Baš sam maloprije pročitala totalno zanimljivu temu na forumu (Smokita, hvala za večerašnju inspiiraciju) - jeste li ikada razmišljali o smrti i svemu nakon toga.
Ne govorim o zagrobnom životu već o onim zadnjim stvarima koje treba obaviti na ovom svijetu.
Zaista sam puno puta razmišljala o tome. Pritom želim definitivno naglasiti kako sam još uvijek pri zdravoj svijesti i potpuno trijezna, upravo zato i namjeravam uskoro (ja ovo namjeravam već dvije godine) sve te moje mislli i želje zabilježiti i poslati ih za početak, svim bitnima mailom, ako ništa drugo (valjda će me shvatiti ozbiljno i bez potpisa javnog bilježnika?)
Prije svega, voljela bih odgoditi bilo kakve incidente vezane za smrt na nekih, makar 20-ak godina, dok Tiji ne dođe u moje godine i bude spreman samostalno koračati ovom kuglom.
Nadalje, voljela bih da ja i zakoniti, ako još uvijek budemo zajedno a ne vidim razloga zašto ne bi bili osim ako netko nekoga generalno ne zajebe, umremo zajedno.
Padali su mi napamet razni scenariji ali sam odabrala samo dva u finalu:
1.Legnemo navečer, dobro se posexamo i umremo u snu
2.Ležimo na nekoj plaži jedno do drugog i umremo od ljepote (mora, ne naše)
Kako i gdje će on biti pokopan, u to ne ulazim, iako bih voljela da i nakon smrti budemo zajedno.
Ja sam svoje odluke već davno donijela:
1. Kremirana, obavezno - ne želim da me crvi grickaju
2. Na Hvaru ili u more - nikakva alternativa ne postoji - čak i da negdje u potpunosti izgorim, molim da mi zubalo bude sahranjeno u Hvaru.
3. Na mom sprovodu neće biti nekoliko osoba, vama nisu bitna njihova imena.
4. Na mom sprovodu bit će svi moji najmiliji, makar u mislima, i neću im dozvoliti plakanje. Obzirom da sam ja nasmijana cijeli život, meni u čast smijat će se svi. Želim da svi zajedno budu ujedinjeni u ljubavi, makar tih sat vremena (ili koliko to već traje) a ako baš moraju zaplakati, neka to bude prije odlaska.
5. Netko će ili pjevati, ili će pustiti sa kazetofona, Galeba. Možda smislim neku drugu pjesmu, ali zasad želim Galeba (Oliverovog, naravno)
6. Ni pod razno ne želim misu, nema šanse.
7. Ne bih voljela se troši lova na cvijeće i vijence no njih mogu tolerirati. Lampaše pak ne želim ni u ludilu i osobno ću se donosiocima javljati u snu dok ih god ne maknu.
8. Što će pisati na nadgrobnoj ploči neka odaberu oni koji ostaju iza mene. No voljela bih da se negdje u tekstu spominje majka.
Obzirom da u trenutnom vlasništvu imam dvije fotelje, trosjed i pokvarenu muzičku liniju, materijalnom ostavštinom se nećemo baviti.
Ali, ono najvrijednije što ostavljam za dobom je Tiji.
On ide ili ocu, ili mojim roditeljima, ili teti ili barbi ili mojoj kumi.
Sretna sam jer je od rođenja zbrinut. Čak i da cijela moja uža obitelj nestane ovog trena, o njemu se ima tko brinuti i voljeti ga.
Prije no što vas pitam jesam li jedina u ovakvim razmišljanjima, zanima me, ako počnem uplaćivati posmrtnu pomoć u Zagrebu, vrijedi li ona i za Hvar?
Post je objavljen 26.05.2006. u 01:29 sati.