 |
Update:nalazi
27.05.2006., subota
Danas neću pisati ništa bitno, samo sam došla napisati kako visoki tonovi pomažu, pogotovo kod nalaza koji se negdje zagube pa kasne dva tjedna.
Nalaz kaže da je punkcija bila nepotrebna, ali nije loše da sam je napravila (odnosno da su mi je napravili).
Ovaj nalaz govori i da neću morat pod nož ovaj put ali će me min. dvaput godišnje maltretirati ovakvim
istim pregledima i ne znam još ništa dok opet ne napravim kontrolu kod svojeg liječnika.
Hvala svima koji su se brinuli.
|
Uputstva za smrt
26.05.2006., petak
Baš sam maloprije pročitala totalno zanimljivu temu na forumu (Smokita, hvala za večerašnju inspiiraciju) - jeste li ikada razmišljali o smrti i svemu nakon toga.
Ne govorim o zagrobnom životu već o onim zadnjim stvarima koje treba obaviti na ovom svijetu.
Zaista sam puno puta razmišljala o tome. Pritom želim definitivno naglasiti kako sam još uvijek pri zdravoj svijesti i potpuno trijezna, upravo zato i namjeravam uskoro (ja ovo namjeravam već dvije godine) sve te moje mislli i želje zabilježiti i poslati ih za početak, svim bitnima mailom, ako ništa drugo (valjda će me shvatiti ozbiljno i bez potpisa javnog bilježnika?)
Prije svega, voljela bih odgoditi bilo kakve incidente vezane za smrt na nekih, makar 20-ak godina, dok Tiji ne dođe u moje godine i bude spreman samostalno koračati ovom kuglom.
Nadalje, voljela bih da ja i zakoniti, ako još uvijek budemo zajedno a ne vidim razloga zašto ne bi bili osim ako netko nekoga generalno ne zajebe, umremo zajedno.
Padali su mi napamet razni scenariji ali sam odabrala samo dva u finalu:
1.Legnemo navečer, dobro se posexamo i umremo u snu
2.Ležimo na nekoj plaži jedno do drugog i umremo od ljepote (mora, ne naše)
Kako i gdje će on biti pokopan, u to ne ulazim, iako bih voljela da i nakon smrti budemo zajedno.
Ja sam svoje odluke već davno donijela:
1. Kremirana, obavezno - ne želim da me crvi grickaju
2. Na Hvaru ili u more - nikakva alternativa ne postoji - čak i da negdje u potpunosti izgorim, molim da mi zubalo bude sahranjeno u Hvaru.
3. Na mom sprovodu neće biti nekoliko osoba, vama nisu bitna njihova imena.
4. Na mom sprovodu bit će svi moji najmiliji, makar u mislima, i neću im dozvoliti plakanje. Obzirom da sam ja nasmijana cijeli život, meni u čast smijat će se svi. Želim da svi zajedno budu ujedinjeni u ljubavi, makar tih sat vremena (ili koliko to već traje) a ako baš moraju zaplakati, neka to bude prije odlaska.
5. Netko će ili pjevati, ili će pustiti sa kazetofona, Galeba. Možda smislim neku drugu pjesmu, ali zasad želim Galeba (Oliverovog, naravno)
6. Ni pod razno ne želim misu, nema šanse.
7. Ne bih voljela se troši lova na cvijeće i vijence no njih mogu tolerirati. Lampaše pak ne želim ni u ludilu i osobno ću se donosiocima javljati u snu dok ih god ne maknu.
8. Što će pisati na nadgrobnoj ploči neka odaberu oni koji ostaju iza mene. No voljela bih da se negdje u tekstu spominje majka.
Obzirom da u trenutnom vlasništvu imam dvije fotelje, trosjed i pokvarenu muzičku liniju, materijalnom ostavštinom se nećemo baviti.
Ali, ono najvrijednije što ostavljam za dobom je Tiji.
On ide ili ocu, ili mojim roditeljima, ili teti ili barbi ili mojoj kumi.
Sretna sam jer je od rođenja zbrinut. Čak i da cijela moja uža obitelj nestane ovog trena, o njemu se ima tko brinuti i voljeti ga.
Prije no što vas pitam jesam li jedina u ovakvim razmišljanjima, zanima me, ako počnem uplaćivati posmrtnu pomoć u Zagrebu, vrijedi li ona i za Hvar?
|
Žensko-muški mozak ::: žene-muškarci 1:0
25.05.2006., četvrtak
Kod nas u kući ja sam dežurni infocentar. U svako doba dana, nevezano za raspoloženje i stanje svijesti, koje god pitanje mi se postavi a ima veze sa memorijom, odgovor je spreman.
-Draga, gdje su nam škarice?
-Velike vise u kuhinji na šanku, one za papir su u kutiji poviše kompjutera, one malo tuplje su u kupatilu kraj mog nesesera sa šminkom, male za nokte su u mojoj torbi-komada dva, za zanoktice i za nokte-te koristim za ubijanje pilota i stjuadresa po avionima.
-Draga, sjećaš li se jesmo li platili račun za telefon?
-Da, njega smo platili dva dana nakon plaće, zajedno s računom za plin. Struju i vodu smo platili dan kasnije.
-Draga, hoćemo za vikend otić na Pionirac?
-Nećemo dragi, sjećaš se, pozvani smo na roštilj kod jednog Caimana, a u subotu možda odemo u kino.
-O, u kino, hoćemo gledat neki SF?
-Ne dragi, u pitanju je "kod".
-Dragi, sretna ti godišnjica.
-O jebo te, zar smo se na ovaj datum vjenčali, koliko je ono godina prošlo?
-Ne, nismo se na ovaj datum vjenčali, ovo je (nebitno koji broj, uvijek je ista priča) obljetnica naših zaruka, vjenčali smo se 15.03.2002 i 26.04.2003
-Draga, što sam ono trebao učiniti danas?
-Nazvati punca i čestitati mu rođendan, ali ne brini, ja sam već poslala telegram i potpisala svo troje, beloved kćer, beloved unuk i mostbeloved zet.
-Dragi, jesi li rješio ono što nam je jako bitno i od životne važnosti?
-A, khm, blago teleći izraz lica, nisam...mislio...sam...da...ćeš...ti...?!
-Ok, ja ću, daj mi onaj papir bez kojeg ništa ne mogu napravit.
-Uzvrtio se po hodniku, psuje sve u 16, gleda me šokiran...ne...ne...nema.
-Kako nema?
-Nema.
-Stavio si to u novčanik, sjećaš se, kad smo ja i Tiji išli za Hvar dala sam ti to da spremiš, još si na kolodvoru pogledao ponovo i spremio u poseban pretinac.
-Znam, sjećam se (moš mislit...), ali nema.
Uvijek isto opravdanje-"umoran sam, radim ko konj, ko zvijer, pamtim milijun i jednu sitnicu".
Znam, razumijem, jebeno je to. Radit, tako puno i intenzivno.
Ali, kod mene, odnosno mislim da mogu biti slobodna i reći, kod nas žena, tih problema jednostavno nema. Odnosno ne smije ih biti. Mi smo po defaultu dežurne riznice znanja i sjećanja, u svakom momentu moramo biti spremne na odgovore, na datume vjenčanja, upoznavanja, prohodavanja, rođndana, imendana, prvih zuba, prvih koraka, prvog cijepljenja, mjesta svih stvari i osoba koje se nalaze u kući i...tako dalje.
Nepravedno je to, zar ne?
Kuhaj, spremaj, peri, čisti, ljubi, mazi, slušaj, tješi, jaši, puši, piši, voli, čuvaj, doji, peglaj, ribaj, šuti, trpi, pamti, znaj.
Ono, jebo te.
Kad bi makar rođendane popamtio...nema puno osoba, ja, Tiji, njegova stara, brat i sestra, moji starci i brat. Neš ti.
Evo ja ću vam odmah sve iz glave i to po redu.
07.01-njegov buraz
12.02-moj stari aka punac
10.04-njegova setra
11.05-moj buraz aka šogi
10.07-moje visočanstvo
09.08-njegova mama, aka svekrva
19.09-on sam
16.10-Tiji odnosno njegov sin
17.10-moja stara aka punica
Ne biste vjerovali, ja znam nabrojit i po nekoliko rođendana za svih 12 mjeseci, mojih prijateljica i prijatelja iz škole, mojih sadašnjih prijatelja, bivših dečkiju, prvog poljupca, prvog sexa, prve menge...i tako dalje.
A oni brate ne pamte ništa, niti što su jeli za doručak (pa čak ni da ništa nisu jeli).
|
Euroshock
21.05.2006., nedjelja
Posebnost Eurosnga ove godine (kod nas doma) nije bilo samo oduševljenje hrvatskom predstavnicom, ove godine je i Tiji bio full opremljen za praćenje. Dobio je dozvolu biti budan do kraja programa, od jedne igračke si je napravio mikrofon, skakutao je po kući praveći se da pjeva s izvođaćima, sve do trenutka kad maskirana čudovišta nisu izašla na binu.
Šokirano je buljio u televiziju, a na licu sam mu vidjela da još nikad ni na fimu ni u crtićima nije vidio ništa slično.
Sve bi bilo ok da je pjesma iole normalna, probavljiva...
Ne znam da li je itko od nas i u najluđem snu očekivao ovako nešto.. 
Seve je bila ok, definitvno je mogla bolje, ali pipisujemo to stresu i vjerojatno tremi zbog nastupa na takvom spektaklu.
Realno gledano, pjesme su generalno bile lošije od prethodnih godina, ali bome bilo ih je par koje će postati hitovi, počevši od nas, preko Bosne, Litve, Rusije, Rumunjske, Ukrajine, Armenije...ali eto, sve je jasno i sve se pokazalo u svom punom sjaju...
Zaključak dana, tjedna, mjeseca i godine je da je to tako namješteno da čovjek osjeti nagon za povraćanje 
Jednostavno je nevjerojatno i nemoguće da se baš svim zemljama najviše svidila baš ta "pjesma".
P.S. Nalazi nisu stigli.
|
Sretan ti, blože rođendan
17.05.2006., srijeda
13.05. ovaj je blog napunio drugu godinu. Naprosto ne mogu vjerovti da su prošle već dvije godine otkad sam u Hvaru iz dosade utipkala bigmamma i bračne veze...
I lani sam bila u Hvaru u ovo doma, guštali smo svo troje ko prasci, bili na večeri klapa u Jelsi i proveli se bolje nego ijedno ljeto do sad.
Ove godine nećemo u Hvar prije rujna. Imamo posla preko glave, imamo projekte u koje ćemo tek krenuti (i ja uvik samu sebe uvalim u govna  ) a nemamo ni najmanju volju gurat se s hrpom turista na plaži i na rivi. Lipo ćemo, kad svi odu zapasat plažu i restoran  
Vezano za zdravlje, čudim se sama sebi koliko sam savjesna i koliko sam spremna istrpit, čak 4 puna sata u bolnici uz hrpu znatiželjnih i dosadnih penzionerki 
Nalazi u petak...ko će to dočekat
Bože sama sebi idem na živce ovako neinspirirana za normalan tekst...
|
Još sam tu i još sam živa :)
10.05.2006., srijeda
Iako mi se ni najmanje ne da pisati, osjećam potrebu vama nekolicini koji još uvijek tu svraćate, napisati par riječi o tome kako je prošao dan D.
Cijeli dan sam se nekontrolirano tresla, bilo je jednostavno strašno. Maskaru sam stavljala ravno 5 puta jer sam svaki put umjesto trepavica namazala ili čelo ili nos, sandale vezivala skoro 10 minuta, a kasnije, kad sam konačno otišla na kavu s frendicom i njenom princezom, bilo je presmiješno gledati kako mi se ruke tresu dok sam malenoj davala kašicu.
