Ulica pahulja

Auto klizi kroz noć, kao i tvoje godine kroz ovaj život, nekako si usporila, noga na gasu je ujednačena, a nekad si razmišljala kako nikad nećeš uspjeti svladati tu misteriju lijevo kvačilo, desno gas, jer pobogu skoro da ni ne znaš gdje je lijevo, gdje desno, ali sreća tijelo pamti naučene komande, kao što kažu da tijelo pamti neke dodire, nema veze što ti svijest to negira. Nikad baš i nisi vjerovala samosvjesnoj sebi, više si oduvijek vjerovala onome drugome, to nitko ne može da uzme od tebe, ni da uspava, ni da precrta, to je ono nešto tvoje.

Boje na semaforu se igraju, mutno je i blješti, na trenutak želiš zatvoriti oči i vidjeti srebrno - crnu noć,udahnuti miris kože i osvježivača zraka, ali ne možeš, ne možeš sada zatvoriti oči.
(zauzvrat kupuješ led bijele lampice, na crnoj žici, led hladna bijela boja za ( želiš to) (lijepe) zimske noći.

Ava spava.
I što tu nije jasno?
Uspavala sam je.
Ljuljala.
Mrzim ljuljanje. To je zamka za budne. San. Samo spavaj Ava.
Privjesak se umirio ispod grla na svom mjestu. Isti onaj što je u odrazu zrcala plesao dok su se tijela pomjerala gore-dolje. Kakvo je to stezanje bokova bilo. Nije mi uopće žao. Bar nisam spavala. U snu. U tvojoj zamci.
Ja sam gledala nju i vidjela sebe. Isti onaj jezik sa okusom gorkih trava pelinkovca što je klizio i klizio. Svugdje.

Pusti me da te slikam Ava.
Želim da te pamtim Ava.
Ne možeš me slikati.
Ne možeš me pamtiti.
Čak ni zadržati u sjećanju.
Nigdje. Nikada.
Moraš me uspavati.

Moraš se početi buditi u savršeno čistim sobama, sama. Moraš to naučiti. Ne možeš se uvijek buditi uz nekoga. Ava.
Moraš se naučiti buditi uz slatke mirise čajeva u svojoj sobi.

Nikad nisam uspavljivala lutke. Samo tebe jesam.
Druge su na polici u vitrini.
Jednu sam ubila a tebe sam uspavala. Ava.

Uspava te glas, sličan onom što si voljela slušati na noćnom radio programu, ali ovaj glas ti je poznat, njegov, muški glas što ti šapuće kroz noć koja se zalijepila poput dječjih prstiju u čokoladi, za sve poznate krovove u tvojoj ulici. Nakon petodnevne glavobolje, uspava te njegov glas, a probudi najljubičastije svitanje koje si ikada vidjela.
I sve je opet meko, toneš u to ljubičasto kao u njegove ruke, sve je opet paperje i svila, meki popluni i mirišljavi jutarnji čajevi. Igraš se na temu varijacija i zatvorenih očiju vadiš jedan iz kuhinjskog ormarića: cherry & chocolate, nasmiješ se sjetivši se svoje omiljene jednostavne kesice od nane, a onda sliježeš ramenima, jer što da ne? Jutro ti želi dati čokoladu i trešnju, sve skupa.
Poruka na displeju i ljubičasto jutro. Glas još odzvanja kroz tvoje spletene misli sve do potiljaka.

Čekao si me na stanici. Vjetar je hladno po tvome licu pravio male poljupce, ledenim dahom. Čekao si me na stanici, duže nego što bi smio, dok su ruke u džepu stisnute, osjećale još uvijek topli dodir moga boka. Čekao si me na stanici, zvukovi odlazećih, dolazećih vlakova... Zamor onih što su se sreli, izmjenjeni poljupci i po neka suza onih što se rastaju...

Čekao si me.

Znaj i ja sam ovdje čekala Tebe.

Bez vjetra, bez snova, bez ičega.

Zadnji put, kada sam to zaista željela, izblijedilo je i nestalo.

Teško je živjeti dan nakon noćne smjene. Zapravo taj dan je sve osim življenja. Samo lebdenje nad sopstvenim tijelom. Koje je uglavnom u pidžami na relaciji krevet - frižider. Kava - brufen. Ponekad pustiš neku tihu glazbu, upališ mirišljavu svijeću. Sve što je daleko tada ti se čini još dalje. Soba je kutija u kojoj je sve na dohvat ruke. Jer želja uglavnom tada ni nema. Samo čekaš da prođe. Da ti se izbriše iz memorije broj ljudi koji su predhodnu večer bili bolesni, da zaboraviš ženu kraj koje si sjedela u čekaoni od 04 h do 05.30 h., jer ti je bilo žao da sjedi sama dok čeka prvi bus da bi otišla kući.
Samo čekaš da prođe osjećaj da je vrijeme zaglavljeno taj jedan dan nakon noćne smijene.
Vrijeme kad si već sve dala a ništa ti ne treba.

Osim kreveta, brufena i da se ujutru probudiš

Ne postoji stvar koju dobar puder i vruća kava ne mogu popraviti kad moraš ustati iz kreveta a najradije bi ostala u njemu. Podigneš rolete i onda se na trenutak gledaš s mrakom. Mrak ima boju njegovih očiju.
I ti na trenutak sklopiš svoje. I onda se iznutra gledate ti i on.. I popraviš bretelu na ramenu i pocrveniš i budeš sretna što još to umeš. Crveneti pred očima mraka dok se on tako lagano odiže i nestaje sa tvojih ramena. Spušta se na kapiju i orah u sredini dvorišta, na onu još jednu crvenu ružu kraj puteljka koju je neki dan zagrlio poput njegovih ruku, mokri snijeg.

Kava se hladi na stolu, vruć tuš i meki frotirski ručnik, para iz kupaone koja se lepi na ugrijane pločice.

Kad opet otvoriš oči već su se spustile noćne sjene.
Još jedan čarobni krug.

Jer ja sam još vruća, još živim i dišem i sve je oko mene vruće; oči kosa zjenice ruke koljena radijatori čaj i naravno srce.

Polumrak u pola četiri je sasvim obična stvar.

(vruće hladno vruće hladno)

Beograd je juče mirisao na sneg koji će tek danas kažu pasti.
Na omamljujući miris sveže posteljine.

(A ja te volim u mrklom mraku na zadnjem spratu solitera - Momčilo)

peron 38 uvek je nekako prekoputa. I uvek stignem da zapalim još jednu cigaretu. Da ti odtipkam poruku sa koje strane busa ću sesti da bi znao gde da stojiš i da mi mašeš. (šalješ poljubac a ja stavljam dlan na prozor) - moram da mašem - kažem čoveku do prozora.
Ljudi gledaju da uđu odmah, iako su sedišta numerirana i to baš nema nekog smisla.
Čovek pored mene utihne brzo, a ja grickam pecivo od sira koje si mi kupio.
Mrak i vojvođanska ravnica.
Iza mene Beograd
I omamljujući miris snega koji će tek danas kažu pasti.