Uvijek me u ovo kasno proljeće pukne nekakva depresijica, odnosno bolje reći sjeta.
Ne znam zašto je to tako, znam da dio ima veze s nostalgijom, čežnjom, umorom i baterijama na kraju snaga, ali ove godine baš posebno.
Stalno se sjećam mora, društva, zabavljanja, simpatija, svaka pjesma koju čujem me vrati u neko doba, događaj, osjećaj...
Valjda sam stvarno ušla u minus i s energijom i snagom i svime...
Baš bih od gušta izašla van s mužem, društvom i zabavila se ono...do jaja.
Ali nema šanse, ne zato što ne možemo izaći ili ne znamo kako se zabaviti nego stalno postoje neke kočnice, misli kako smo odrasli i roditelji i kako se ne smijemo glupirati i tome slično.
A i bome nismo jedini, svi naši prijatelji se manje više tako osjećaju...
Bome smo se baš pretvorili u roditelje, odgajatelje, a ja, iako ovo mi je ovo ljeto radno i solo, već sad umirem od tuge jer ću bit odvojena od Tijia dvaput po dva tjedna (lakše je izdržat odvojenost od supružnika).
To je valjda cijena roditeljstva, čak i kad dobiješ priliku za uživanje i soliranje, tužan si što nisi sa svojim djetetom. :)
Post je objavljen 19.06.2006. u 12:34 sati.