25
srijeda
prosinac
2024
Bez iznimke
Danas bi trebao biti dan ljubavi, radosti i pomirenja.
U to ime želim sretan Božić svima kojima je u srcu,
vjernicima, a svima ostalima neka je mira, radosti i
dobrog zdravlja tijela i duha. U konačnici svi smo mi
sazdani od istog materijala, iskoristimo ga za dobrobit
sebi, svojim obiteljima i svakom živom stvoru.
Prekratko smo tu da bismo zagorčavali jedni drugima,
sve što može biti lijepo ne treba biti drukčije.
Mir i radost od srca svima:))))))
komentiraj (7) * ispiši * #
20
petak
prosinac
2024
Kad zamre riječ
Vrijeme radosti prekinuto je nesretnim roditeljima,
prestrašan čin učinjen od strane psihički bolesne
osobe. Unesrećenima pored boli pojavljuje se pitanje,
"da li se moglo spriječiti?" Sada je kasno, pomolimo
se da se ne ponovi, a mjerodavnima da čine sve da
više nikada ne bi došlo do tragedije.
Anđele nadam se da ćeš uljepšati nama nepoznata
prostranstva, snivaj svoj vječni san:(((
komentiraj (10) * ispiši * #
17
utorak
prosinac
2024
Prelet
Ima jedna skrivena priča
"Sunce neba moga" joj je ime
pisana davno za jedne hladne zime
nije ugledala svjetlo dana
prepuna je duše i skrivene sjete
sjetih se danas za sunčana dana
spomen joj dadoh i godinama što lete
Pisala sam i mnoge pjesme ljubavne
čini mi se da za to sada i nije prava ora
danju u večerje kasno ni kad sviće zora
druge su ricete sada na snazi
dok život pruža svoje kandže i nemilo nas gazi
gledamo i stare slike svih profila
čudim se kakva sam sada a kakva nekad bila
kažeš mi ispod glasa da sam tvoja cura
a meni suza krene znajuć da za izjave takve i nije neka ura
Nema više povratka na staro to biti i ne može
klizimo dalje po nesigurnu terenu i ne iskakati iz kože
blagdani u meni bude osjećaje razne
srce bi htjelo izići iz grudi
takva sam bila takva ostala nemoj da te čudi
Iza nas sva su čuda
sve ludosti i radosti
jedne razigrane mladosti
a sada valja nam kočit i na uzbrdici
radovat se suncu
nebu i svojoj dici
komentiraj (15) * ispiši * #
10
utorak
prosinac
2024
Ispekla sam ga gospodine ministre
Davno sam donijela odluku da se neću trovati s ovim
novoostvarenim doktorima svih profila a ne liječe ništa, (upravo
čujem na vijestima da su još jednog oslovili s doktore),
čak ni državnu blagajnu, neću se trovati dnevnim prepucaljkama
na razinama koje bi trebale biti uzorom, neću, obećavam.
Ali moram, baš se moram osvrnuti na "kruh naš svagdašnji" a
nerijetko i noćni jer se rano sunoćava.
Kruh je skup, osim što je skup nije ni kvalitetan, ovi naši pekari
ga ne peku dovoljno pa je božemiprosti gnjecav. Više puta sam
to spominjala pekarima..., "pa pecite ga malo duže, nije važno
što će koji dkg izgubiti na težini, kao da vas netko kontrolira. Ako
kontrolira, za ljubav svoga naroda pecite ga kvalitetno, malo manja
zarada možda, ali zadovoljstvo potrošača je na prvom mjestu", reče
naivac u mom liku i uhvati se brašna i pregače da bi došlo do pogače.
Onaj bucmasti ministar kojemu je imovina nadmašila tjelesnu masu
puuuuno puta..., neka, zaslužio je iako je kratko ministar da komentira
navike svoga naroda. U pravu je kad kaže, "ako vam je kruh skup,
pecite ga sami". Čovjek zna iz iskustva, zna kako se štedi i stiče, gdje
će ako ne na kruhu.
Nije mi stalo što on kaže, to ja onako usput, kruh uglavnom pečem, a
kad pečem onda malo više i pojedem, a to nije zdravo. Problem je što
raste sve ono što ne treba onda smo u neprilici, valja nam mijenjati
garderobu, a garderoba neka je i turska košta više od pekarskog kruha.
