nikad ga dovoljno, ponekad čak i za osnovne potrebe, kada vam se zaredaju svakakve negativne dijagnoze, kada vas napuste prijatelji bez riječi, kada ... i tako dalje.
Dobila sam dakle, nakon pustih peripetija i zivkanja, doktora koji mi može dati terapiju - u privatnoj poliklinici, urednoj, čistoj, mirišljavoj, ugodnoj, gdje "žive" isti takvi doktori.
I taj jedan strog i ozbiljan, ali stručan i otvoren za komunikaciju koji me natjerao da se skinem do pasa (a mudante i ređipet jeba te stari 10 godina - nona mi se vjerojatno okreće u grobu kad se sjeti nove donje robe koja je neotvorena ležala u ormaru čekajući "doktora") pregledavajući mi sve što se pregledati da.
Uputa na kraju druženja, strogo mirovanje sa minimalno psiho-fizičkog napora te mjesec dana tjednih vađenja krvi i tko zna do kad bez mora (posao sam jebi ga prekrižila u startu).
Pa još par pehova od jučer do danas koji su tako minorni u odnosu na ove grandiozne da ih neću ni spominjati i danas zadnji, jebeni...
Na (nikad ne znam kako se ta cesta zove), tamo iza Mercatora, čekamo na semaforu, pričamo nas dvoje s Tijiem kako ćemo mu, kad dobijemo plaću kupiti triceratona, pokušavajući mu što smirenije objasniti da bankomat nije naš i ne daje uvijek novčiće i da kartice ipak imaju granicu i da ne bismo voljeli da zbog triceratona tata završi u zatvoru, kad najednom bum.
Odletismo svi prema naprijed ni ne svativši što nam se desilo.
Čovjeku se žuri i nije nas vidio - a da se ne radi o karavanu ne bih ništa rekla.
Tiji se usro od straha, skoro doslovno, mene zatego pojas preko vrata i istego rame a T. skida sve sa neba.
Već smo zakasnili na pregled ali sestra je ljubazna preko telefona i nema problema, sačekat će nas, okrivljeni i razbijeni ispunjavaju "eurospko izvješće" (blesavog li naziva) a jadan auto s razvaljenim gepekom i blatobranom u doslovnom obliku Severininih usana - čak izgleda simpatično kao i kod nje.
Nije dovoljno što još uvijek niso otplatili moju "nesreću" prije 3 mjeseca a T. će opet morat busom na posao - po ovoj vrućini :(
Razmišljala sam, kad već ne znam dokud seže broj tih pehova godišnje, da se zaista preselimo na lanternu, no, koje sam ja sreće, ili bi nas napale ajkule koje bi doplivale iz tropa samo zbog mene ili bi oluja odnijela i lanternu i nas.
I zaista na sve načine pokušavam izvući optimizam i okrenuti sve na šalu, ali čini mi se da šavovi polako popuštaju i pitam se, ako onaj gore zaista postoji, jel to on mene jebo te zaista kažnjava zbog toga što kenjam protiv crkve & co. kad god i gdje god stignem?
Da li me kažnjava i zbog čega bi baš mene uzeo na pik?
Zbog nekoliko jointa u "mladosti", zbog toga što mi T. nije bio prvi i što nisam čekala do braka, zbog toga što ne ližem oltare i ne glumim pobožnu finu ženicu?
Zbog toga što sam rodila unatoč zabranama (ma ne, to bi trebao pohvaliti), zbog, zbog, zbog čega?!
Ili sam i ja jedna od onih koja za sve traži opravdanje u višim i inim silama?
Ne znam za vas, za druge ali ja zaista i ozbiljno to mislim, više ne mogu.
Kad će o jebo te više svanuti to moje sunce?
Za kraj kopipjestam jednu prigodno.nostalgično-reživene-tugaljivu, koja donekle dočarava moje trenutno, grozno stanje: