Marketing
Strah me
Osjećam se tako tupo, glava odvaljuje već 6-i dan zaredom, najrađe bih ju odšarafila i stavila u frižider...
Ne samo što se osjećam tupo već i nekako prazno, besmisleno, očajno i tužno.
Protekla dva mjeseca bila su prepuna pehova, a izgleda da ni ovaj neće biti ništa drukčiji.
Čak je i mini izlet u Hvar protekao očajno, pa sam se, umjesto napunivši baterije, vratila praznija i umornija nego ikad.
A onda i ti pregledi...
Odeš na redovan pregled a vratiš se doma potrešenija nego ikad. Pa onda te reakcije...
Kako ljudi ne razumiju da u onim momentima kad ti je užasno teško, kada bi najrađe sjela negdje na vrh neke zgrade gdje te nitko ne vidi i plakala, plakala, dok ne isplačeš svu bol i tugu i nemoć i očaj, kako ne razumiju da ti u tom momentu treba samo zagrljaj, lijepa riječ, umjesto onog uobičajenog "ma bit' će ok".
Jer jebo te, što ako ne bude sve ok? Što ako se baš meni od svih desi neko generalno sranje?
Što ako budem odvojena od svog djeteta dugo vremena? Tko će ga čuvati, tko će ga umjesto mene ljubiti za laku noć?
Ma ničega se ne bojim, baš me briga, čak i da je najgore i da mi to nešto pojede čitavu utrobu, ma jebe mi se, samo da mogu bit sa svojim djetetom, samo da ga mogu poljubiti ujutro i navečer.
Ljudi uvijek reagiraju različito i spontano, bez daljnjega, no ponekad bi bilo bolje da jednostavno zašute umjesto da se prave pametni.
Znala sam da će biti ovako dan prije dana D. Preplavit će me panika, znojit će mi se dlanovi i trest ruke...a ja sama, nemoćna, željna jednstavno samo zagrljaja, ničeg drugog...
Sutra tko živ tko mrtav...
Na sve sam spremna i ničega se ne bojim...samo bolnice, tih jebenih smrdljivih i hladnih prostorija...i inekcija...inekcija se užasno bojim...
Post je objavljen 08.05.2006. u 09:51 sati.