Teško je živjeti dan nakon noćne smjene. Zapravo taj dan je sve osim življenja. Samo lebdenje nad sopstvenim tijelom. Koje je uglavnom u pidžami na relaciji krevet - frižider. Kava - brufen. Ponekad pustiš neku tihu glazbu, upališ mirišljavu svijeću. Sve što je daleko tada ti se čini još dalje. Soba je kutija u kojoj je sve na dohvat ruke. Jer želja uglavnom tada ni nema. Samo čekaš da prođe. Da ti se izbriše iz memorije broj ljudi koji su predhodnu večer bili bolesni, da zaboraviš ženu kraj koje si sjedela u čekaoni od 04 h do 05.30 h., jer ti je bilo žao da sjedi sama dok čeka prvi bus da bi otišla kući.
Samo čekaš da prođe osjećaj da je vrijeme zaglavljeno taj jedan dan nakon noćne smijene.
Vrijeme kad si već sve dala a ništa ti ne treba.

Osim kreveta, brufena i da se ujutru probudiš