Taj ne jedemo osim za nuždu, ušteda nemjerljiva.
Pitanje je..., slušati ministra i zaokružiti se poput njega, uštedjeti također
kao on, guštajući u pamučastom kruhu, pogačama, uštipcima, ili se svega
toga odreći i puniti džepove pekarima, kažu da je čudo koliko oni mogu
zaraditi na kiflama, pitama, kruhovima svih vrsta. Ma neka, tko radi neka
zaradi, ali bojim se da ne ćemo profitirati ako poslušamo ministra. Znate
koliko se sve bolešćina krije iza onog omamljujućeg mirisa svježeg kruha
i peciva, ne želim ni brojiti.
Eto gospodine ministre, ja sam ga i danas ispekla i već je jedna štruca
"dobila noge". Da ipak razmislite ima li neki drugi način da mjesečno
ubacimo u kasicu, jer mirovina iscuri prije nego je ugledam. Poučite nas!
komentiraj (15) * ispiši * #
03
utorak
prosinac
2024
Suoči se i ne plači
Ovo ja razgovaram sama sa sobom, najbolje se nas dvije
razumijemo. Prošla dva tjedna su za moj ukus bila naporna.
Krivaca nema, sa strane drugih sve je bilo u dobroj i prijateljskoj
namjeri, problem je samo u meni i u meni.
Izlet na jedan lijepi otok po pozivu, truckanje trajektom, vožnja,
sjedenje, gošćenje, sve kontra mene. Vožnja, sjedenje, hrana u
izobilju..., ugroza za moj "mladi" život i propadajuće mu zdravlje.
Tko može prijateljima reći da su pretjerali, mi smo ljudi tamo neke
"zadnje dobi", kad bi trebali jesti k'o ptičice, nakon toga lagana
šetnja, vođenje za ručice da koje ne posrne i to je to. Ne mogu
to reći jer ni oni meni ne govore kad se ponašam isto, srce bi
htjelo sve podastrijeti što ima u pričuvi, a svi znamo da je to u
najvećem broju slučajeva pretjerivanje i liječenje nakon svakog
susreta. Zaključak je da su susreti najnježniji melemi koji liječe
dušu, a tijelo će se ionako "oporaviti"..., kako ne bi.
Kad smo kod tijela, govorim u svoje ime, ne znam kako funkcioniraju
moji godišnjaci i okolo, ono nam šalje signale, velike i male, trebali
bi slušati. Nisam bila poslušna ni kad sam trebala, a slušati sebe zna
biti i pogubno ponekad. Tako sam čula onu svoju drugu u mom liku
kako treba iskoristiti ono voće koje bi moglo propasti. Poslušala!
Kod nas je problem kad dospije voće i povrće, ne možete sve trpati
u škrinju, a uvijek viškovi. Komu ću ponuditi kad gotovo svi imaju, a
ako nemaju ima kod susjeda. Često ispada da se želiš riješiti viškova,
nerijetko sam dobivala odbijenicu za ponuđeno jer "sipaš sol u more".
Da skratim, uhvatila sam se džemova i marmelada, ukuhavanje po
barem pola dana pa opet. Kad je u pitanju sočno voće od pune velike
zdjele ukuha se na nekoliko teglica, skoro razočaravajuće. Dosjetila
sam se i pomiješala voćke radi gustoće, to funkcionira.
Sve je sada na svom mjestu a ja "ne mogu smista" kako bi se u nas
reklo. Plaćam cijenu svomu optimizmu kako ja sve mogu, nije važno
što je laganini, ali "plaću" dobijem svaki put kad idem u proboj a oružje
tanko. Neka mi, suoči se ona druga ti i ne oplakuj svoje izlete u nemoguće.
Još jednom sam sebi dala riječ da neću više praviti ludorije, radit ću samo
osnovno (ima toga osnovnog), šetati, odmarati, neću gledati u ovaj sag od
lišća oko kuće, neću nosom provirit u vrt gdje "raste trava zelena" najjača je.
Neću, ništa neću, samo ću uživati, šetati, tu i tamo nešto gricnuti da vam ne
umrem od gladi ovako mlada i zelena, naročito zelena.
komentiraj (13) * ispiši * #