A kad sam konačno došla u čekaonicu, čekavši doktora 15 minuta, osjećala sam kako svaka sekunda traje sat vremena.
Nalazi su tako...pola pola, i dobri i loši.
Čeka me još pregleda, još nalaza i onaj zadnji, najstrašniji, hoću li morati pod nož ili će mi tablete biti dovoljne.
Ali, kao što sam doktoru rekla, kad sam preživila zaista bolnu punkciju i čekanje nalaza skoro tjedan dana, ne vjerujm da išta može bit gore od toga.
Za opuštanje ću si priuštiti, ne masažu niti wellness (iako bih vrlo rado:D), nego tretman Caiman Verde sutra u Macau ;)
|
Strah me
08.05.2006., ponedjeljak
Osjećam se tako tupo, glava odvaljuje već 6-i dan zaredom, najrađe bih ju odšarafila i stavila u frižider...
Ne samo što se osjećam tupo već i nekako prazno, besmisleno, očajno i tužno.
Protekla dva mjeseca bila su prepuna pehova, a izgleda da ni ovaj neće biti ništa drukčiji.
Čak je i mini izlet u Hvar protekao očajno, pa sam se, umjesto napunivši baterije, vratila praznija i umornija nego ikad.
A onda i ti pregledi...
Odeš na redovan pregled a vratiš se doma potrešenija nego ikad. Pa onda te reakcije...
Kako ljudi ne razumiju da u onim momentima kad ti je užasno teško, kada bi najrađe sjela negdje na vrh neke zgrade gdje te nitko ne vidi i plakala, plakala, dok ne isplačeš svu bol i tugu i nemoć i očaj, kako ne razumiju da ti u tom momentu treba samo zagrljaj, lijepa riječ, umjesto onog uobičajenog "ma bit' će ok".
Jer jebo te, što ako ne bude sve ok? Što ako se baš meni od svih desi neko generalno sranje?
Što ako budem odvojena od svog djeteta dugo vremena? Tko će ga čuvati, tko će ga umjesto mene ljubiti za laku noć?
Ma ničega se ne bojim, baš me briga, čak i da je najgore i da mi to nešto pojede čitavu utrobu, ma jebe mi se, samo da mogu bit sa svojim djetetom, samo da ga mogu poljubiti ujutro i navečer.
Ljudi uvijek reagiraju različito i spontano, bez daljnjega, no ponekad bi bilo bolje da jednostavno zašute umjesto da se prave pametni.
Znala sam da će biti ovako dan prije dana D. Preplavit će me panika, znojit će mi se dlanovi i trest ruke...a ja sama, nemoćna, željna jednstavno samo zagrljaja, ničeg drugog...
Sutra tko živ tko mrtav...
Na sve sam spremna i ničega se ne bojim...samo bolnice, tih jebenih smrdljivih i hladnih prostorija...i inekcija...inekcija se užasno bojim...
|
Brzinski update
05.05.2006., petak
Ne volim pisati kad nemam što za reći, a pogotovo kad nemam inspiracije.
Nema velikih novosti, muž radi, dijete raste i zabavlja se u vrtiću, ja sam se opet bacila u humanitarni rad (rekao mi prijatelj neki dan da sam ja naprosto rođena za humanitarni rad  ), ali ovaj put za rodni otok (zašto nema nekog "love" smajlića? - a gle, ima  ).
Odradila sam većinu bitnijih pregleda, prije no što se Addenda totalno raspadne  , jedan od njih je dosta loš, strašno iznenađujuć (u negativnom smislu), ali ako u ikog na svijetu vjerujem onda sam to ja  i jednostavno znam da će sve bit ok, čak i ako mi kosa otpadne (makar ću se rješit frizure koja me ne zadovoljava ).
U svakom slučaju, makar znam odakle dolazi ovaj osjećaj umora, "starosti" i flegme.
Jedino ne znam čime ću se zabaviti da ubijem neizvjesnost do nalaza slijedeći tjedan, al već ću ja nešto smisliti (Bm, kuću sredi  )
Pozdrav i do tipkanja 
|
|
|
